Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u listopadu 2021. nije izazvao protuustavne poremećaje u glazbenoj industriji, već štoviše njime se temeljem EU direktive unosi jednakopravnost izvođača u kontekstu digitalnog iskorištavanja glazbenih izvedbi. Ustavni sud nije prihvatio prijedlog Udruge za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu naknada fonogramskih prava i Hrvatske diskografske udruge International Federation of the Phonographic Industry Croatia, koji je za njih podnijela odvjetnica dr. sc. Sandra Marković. Odluka je donesena jednoglasno, što je rijetkost u ovom sazivu Ustavnog suda.
Predlagatelji su tumačili da je prisilno izjednačen status pratećih izvođača koji su sporedni akteri u glazbenoj izvedbi s glavnim izvođačima te da je povrijeđena sloboda ugovaranja i nametnut posrednik slobodnom ugovaranju umjetnika izvođača i proizvođača fonograma u vidu organizacije za kolektivno ostvarivanje prava. Prigovarali su i, po njima, neopravdanom retroaktivnom učinku zakona pa su kao primjer iznijeli da će se to odnositi i na stare snimke kao npr. Josipe Lisac "O jednoj mladosti" iz 1973., Ive Robića "Samo jednom se ljubi" iz 1956. , "Skalinadu" Olivera Dragojevića iz 1982. godine ili "Nekako s proljeća" Crvene jabuke i Kemala Montena iz 1991. godine.
Predlagateljima je sporno što po spornim odredbama moraju sklapati ugovore sa svim izvođačima instrumentalnih dionica studijske snimke iako su oni bili plaćeni za svoj snimljeni dio. Iako ti izvođači nisu dovodili u pitanje legalnost snimke i prava iskorištavanja, kako u eri fizičke distribucije, tako ni u digitalnom dobu. Obrazlažu da se time anulira pravo vlasništva diskografa i pravo iskorištavanja snimke, kao i sva ulaganja pri digitalizaciji, digitalnoj distribuciji, marketingu i ostalom. Tvrdili su i da je spornu odredbu nemoguće poštovati jer se radi o sklapanju novih ugovora s tisućama glazbenika za oko 180.000 snimaka u hrvatskoj diskografiji. S tim da je upitna mogućnost pronalaska svih izvođača i njihovih nasljednika, a ako ugovor nije sklopljen onda se pravo izvođača ostvaruje isključivo preko monopolne organizacije za kolektivno ostvarivanja pava, koja nema baš nikakve veze s nastalom snimkom. Stoga su se predlagatelji pozvali na stečena prava i zabranu neopravdane retroaktivnosti zakonskih odredbi.
Cilj je spornog Zakona bio osuvremeniti zaštitu autorskih prava koju je nametnuo razvoj digitalne tehnologije, a slijedom europskih Direktiva, u okviru kojih je naš zakonodavac ovlašten odabrati zakonodavni model. Izbor tog modela, a osobito njegova svrsishodnost i učinkovitost, ne može biti predmet ustavnosudske ocjene. Direktiva 2019/790 sadrži načelo za određivanje odgovarajuće i razmjerne naknade po kojem sve države u EU osiguravaju da autori i izvođači koji licenciraju ili prenose svoja isključiva prava za iskorištavanja svojih djela, imaju pravo tražiti i primiti odgovarajuću i razmjernu naknadu. Pri tome je državama ostavljen diskrecijski prostor za izbor mehanizama s kojima će to ostvariti, uvažavajući ugovorne slobode i pravednu ravnotežu između prava i interesa stranaka.
POVEUZANI ČLANCI:
Direktivom je propisano i da autori i izvođači imaju pravo tražiti dodatnu, odgovarajuću i pravičnu naknadu od strane s kojom su ugovorili iskorištavanja njihovih prava kada se izvorno dogovorena naknada pokaže nerazmjerno niska u usporedbi s naknadnim relevantnim prihodima od iskorištavanja djela ili izvedbe. Naime, autorski ugovori su dugoga vijeka i gospodarska vrijednost snimke se može povećati (pa i distribucijom putem intereneta) pa mora postojati mehanizam usklađenja naknade s tim promjenama, uključivo i mogućnosti da autori ili izvođači imaju mogućnost sudskog ili alternativnog rješavanja eventualnog spora.
Prema očitovanju Ministarstva kulture i medija nije pronađeno kompromisno rješenje koje bi bilo prihvatljivo i proizvođačima fonograma i glazbenim umjetnicima izvođačima, pa su postojali osobito opravdani razlozi za propisivanje jamstava u pogledu moralnih i materijalnih prava glazbenika u pogledu korištenja njihovih izvedbi na internetu. Proizvođač fonograma obvezan je sklopiti ugovor u pisanom obliku sa svakim od izvođača koji sudjeluju u stvaranju umjetničke izvedbe, Ako ne sklopi takav ugovor onda se predmnjeva da izvođači svoja autorska prava ostvaruju kolektivno. Obveza ugovaranja sa svim izvođačima odnosi se i na ranije sklopljene ugovore, s tim da je dan rok od tri godine, do 1. siječnja 2026., da se individualnim ugovorima urede prava svih izvođača za korištenje izvedbi na internetu.
Prema očitovanju Ministarstva, nije sporna ranija praksa po kojoj se za glavne izvođače ugovarao udio u zaradi od tržišnog uspjeha fonograma, a za prateće izvođače u paušalnom iznosu, nego je sporno što se ti ugovori ili nisu uopće sklapali ili se nisu sklapali u pisanom obliku iz kojeg bi se moglo nedvojbeno utvrditi pokriva li paušalna naknada samo naknadu za fiksiranje izvedbe ili uključuje i naknadu za osnivanje prava iskorištavanja fonograma za buduće korištenje, a osobito za digitalno korištenje što je bit sporenja između proizvođača fonograma i umjetnika izvođača. Zakon ne propisuje faktičko izjednačavanje pratećih i glavnih izvođača u pogledu visina i struktura naknada, kako se pogrešno tumačilo, nego ih izjednačava samo u obvezi da, s obzirom na to da raspolažu jednakim pravima ta prava pisanim ugovorima reguliraju za sve izvođače. Što ne znači da iznos naknada treba biti za sve izjednačen.
>> FOTO Ovo će biti nova zgrada Hrvatskog sabora: Preselit će se zbog obnove
Ustavni sud obrazlaže da se ne radi o retroaktivnoj primjeni propisa jer se s novim modelom ne dira u ranije uspostavljene odnose već se tek za razdoblje nakon stupanja zakona na snagu, od 1. siječnja 2023. traži usklađenje postojećih ugovora s novim zakonskim obvezama. Proizvođači fonograma su i ranije trebali poštovati tada važeće zakonske odredbe i sklapati ugovore sa svim izvođačima ako su fonograme stavljali na raspolaganje javnosti. Prava svih izvođača sada su propisana na jednak način jer su svi jednaki u pravima. Pri tome se glavne i prateće izvođače ne izjednačava u pogledu naknade već samo u pogledu obveze reguliranja prava pisanim ugovorom. Reguliranje naknade na slobodnoj je volji ugovornih strana bilo kroz paušalne naknade, tipske ugovore... Jedino se propisuje ako ugovora nema ili ne sadrži sve što je propisano, onda se predmnijeva kolektivno ostvarenje prava, s tim da se to može i osporavati. Kolektivno ostvarenje prava obavlja se u pravilu putem organizacije za kolektivno ostvarenje prava, pod pretpostavkama i na način uređen zakonom. Zbog toga su neutemeljeni prigovori da je izjednačen status pratećih i glavnih izvođača, povrijeđena sloboda ugovaranja i nametnut posrednik u ugovorne odnose između izvođača i proizvođača fonograma.
Ustavni sud obrazlaže i da to što su druge zemlje EU, kako to navode predlagatelji, koristile druge mehanizme zaštite umjetnika izvođača uvažavajući specifičnosti potrebe zaštite autorskih i srodnih prava u svojim zemljama ne dovodi u pitanje ustavnost spornih odredbi našeg zakona.
