Kada talentirani arhitekt koji je ujedno i zaljubljenik u planinarenje spoji svoje dvije strasti nastaju – prava umjetnička djela na planini. Drvena skloništa i domovi koji krase hrvatske planine i izgledaju baš kao da su ispali iz nekog dizajnerskog časopisa djelo su Ivana Juretića iz Grobnika pokraj Rijeke. On, naime, 15 godina u suradnji s Hrvatskim planinarskim savezom vraća u život oronule planinarske objekte diljem Hrvatske, a prvi je sredinom 2000-ih godina bio Planinarski dom Hahlić koji se smjestio na 1097 metara nadmorske visine u općini Jelenje.
– To je, po mom mišljenju, perjanica planinarskih domova u Hrvatskoj. Zapravo je kod nas malo domova u punom smislu te riječi, a ovaj je upravo takav – ističe Juretić, koji planinari od mladosti te je prošao mnoge planine u Hrvatskoj, ali i diljem Europe, a najviše u Švicarskoj i Italiji.
– Ipak su mi najdraže planine iznad Grobnika jer sam tamo kod kuće, a potom slijede Velebit i Biokovo. Neka se nitko ne naljuti, ali puno me više privlače planine uz more nego u unutrašnjosti – priznaje Ivan Juretić.
Prije 15-ak godina upravo mu je dom na Hahliću bio jedno od najčešćih odredišta. Riječ je o objektu koji je sagrađen 1926. godine, no srušen je u Drugome svjetskom ratu pa je obnovljen 60-ih godina prošlog stoljeća.
Vraćanje duga starom domu
– Postao je jako popularan kada ga je vodio jedan stari i poznati domar, gore se uvijek svatko osjećao dobrodošlim i planinarenje je svima bilo u prvom planu. Jedini je problem bio što je dom nagrizao zub vremena te se 2005. godine konačno počela planirati njegova obnova. S obzirom na to da sam ja u to vrijeme baš završio arhitekturu, pitali su me da se uključim u projekt – prepričava ovaj planinar. Odmah je pristao jer je osjećao, kaže, da se želi tom starom domu odužiti za godine nesebičnog gostoprimstva te se tako bacio na izradu idejnog projekta.
– Već je ta prva ideja bila poprilično izvan svih okvira, no svidjela se nadležnima i odlučili su realizirati moj projekt. I to je početak priče o obnovi domova i skloništa diljem Hrvatske – govori nam arhitekt, koji je najviše radio na području Gorskog kotara i Velebita, a u tamošnja obnovljena skloništa ubrajaju se ona na Šugarskoj dulibi, legendarno Rossijevo sklonište, kamena kućica usred Rožanskih kukova koja je svojevrsni spomenik te datira iz 1929. godine, planinarsko sklonište Ždrilo… Također, prošle se godine ponovno vratio raditi na Hahlić te je tamo napravljen potpuno nov kompleksni sustav elektrifikacije sa solarnim panelima. Riječ je, naravno, o teškim uvjetima rada na veoma nepristupačnim lokacijama pa svaka nova obnova sa sobom nosi neku avanturu.
– Uvjeti gore su strašni, pa tamo zna puhati vjetar i do 150 kilometara na sat. Može se raditi samo u ljetnim mjesecima, a i onda je jako teško zbog nepristupačnog terena pa treba logistički sve jako dobro osmisliti. No čak se i tada se dogode nepredviđene situacije. Tako nam je bura kontejner od četiri tone na Šugarskoj dulibi pomakla za cijeli metar, nismo mogli vjerovati kad smo vidjeli što se dogodilo, namučili smo se da ga opet postavimo – kaže Juretić te dodaje da je stoga u radovima ključna pomoć planinara, entuzijasta koji pomažu u obnovama. Kada se radila Rossijeva koliba, trebalo je stotinjak dasaka prenijeti na lokaciju koja je udaljena dva sata hoda od Zavižana pa su planinarima ostavili poruku: “Ako ideš gore, ponesi dasku.” Pri obnovi doma na Hahliću ljudi su uplaćivali donacije za namještaj, pa su poslije stolice i stolovi “dobili ime po njima”, a kada se pak postavljao objekt na Ždrilu, bilo ga je potrebno prenijeti na lokaciju helikopterom. Tu je pak uskočio jedan zaljubljenik u letenje i instruktor koji je imao helikopter u Zadru. A kako se svaki trud itekako isplati, sada se u Šugarskoj dulibi nalazi estetski impresivan ali i funkcionalan kontejner u kojem planinare dočeka voda iz cisterne, peć, rasvjeta, drveni namještaj, ležaj, ali i staklena stijena s neopisivim pogledom. Na Ždrilu je pak cijeli objekt uređen u svijetlom drvu s modularnim namještajem, a Rossijeva je koliba uređena na dvije etaže.
– Nisam htio napraviti nešto obično, nikada mi nije bilo jasno zašto bih se na bilo koji način kreativno suzdržavao u poslu koji radim. No nije to trenutak inspiracije, to je dugogodišnji rad i promišljanje o projektima kako da budu što bolji. Oni ponajprije moraju biti tehnički izvedivi i funkcionalni. Planinaru je nakon cijelog dana hoda ipak najvažnije gdje će napuniti svoj GPS koji je danas bitniji i od kompasa – zaključuje Juretić.
Ne želimo gostionice u planini
Unatoč spektakularnom izgledu skloništa ističe i kako je u planinarskom svijetu uglavnom riječ o skromnim radovima koje si planinarska zajednica jedva može priuštiti, pa stoga često zbog manjka sredstva ovise o raznim natječajima za obnovu. No, s druge strane, Juretić objašnjava kako birokracija koči obnovu objekata na planinama.
– Postoje objekti koji su izgrađeni prije 50-ak godina na lokaciji koja je u međuvremenu postala zaštićena, pa možda čak i strogi rezervat. Natezanje s birokracijom oko toga mogu li se takvi objekti obnoviti i kako traje i do dvije godine te u nekim trenucima dolazi do uistinu nevjerojatnih situacija. Jednom su nas pitali kakav čekić planiramo koristiti kada ćemo raditi na objektu. Mislim da se zakoni i pravila moraju po tom pitanju promijeniti. Sasvim je u redu ako se negdje više ne smije raditi, ali onda nadležni moraju uložiti neki novac da se taj objekt i ukloni, a ne da propada – stav je Ivana Juretića.
Iz Hrvatskoga planinarskog saveza pak objašnjavaju kako se tijekom godina promijenio način korištenja objekata na planinama pa tako i njihova održavanja te im je upravo stoga kreativnost i osebujnost mladog arhitekta Ivana Juretića došla kao naručena.
– Danas nam više nije u interesu održavati sve objekte koje su planinari nekada pohodili jer su se oni uglavnom koristili na sasvim drugačiji način nego danas. Nekada su ti domovi bili cilj gdje se na kraju puta jelo i pilo, no mi danas više ne želimo održavati gostionice u planinama. Danas se rade mali objekti koji su dostupni svima, ali kao skloništa. To su sad neke početne točke s kojih se kreće na planinu, a samo planinarenje je cilj – napominju iz Hrvatskoga planinarskog saveza (HPS) te dodaju kako objektima u planinama treba puno održavanja jer zbog vremenskih uvjeta “jedna kuća u dolini traje sto godina, a na planini 25, ako i toliko”.
Objašnjavaju nam i kako oni službeno razlikuju tri vrste planinarskih objekata. Najpoznatiji su domovi koji imaju svog domara te su gotovo uvijek otvoreni za dolazak, a planinari tamo mogu pronaći okrepu, ležaj za odmor ili dobro društvo. Planinarske su kuće pak zaključane, a ključ za boravak u njima planinari mogu dobiti prema dogovoru. Treća su planinarska skloništa koja su stalno otvorena, no nisu opskrbljena hranom ili drugim potrepštinama.
– Ona su važna planinarima da se mogu skloniti od kiše ili vjetra te prenoćiti u njima. Nitko tamo ne može boraviti danima, no imaju ono osnovno za jednodnevno sklanjanje s planine. Danas je ljudima jako važna struja za mobitele i fotoaparate tako da se danas rade skloništa sa solarnim napajanjem – poručuju iz HPS-a. Iako je uglavnom riječ o kontejnerima skromne veličine, odnosno montažno-demontažnim objektima za koje nije potreba građevinska dozvola, a što je jako važno s obzirom na to da se postavljaju uglavnom na zaštićena područja, Ivan Juretić uspio je da čak i oni izgledaju kao prava mala arhitektonska umjetnička djela.
– Započeli smo suradnju prije nekoliko godina te smo uistinu opremili naše planine na sasvim nov način – puni su hvale iz HPS-a te dodaju kako su Gorski kotar i Velebit zasad dobro “pokriveni” skloništima te tamo nedostaje još eventualno jedno. Stoga je idući korak napraviti nove objekte na Dinari, gdje se očekuje oko pet novih skloništa.
– Sad zbog korone očekujemo zastoj, ali nadamo se da ćemo se brzo vratiti u planine – zaključuje svestrani Juretić koji posljednjih godina osim u planinarenju posebno uživa i u letu paraglajderom.
ww︆︅w︆︅.kis︆︅stok.co︆︅m