Blaženka Kögl Trobić i Mihaela Kögl, majka i kći iz Križevaca, osvojile su svaka po zlatnu i srebrnu medalju na Prvenstvu RH 2020. u obaranju ruke za osobe s i bez invaliditeta, održanom ove nedjelje u Sinju. Snage su jedna protiv druge odmjerile u oba finala u ženskoj konkurenciji, na lijevu i desnu ruku. Mama Blaženka bila je bolja od kćeri na lijevu ruku, a kći od majke na desnu. Pomele su konkurenciju u kojoj je desnice i ljevice ukrstilo osam žena.
Dvadesetjednogodišnja Mihaela trenira sedam godina, ovo joj je sedmo prvenstvo Hrvatske i sedmo osvojeno zlato! Prvo u seniorskoj kategoriji i prvi se put na službenom natjecanju borila protiv majke. Inače, obaranje ruku je obiteljski sport Köglovih, a ni muški dio obitelji nije manje uspješan.
– Moj otac prvi je počeo s ovim sportom prije 11 godina, kada je osnovan hrvatski Savez u obaranju ruke, a onda je brat krenuo za njim. Putovali smo s njima na natjecanja i, kada smo počeli odlaziti van, u druge države, vidjele smo da tamo ima i žena koje se najnormalnije natječu. Onda smo počele trenirati mama i ja – kaže nam Mihaela.
Na lijevu i na desnu ruku
Njezin je otac Dražen Kögl, koji je u Sinju osvojio srebro na desnu ruku u open kategoriji, osvajač je zlatne medalje na Svjetskom kao i na Europskom prvenstvu 2016. godine. Iste je godine njezin brat Marko osvojio zlato u juniorskoj konkurenciji na Europskom prvenstvu. Cijela obitelj vrlo se ozbiljno posvetila ovom sportu. Predano se radi i trenira. Svi su članovi križevačkog Kluba za obaranje ruke Tigar.
– Radimo jako ozbiljno. Treninge imamo dva puta tjedno u klubu za stolom. Obaramo ruke. Mama i ja vježbamo s dečkima, tako se jačaš. Inače i trčim i dižem utege – kaže Mihaela.
Završila je ugostiteljsku školu, trenutačno konobari. Kako gledaju dečki na to kada čuju da je višestruka prvakinja Hrvatske u obaranju ruke?
– Hahaha, mnogi bi se natjecali sa mnom, bude onih pitanja hoću li se probati boriti s nekim dečkom, a ja im kažem da nema nikakvih problema, ali idemo u klub, obarat ćemo ruke za pravim stolom i na pravom mjestu – kaže Mihaela i dodaje kako se odbija natjecati tek tako da se društvo zabavi u kafiću.
Potvrđuje da je jača od većine muškaraca. Nije lako dečkima s njom. Neki od njih koji joj priđu prestraše se kada čuju čime se bavi i koliko je dobra u tome.
– Kada dođe neki novi dečko u klub, ide prvo probati sa mnom jer mu se čini da će me najlakše oboriti, hahaha – smiješno je Mihaeli, ali sigurno nije njezinim izazivačima.
Njezina majka Blaženka državna je prvakinja već osam godina, a može se pohvaliti i dvostrukom titulom svjetske viceprvakinje i europskom broncom. Ponosna je na kćer, ali i zadovoljna jer se ima s kim natjecati.
– Kada je obaranje ruke počelo u Hrvatskoj prije 11 godina, ja se nisam imala s kim natjecati. Kada idemo na svjetska i europska prvenstva, tamo je potpuno normalno da se žene bave obaranjem ruku, dok se u Hrvatskoj još uvijek na to gleda drugačije – govori Blaženka.
Međutim, u njezinoj obitelji nije tako.
– Dva puta tjedno svi treniramo u klubu, a kod kuće također vježbamo i ponekad se ogledamo međusobno – govori nam Blaženka Kögl Trobić.
Prvi se put na službenom natjecanju ogledala s kćeri. Do sada se nisu natjecale u istoj dobnoj kategoriji.
– Mihaela je do sada bila juniorka, tek sad je ušla u seniorsku, moju kategoriju – objašnjava Blaženka.
Kod obaranja ruke godine nisu bitne. Ona svoje 43 s ponosom nosi i s lakoćom na stolu obara i mlađe suparnice. Pobjednik ovogodišnjeg državnog prvenstva u obaranju ruke u open kategoriji i na desnu i na lijevu ruku je Andrija Šimić (25) iz Ličkog Osika, član KOR King.
– Odlično sam odradio pripreme i rezultat nije izostao. Inače, ovo je bilo izvrsno natjecanje – ocijenio je Šimić.
Ovo natjecanje je zbog mjera sigurnosti za sprečavanje zaraze koronavirusom bilo potpuno drugačije od svih ostalih. Bilo je vrlo zahtjevno organizirati ga s obzirom na to da se odvijalo u zatvorenom prostoru, u kinodvorani. Na ulazu se svim natjecateljima i posjetiteljima mjerila tjelesna temperatura i dezinficirale su se ruke, nitko nije smio ući bez zaštitne maske na licu, broj gledatelja bio je strogo ograničen. Natjecateljima su se prije borbe još jednom dezinficirale ruke, a borili su se sa zaštitnim maskama na licu.
– Sve propisane mjere zaštite podigli smo ljestvicu više. Sve smo napravili i pojačali iznad propisanog – kaže Aleksandar Jakovac, predsjednik hrvatskog i dopredsjednik europskog Saveza za obaranje ruke.
Suci su uz zaštitne maske imali i rukavice, prostor se provjetravao i čistio svaka dva sata. Što se tiče gledališta, svaki treći stolac i svaki drugi red u kinu bili su u uporabi. Čak 505 sjedala sveli su na 84 sjedaća mjesta.
– U kvalifikacijskom dijelu i na finalne borbe puštali smo u dvoranu do 84 osobe u isto vrijeme. Ukupan broj gledatelja, sudaca, natjecatelja u prostoru kontrolirao se na ulazu. Međutim, sve te mjere nisu utjecale na kvalitetu borbi ni na uspješnost organizacije natjecanja. Na ovom Prvenstvu Hrvatske ukupno je zaprimljena 171 prijava na lijevu i desnu ruku, osoba s i bez invaliditeta. To su najbolji borci u Hrvatskoj, krema obaranja ruku – kaže Jakovac.
Hrvatski Savez za obaranje ruke osnovan je prije 11 godina, a danas djeluje 15 klubova u svim županijama koji okupljaju oko 350 aktivnih natjecatelja i natjecateljica.
– Osobito bih istaknuo osobe s invaliditetom, najbolje međunarodne rezultate postižemo u tim kategorijama. Imamo europskog prvaka za osobe s invaliditetom Luku Drokana i europsku broncu, Domagoja Cvitkovića. Uspjeli smo, bez obzira na mali broj godina koji je iza nas.
Bez treninga u vrijeme krize
Luka Drokan pobijedio je i u Sinju u kategoriji desne ruke za stajaće osobe s invaliditetom.
– Obaranjem ruku bavim se još od 2012. godine, inače sam iz Križevaca, a sada živim u Zagrebu, gdje studiram, na trećoj sam godini Šumarskog fakulteta. Odabir sporta obaranja ruku bio mi je prirodan jer sam osoba s invaliditetom pa nisam mogao trenirati, recimo, nogomet, što mi nije žao – govori Drokan.
Nije bilo lako pripremiti se za državno prvenstvo s obzirom na to da za vrijeme koronakrize nisu imali treninge.
– Srećom, koliko sam mogao, doma sam trenirao na spravama. Imam veliku podršku supruge. Malo je kompliciranije od prošle godine, od kada imamo curicu, ali zahvaljujući divnoj supruzi i divnim roditeljima postižem ovakve rezultate – kaže Drokan.
Josip Poleš iz Košuta kod Trilja nije uspio obraniti šampionsku titulu koju je u lijevoj ruci držao još od 2010. godine. – Čestitam pobjedniku. Konkurencija je jako dobra, i ranijih sam se godina “za dlaku” izvlačio – skroman je gorostas Poleš.
Zgodne