Josip Radošević nema skupocjeni automobil, tek polaže vozački ispit, njegov mobitel nije \"petica iPhone, nego dotrajali Samsung, ne nosi Armani ili što slično, nego je najčešće u trenirci i tenisicama. Radošević u svakoj drugoj rečenici zahvaljuje Bogu na svemu što mu je podario i o svemu što mu se događalo u posljednjih godina dana govori s poštovanjem.
Nema kod njega ni mrvice bahatosti. Radošević nudi pravu priču o ostvarenju snova iza kojih stoji rad. I dalje taj reprezentativac nema menadžera. U ovoj godini dogodilo mu se ono što se većini igrača ne dogodi ni tijekom cijele karijere.
– Doživio sam 2012. godinu kao iz snova. Puno je rada uloženog u sve ovo, prošao sam prve pripreme sa seniorskom momčadi, bili smo na Kupresu i u Njemačkoj. I evo, taj rad se isplatio. Cijela momčad je napredovala u svim segmentima, a imamo još prostora za napredak.
U kratkom razdoblju od vođe Hajdukova veznog reda postao je reprezentativac.
– Toliko se lijepih stvari dogodilo u tako malo vremena, teško ih je i nabrojiti. Kao da su se kockice iz dana u dan slagale na najbolji mogući način. Postao sam standardan u Hajduku, postao najmlađi igrač u povijesti koji je igrao za reprezentaciju, sada sam dobio i Nagradu za nadu godine. Stvarno ne znam što bih sada više mogao poželjeti u nogometu.
Procvjetao sam uz Krstičevića
Radošević je tip igrača koji je oduševio trkom, načinom na koji oduzima lopte, pokriva prostor. Ono što mu nedostaje, a toga je i sam svjestan, igra je prema naprijed.
– Vidim prostor za napredak u mojoj igri u ofenzivnom dijelu, mogu puno toga popraviti. Posebno u završnici, još nisam postigao prvi gol za Hajduk. To mi nedostaje, ali doći će, ne opterećujem se. Važniji su naši rezultati.
Nije mu godina počela baš kao što je završila. Trebao je ići na pripreme s Krasimirom Balakovim, ali nije potpisao ugovor pa je ostao u Splitu. Umjesto njega noć prije odlaska na pripreme prošle zime pozvan je Franko Andrijašević.
– Franko je pozvan jer se nisam uspio dogovoriti s klubom. Na kraju je sve završilo u najboljem redu, a Andrijaševiću se slično dogodilo kao i meni, ustalio se u Hajduku, stigao je u reprezentaciju. Eto, neka sam ja malo pretrpio za obojicu, bolje nije moglo ispasti.
Radoševiću je sve krenulo naprijed kada je trener juniora postao Mišo Krstičević. Istina, bio je i prije označen kao Hajdukova nada, ali kada je stigao \"željezni Mišo\" Radošević je jurnuo naprijed.
– S Krstičevićem je nekako počeo moj uspon. Dok me vodio u juniorima, Krasimir Balakov me pozvao u prvu momčad, a kad je došao Krstičević, pozvan sam u mladu reprezentaciju. Kada je on zamijenio Balakova, odmah sam potpisao ugovor i ustalio se u prvoj momčadi. Mišo je veliki radnik, pošten je prema svima. Jedino što traži je maksimalan pristup, a ja na svakom treningu dajem uvijek sve od sebe. Najvažnije je raditi, bez toga se ne može naprijed. Svaki trening je novo dokazivanje, a utakmica je samo potvrđivanje tog rada. To je ono što Krstičević traži. Što ja znam, valjda se dobro razumijemo.
Krstičević je Nadzornom odboru kazao da ste odradili 200 treninga, odigrali 35 utakmica. Ponekad njegovi treninzi traju i po tri sata. Nije lako sve to pratiti.
– Bilo je napornih treninga, krvavog rada, ali bez rada se ne može naprijed. Rad će se uvijek prepoznati, pogledajte koliko smo napredovali. Kada nam je teško, pogledamo plodove rada i odmah je lakše.
Momčad koju predvodi Radošević je iznimno mlada, u njoj je pet osamnaestogodišnjaka. A prije prvenstva Radošević i društvo bili su praktično prežaljeni.
– Prije početka prvenstva predviđali su nam borbu za ostanak. Malo je tko vjerovao da ćemo proći i Skonto iz Rige. A mi smo u polufinalu Kupa Hrvatske, drugi smo na tablici, pobijedili smo Inter usred Milana. Nitko se tome nije nadao, a ta podcjenjivanja bila su nam dodatni motiv. Nije lako kad osjetiš da ti nitko ne vjeruje, svi su mislili da smo premladi. A mi smo znali da vrijedimo, da smo pakleno radili i da se to mora vratiti. Dobro, bilo je i oscilacija, ali ne previše.
Ja u reprezentaciji? Pa to je šala
Hajduk ima takvu momčad da se nitko nikada nije dosjetio ni pitati za premije.
– Svima nam je cilj bio osigurati mjesto u momčadi, igrati, pobjeđivati. Ma, kakve premije, nisu nam nikada pale na pamet. Sada nam je lijepo zbog rezultata, ali mi želimo i više. Tako momčad razmišlja, kad ostvariš jedan cilj, dolazi drugi.
Ključni trenutak u sezoni za Radoševića dogodio se kad ga je Igor Štimac pozvao u reprezentaciju. Javnost nije mogla vjerovati da Štimac poziva Hajdukova nepoznatog klinca, a on ga je postavio u kvalifikacijski dvoboj protiv Belgije.
– U prvom trenutku ništa mi nije bilo jasno. Ja u reprezentaciji Hrvatske? Tko bi to mogao vjerovati, mislio sam da je neka šala. Puno toga mi se dogodilo u kratkom vremenu. Ali, sve je postalo lakše kada sam se pridružio reprezentaciji. Shvatio sam da su sve to normalni momci, nisam mogao vjerovati da tako nešto postoji, da u reprezentaciji vlada takvo ozračje. Svaki sam dan zahvaljivao izborniku Igoru Štimcu i njegovoj hrabrosti što me stavio u momčad protiv Belgije. Znam kakav je rizik preuzeo, koliko je hrabrosti uložio u taj potez. Malo ljudi može imati takvu hrabrost i odlučnost.
Kako je to bilo u Bruxellesu? U Hajduku Radošević igra za nešto više od tisuću eura mjesečno, a suprotstavio se Hazardu za kojeg je Chelsea izdvojio 40 milijuna eura.
– Nije mi to predstavljalo opterećenje, ne gledam na protivnike kroz materijalne vrijednosti. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa, tako i Hazard. Svi igramo nogomet, dao sam svoj maksimum, pa što Bog da. Tako je i bilo – kaže Radošević.
Najmlađi je u reprezentaciji. Kada treba, nosi vodu, čunjeve...
– Radim što god mi kaže bilo tko od igrača, stručnog stožera, fizioterapeuta ili liječnika da trebam raditi. Nije sramota nositi vodu, nije mi to teško. Ponosim se što sam najmlađi reprezentativac u povijesti, hvala Bogu što mi se toliko toga lijepog dogodilo.
Čim je postao reprezentativac, spoznao je i tamnu stranu slave. Odjednom je postao rasist, izvučen je nekakav komentar s Facebooka...
– Treba se znati nositi s takvim stvarima. Još jednom ću ponoviti da nisam rasist, da su mi svi ljudi jednaki. Iz kršćanske sam obitelji, sve ljude prihvaćam isto, bez obzira na boju kože ili njihovo financijsko stanje. Na kraju te priče ipak je dobro pobijedilo – sretan je Josip.
Kako Poljud odluči...
U međuvremenu je postao jedan od najskupljih Hajdukovih igrača. Radoševićeva vrijednost mjeri se milijunima, za njega su, po pisanju stranih medija, zainteresirani Arsenal, Manchester United, Real, Udinese, Srnin Šahtar, spominjani su neki klubovi iz Bundeslige. Hajduk će ga prodati čim stigne prva ponuda od tri milijuna eura. Kako Radošević doživljava to veliko zanimanje inozemnih klubova?
– To mi samo daje poticaj za rad. Nemam ja što o tome govoriti, Hajduk mi je na prvome mjestu, za njega igram, s bijelima imam ugovor i kako Hajduk odluči tako će i biti. Nikamo mi se ne žuri, u Poljudu trenutačno proživljavam vrlo lijepe i ugodne dane.
Trebalo je ostati s obje noge na zemlji. Od klinca iz Dugopolja postao je zvijezda.
– Nije mi ništa zavrtjelo glavu, isti sam kao i prije. Moji najbolji prijatelji znaju da je to istina. Najvažnije mi je da mi je obitelj sretna i zadovoljna, da joj jednog dana pomognem. U obitelji sam naučio da je novac plod nečega, ali ne gleda se kroz njega. Sreću i zadovoljstvo ne može se platiti novcem. Obitelj mi je veliki poticaj, ona je u svakom trenutku uz mene. Zahvaljujem Bogu što mi je podario takvu obitelj, ona mi znači sve u životu.
Nije zaboravio spomenuti vjersku zajednicu u kojoj je aktivan. Vodi je nekadašnji Varteksov i Hajdukov libero Goran Granić.
– Zajednicu Dobri pastir pohađam godinu i tri mjeseca. Vode je Goran Granić i njegova supruga Tamara, puno su mi pomogli savjetima. Okupljamo se jednom tjedno i nema u tome nikakve mistifikacije. Dobri pastir je priznata karizmatska zajednica, nije to nikakva sekta. Broj ljudi se stalno širi, po tome se vidi kako je Bog velik. Sa mnom ide i suigrač iz kluba Mijo Caktaš.
Caktaš mi je najbolji prijatelj
A s Caktašem i braćom odmah nakon utakmice protiv Zeline kojom je Hajduk izborio polufinale Hrvatskoga kupa pohitao je prema Samoboru.
– Bio sam na četverodnevnom duhovnom seminaru kod fra Zvjezdana Linića. Već sam bio kod fra Ive Pavića, ovo mi je drugi put da sam bio na duhovnoj obnovi. Našao sam svoj mir, ljudima u životu puno znači mir, tako i meni. Puno sam stabilniji, nalazim neke druge životne vrijednosti, spoznajem koliko Bog živi među nama.
Radošević i Caktaš su Dugopoljci, nerazdvojni. Miji su potkraj sezone neke stvari krenule u negativnom smjeru, na kraju je završio na klupi za pričuve. Nakupilo se puno sitnih prekršaja.
– Najbolji smo prijatelji, sve to što mu se događalo bilo je slučajno. On je prekrasan momak, puno se toga na njega okomilo, ali ne treba ga osuđivati, nije ništa namjerno niti zlonamjerno napravio. Mijo mi je, kao i ja njemu, uvijek pri ruci.
