Kakvi su odjeci berlinske konferencije o Zapadnom Balkanu, kako se Hrvatska treba postaviti prema pristupnim pregovorima Srbije, što Kolinda Grabar-Kitarović donosi HDZ-u te u kakvom su danas odnosu SDP i socijaldemokracija razgovarali smo sa zastupnikom Europskog parlamenta iz redova SDP-a Toninom Piculom.
:: Precjenjujemo li važnost konferencije o Zapadnom Balkanu održane u Berlinu?
Ona predstavlja važan signal premda je neki komentatori pomalo ironično nazivaju Berlinskim kongresom. Taj je ostao u povijesti zapisan kao događaj koji je utjecao na stvaranje balkanskih država u drugoj polovici 19. stoljeća s ozbiljnim posljedicama na povijest Europe u 20. stoljeću. Oni koji nisu cinični konferenciju u Berlinu povezuju s mogućnošću da se nadogradi agenda Solunskog summita EU iz 2003. kada je jasnije otvorena perspektiva članstva zemljama Zapadnog Balkana. Sada se zaključilo da ovom, još uvijek nestabilnom području, treba dati novi stimulans, i to kroz konkretne projekte.
Riječ je o zemljama koje još pate od ozbiljnih demokratskih, gospodarskih, financijskih i socijalnih deficita, a same se sporo rješavaju balasta prošlosti. Čini se da 2014. ipak neće biti “prazna” godina zbog raznoraznih postizbornih uhodavanja, nego će se iskoristiti za konsolidaciju odnosa unutar Balkana ne bi li dobio realnu perspektivu postupne pune integracije u EU. Cijelu priču potaknuo je rat u Ukrajini jer je prokazao slabosti zajedničke europske politike.
Pokazalo se koliko je cijeli europski projekt ranjiv dođe li do neposrednog konflikta s nekim drugim stvarnim nositeljem političke moći, u ovom slučaju Putinovom Rusijom. Odjednom je prepoznato kako Balkan nije obično susjedstvo, već atrij EU, tj. prostor za polaganje alternativne infrastrukturne i energetske politike.
:: Politička poruka inicijatorice konferencije, njemačke kancelarke Angele Merkel je prevladavanje tenzija između zemalja regije. Koliko je realno da taj problem sanira Jadransko–jonska cesta?
Sjećam se 2000. godine kada sam supotpisao osnivanje Jadransko–jonske inicijative kao regionalne ideje koja je trebala povezati cijeli bazen zemalja oko Jadransko – Jonskog mora. Težište je bilo na rješavanju konkretnih gospodarskih, infrastrukturnih, ekoloških, policijskih i ostalih tema kao uvoda za lakše rješavanje političkih kriza. Nakon 14 godina inicijativa dobiva zamah s dvije strane. S jedne je berlinski susret koji bi Jadransko–jonsku cestu trebao učiniti kralježnicom nekih novih odnosa EU prema nedovršenom prostoru integracije. Inicijativu artikulira Njemačka koja ima danas vodeću poziciju u Europi.
S druge strane je predsjedanje Italije koja također ima vlastiti financijski i politički interes dati zamah toj inicijativi. Vidim mogući spoj interesa Rima i Berlina da se kvalitetnije poveže prostor u kojem živi 70 milijuna ljudi.
:: Koliko je ta cesta doista realna? Često se pokazalo da Hrvatska propušta prilike za strateškim pozicioniranjem na energetskoj ili infrastrukturnoj karti?
Danas svaki optimizam dočekuje izvjesna skepsa jer se puno bučno najavljivanih projekata nije ostvarilo. Međutim, ako ideja poput ove bude rasla na spoju više komplementarnih interesa, realna je mogućnost i njene realizacije. Ne zaboravimo da su se preko infrastrukture gradila svjetska carstva i druge uspješne političke zajednice. Stoga nije čudo da Barack Obama u kontekstu izlaska SAD-a iz krize govori o obnovi infrastukture. Procjenjujem da će ulaganja u energetiku i infrastrukturu izvlačiti Europu iz recesije koja traje već šestu godinu.
Jadransko–jonska cesta ima perspektivu i dobro je da u njoj vide interes financije, gospodarstvo i politika.
:: Kako gledate na domaće polemike u vezi s cestom koja bi iz Italije preko BiH, Crne Gore i Albanije išla prema Grčkoj, posebno paniku oko zaobilaženja Dubrovnika?
Po našem uvriježenom običaju, sublokalna politička mitologija kontaminira potrebu za ozbiljnom javnom raspravom. Kad slušam izjave pojednih političara, zvuče kao da su sutra lokalni izbori, a ne kao da je riječ o projektu koji bi trebao izmijeniti profil ne samo njihovog kraja, nego i znatno šireg prostora, i to u ne tako dalekoj budućnosti. Imam osjećaj da se o cesti razmišlja kao škarama kojima će se nešto odrezati, a ne kao projektu će dobro povezati Hrvatsku sa okruženjem.
:: Šef ste delegacije EU za odnose s BiH i Kosovom. Što vam je posao?
Veseli me što ću s ove pozicije biti u prilici dati osobni doprinos artikuliranju politike koja u ovome trenutku ima velikih problema s učinkovitošću. Neovisno je li riječ o zemljama s aspiracijama da budu članice EU ili o samoj Uniji koja već dulje oklijeva kada govori o novom proširenju. Zenit proširenja je prošao 2004. i svako iduće će trebati jako dobro pripremiti.
Zbog “fronta odbijanja” čak se razmišljalo o ukidanju povjerenika za proširenje. Uostalom, rečeno je da za mandata Komisije koja se upravo formira nitko neće biti primljen. To ističe važnost moga posla i onih ljudi koji će se ubuduće baviti proširenjem. Za Hrvatsku su iznimno važni odnosi s BiH koja je ostala u sjeni vlastite sjene. Stekao se opći dojam da političari u BiH, i to raznih opcija, nisu zainteresirani za proeuropski iskorak od evidentnih daytonskih ograničenja. Ne prema nekom Daytonu II. nego prema suvisloj i funkcionalnoj državnoj zajednici. Takvim iskorakom bi im se isušila močvara u kojoj dobro egzistiraju. A bez njega izbori u BiH neće biti ništa drugo nego nova prilika da se iznova recikliraju sa slabostima koje je Dayton proizveo u 20 godina. Svoju dužnost vidim kao politički medij koji će imati mandat da razgovara, ali i nudi prijedloge i rješenja. Koliko ću u tome uspjeti ovisiti o spremnosti izbornih pobjednika u BiH, ali i institucija EU da napuste daytonsku ortodoksiju i nadograde sustav.
:: Temu BiH bi podijelila na dva pitanja: njena funkcionalnost kao države, te status Hrvata unutar nje.
Vratimo to na jedno pitanje jer ne ide jedno bez drugog. Bez adekvatno riješenog položaja Hrvata u BiH ne možemo ozbiljno razgovarati o BiH kao zemlji koju bi svi željeli vidjeti u EU. A žele vidjeti funkcionalnu, višenacionalnu demokratsku zajednicu koja poštuje prava svojih građana, individualna i kolektivna, i koja može prosperirati svojim gospodarstvom. Sada su gotovo sva pitanja u BiH ozbiljno otvorena, uključujući i hrvatsko. Neki analitičari idu tako daleko da tvrde kako se baš u njemu najjasnije zrcale strukturne slabosti današnje BiH.
:: Je li tome tako?
Jest. U posljednje vrijeme ta se situacija pokušava riješiti unutar Daytona. Prešutno je prihvaćeno da ne može jedan narod drugome birati političkog predstavnika na razini države. Ali taj se problem ne može rješavati “prosvjetljenjem” političkih opcija nego preciznim ustavnim jamstvima i zakonskim normama.
:: Što je rješenje za BiH?
Sami ste rekli da nema Daytona II.Daytonski sporazum je bio dobar dokument o prekidu oružanog sukoba, ali ne može biti fundament za izgradnju države koja mora pomiriti brojne suprotnosti. Imam nekoliko prijedloga, ali se u ovom trenutku, zbog svoje pozicije, moram kloniti određivanja prema konkretnim rješenjima. Uglavnom, treba naći mehanizme za osiguranje jednakopravnosti, kako na središnjem državnom, tako i na ostalim razinama vlasti. Valja kvalitetno promijeniti izborni zakon, riješiti problem Mostara, te svakako osloboditi BiH korupcije i nedjelotvorne javne uprave.
:: Mogu li išta promijeniti predstojeći opći izbori u BiH?
Kada bi sami izbori bili rješenje za narasle konfrotacije i zaostale probleme, onda bi BiH bila jedna od najdemokratskijih država na svijetu jer se izbori na najrazličitijim razinama redovno i korektno održavaju. Međutim, umjesto da donesu nešto novo, izbori samo cementiraju stanje kojim su građani sve nezadovoljniji. Čini se da ni ovi idući neće donijeti radikalno drugačiju političku sliku jer na izborim listićima ne vidim neke nove lidere sa svježim idejama i masovnom podrškom. Ali moguće je da će se zbog zaštite vlastite političke opstojnosti neki od lidera lakše dogovarati, odnosno teže izbjegavati konfrontaciju s problemima i fingirati rješenja.
:: Je li premijer Zoran Milanović dobro odreagirao kada su bili nemiri u BiH?
Da. Otišao je tamo gdje je trebalo poslati poruku da Hrvatska podržava BiH, njen europski put, odnosno da nije za promjenu odnosa u toj napaćenoj zemlji na stihijski način koji može donijeti samo veće zlo.:: Neki su mu zamjerali što je otišao u Mostar.Njegova riječ je objektivno u Mostaru imala najveću političku težinu.
:: Znači li to da ste zadovoljni politikom koju ova vlada vodi prema BiH?
Hrvatska je u prošlosti često griješila prema BiH. Politika koja je podržavala separaciju dijelova BiH nije doživjela uspjeh, nego je izazvala vrlo ozbiljne i štetne posljedice. Onda smo imali fazu nekritičkog podržavanja struktura u BiH koje su navodno jamčile jedinstvo zemlje, ali to se također pokazalo kao politika koja konzervira sve tvorničke greške daytonskog sustava.
Naravno, bilo je i svijetlih trenutaka, od poticanja Hrvata u BiH da se na referendumu izjasne za BiH kao samostalnu i suverenu državu, primanja velikog broja izbjeglica i predanog pomaganja BiH da savlada euro-agendu. Ova Vlada je prva hrvatska Vlada koja artikulira politiku prema susjedima u kontekstu članstva u EU. U mojim kontaktima s dužnosnicima iz regije uglavnom se svi pozitivno izjašnjavaju o podršci Zagreba.
:: Imamo li politiku prema Hrvatima u Srbiji?
Ona se još uvijek dizajnira i prilagođava okolnostima dolaska narodnjaka na vlast u Beogradu i njihove proeuropske agende. Odnose sa Srbijom ovoga časa možemo okarakterizirati kao konsolidirani hladni mir. Dobro je da naši gospodarstvenici surađuju i da su otišli osjetno dalje od visoke politike. No, napredniji politički odnosi moraju još pričekati barem jednu generaciju da se izdignu iznad uzroka i posljedica ratnog sukoba i stradavanja. Srpski pregovori s EU će potrajati. Kada će završiti ovisi i o načinu rješavanja otvorenih pitanja između naših zemalja.
Saborskom deklaracijom smo se obavezali da nećemo ucjenjivati susjede u pregovorima na način kako se Slovenija odnosila prema nama kada smo krivudali na putu prema članstvu. Ali to ne znači da treba ignorirati ozbiljnost otvorenih pitanja o nestalima, protezanju državne granice, povratka kulturnog blaga, školovanju hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, njenom političkom predstavljanju u tijelima vlasti.
:: Ministar pravosuđa Orsat Miljenić naglasio je da Srbija mora riješiti ratne zločine.
Tome nemam što dodati. Iznio je stav Vlade i na vrijeme poslao poruku.
:: Kakav je utjecaj SAD-a na zbivanja u našoj regiji?
Iako se rijetko u posljednje vrijeme govori o njihovom utjecaju, SAD imaju ovdje trajnije interese, pogotovo na Kosovu i Albaniji, a ne treba zaboraviti kako je Washington glavni sponzor daytonskog uređenja BiH. Sve zaoštrenija kriza u i oko Ukrajine samo će motivirati Obaminu administraciju da pomogne konsolidaciji europskog jugoistoka, direktno ili podrškom EU na tom poslu.
:: Je li hendikep što HDZ, navodno zbog suradnje s vama, nije dozvolio Davoru Stieru da vam bude zamjenik u delegaciji EP za odnose s BiH i Kosovom?
Vjerujem da bismo nastavili dobru i proaktivnu suradnju, pogotovo ako bi u ovim novim uvjetima postao zamjenik u izaslanstvu EP-a za BiH i Kosovo. Mi smo razvili neku vrstu brendiranog političkog nastupa u važnim situacijama kada se ne smije strančariti.
:: Najavljuje se referendum o uvođenju preferencijskog glasovanja. SDP nije sklon izravnom izboru saborskih zastupnika. Što vi o tome mislite?
Želio bih vidjeti preferencijalno glasanje u idućoj modifikaciji hrvatskog izbornog zakonodavstva. To bi bio važan korak naprijed prema jasnije izraženom poštivanju volje biračkog tijela. Neke zaključke treba izvući iz modela koji već postoji u izborima za Europski parlament. Ima još razloga da se pristupi reviziji hrvatskog izbornog zakonodavstva, ali ne vidim političku volju kao ni poželjni konsenzus.
:: Rejting SDP-a je opet pao. Brine li vas to?
Jedna ministrica je to komentirala stavom kako je u politici najvažnija percepcija i da će birači tek vidjeti koliko vlada ulaže truda. To je djelomice točno, ali je trenutno percepcija takva da birači već dulje vrijeme ne honoriraju trud vlade u anketnim ispitivanjima. Ako se ništa ne promijeni, ta percepcija neće ni dati drugačiju sliku u budućim anketama. Naime, pokazalo se da percepcija uvijek kasni za konkretnim rezultatima, bilo dobrim ili lošim, i bojim se da će tako kasniti i u odnosu na rezultate rada koje Vlada tek treba pokazati.
:: Prije nekoliko mjeseci jedno od glavnih političkih pitanja je bilo biste li konkurirali Zoranu Milanoviću na mjestu šefa SDP-a. Kako sada stoje stvari oko toga?
Jasno sam rekao da sam spreman pomoći svojoj stranci da se izvuče iz krize u kojoj se našla. Ovoga trenutka priča o kandidaturi za predsjednika SDP-a nije produktivna. Zašto? Platno i škare u rukama ima vodstvo izabrano na zadnjoj konvenciji i ono je preuzelo punu odgovornost za posao vođenja stranke i Vlade od izbora 2011. godine do idućih izbora. Ne bih volio da daljnje inzistiranje na temi o tko bi i kako mogao preuzeti SDP jednom “zgodno” posluži nekome kao budući alibi nakon izbornog neuspjeha. Članstvo i birači će ocijeniti uspješnost ove vlade, a time i predsjednika SDP-a. Što se tiče mojih ambicija, nikad ih nisam skrivao. Bio sam protukandidat Zoranu Milanoviću još 2007. godine. Ako i kada odlučim da je došlo vrijeme da istaknem neku svoju političku ambiciju, onda ću to jasno najaviti.
:: U SDP-u se često spominje potreba redefiniranja socijaldemokracije. Vidite li i vi potrebu za tim i što to znači?
To je ozbiljno pitanje o kojem se unutar SDP-a ne razgovara sustavno. Stranci bi takva rasprava trebala biti priprema za konsolidirane političke odluke koje se mogu formulirati u dobre zakonske prijedloge. Čujemo da Plan 21 i nije bio zamišljem kao dokument koji se trebao ispoštovati od A do Ž, nego se radilo o načelnom orijentiru za Vladu, gotovo PR-ovski dizajniranom letku.
Ako je tako, onda sada, godinu pred izbore, treba biračima najaviti s čime ćemo izaći pred njih. Očigledno s nečim novim. A što je to novo? Rasprava o izbornom programu je i rasprava o političkom programu, a to je opet rasprava o SDP-u samom i rasprava o tome što možemo kao Socijaldemokratska partija Hrvatske ponuditi biračima koji se suočavaju sa šestom godinom recesije. Problemi traže rješenje, a ako ih ne ponudimo mi, ponudit će ih netko drugi, a to se ovoga trenutka i događa.
:: Aludirate na OraH?
Da. Uspon ORaH-a je ozbiljno uzdrmao Laburiste, ali je odnio i dio podrške SDP-u i animirao jedan posve novi sloj aktivista. Ostavljajući po strani važnost pridobivanja glasača šireg vrijednosnog spektra, sada se po prvi puta u Hrvatskoj otvorilo pitanje može li i kako SDP uspješnije konkurirati za podršku “svog” lijevog biračkog tijela, ili računa na tzv. prirodno savezništvo nakon izbora, a što opet otvara druge dileme.
:: Koliko, po vama, Josipović ima šanse za osvajanje drugog mandata?
Vjerujem da će opet biti izabran za predsjednika Republike. Kandidatura gđe. Kolinde Grabar-Kitarović je pokušaj HDZ-a da kamuflira i anulira odjeke vlastitih proturječnosti. Promoviraju nekog tko bi biračima trebao uvjerljivo maskirati činjenicu da HDZ u vrijednosnom smislu ozbiljno kaska za strankama Europskih pučana čijem krugu formalno pripada. No, po svemu sudeći ovo ipak neće biti dosadna, rutinska kampanja i argument više onima koji bi htjeli ukinuti institut neposrednog biranja šefa države. Na ovim izborima će se odlučivati o temama i budućim odnosima koji nadrastaju dvojbe o korištenju relativno skromnih ingerencija koje ima predsjednik Republike.
Čovjek koji se hvalio da živi u stanu s mamom i vozi starog golfa. To su mu bili agrumenti kada je ulazio u vladu... Jedan od lošijih ministara vanjskih poslova (no i to je teško usporedivo s Pusić), poznat po neuspješnom mandatu gradonačelnika Vel. Gorice, gdje svojim najvećim uspjehom smatra sprječavanje početka gradnje autoceste Zagreb-Sisak... Uzalud mu sad pokušaji da ostane u fokusu medija, Josipović ima novu ljubimicu, a to je Holy.