Mnogi Nijemci hrvatsku obalu znaju još iz djetinjstva kada su je posjećivali kao turisti. No bilo je mališana iz DDR-a koji su na Jadran putovali zbog zdravlja. I koji se uvijek iznova vraćaju.
Za mnoge je u bivšoj Istočnoj Njemačkoj prelazak preko granice i putovanje po Europi, pa tako i ljetovanje na Mediteranu bio nedostižan san. No neki su, stjecajem okolnosti, ipak dobivali tu mogućnost. Dirk Guhl, Nijemac iz okolice Chemnitza, točnije Bürgerstadta, je još 1980. godine kao šestogodišnjak posjetio Jadran, odnosno Veli Lošinj. Zbog zdravstvenih problema, Dirk je zajedno s oko 120 djece astmatičara iz cijelog DDR-a nekoliko godina svako ljeto provodio u lječilištu na Lošinju, inače poznatom zbog brojnih lječilišta za osobe s dišnim bolestima.
Iz Istočne Njemačke u Jugoslaviju na liječenje
"Mi kao djeca smo imali priliku raditi nešto što je mnogim odraslima bio san, otići na ljetovanje u drugu državu", prisjeća se danas Dirk. Svoj „zavidni“ položaj šestogodišnji Dirk na početku nije tako doživljavao, već ga je povezivao s tužnim rastancima od roditelja. "Kad sam se pozdravljao s roditeljima u Chemnitzu, na kolodvoru je gotovo uvijek bilo kišovito i sivo, prava atmosfera rastanka, još samo jedan razlog više za suze." A suze nisu zaustavljali niti prvi obroci koje su djeca u lječilištu Crvenog križa dobivala. Nije ni čudo s obzirom na „poslastice“ koje su se našle na stolu. "Prvu večer, nakon što sam se isplakao i shvatio da nema mame i tate, dobili smo za večeru ni manje ni više nego - varivo od povrća i to u limenom tanjuru."
Međutim prvotna iskustva ovog šestogodišnjaka brzo su se popravila. Plivanje, razni sportovi i pionirske priredbe su aktivnosti koje danas pamte djeca iz bivše Istočne Njemačke. A sve to u pitoresknom krajoliku na Lošinju Dirku je mnogo lakše palo, pa mu je tako i svaki sljedeći odlazak iz industrijskog Chemnitza, koji se tada još zvao Karl Marx Stadt, u jadransko plavetnilo predstavljao veselje. No ono što je najvažnije, mnoga djeca iz tadašnje Istočne Njemačke, kao i Dirk Guhl, su nakon ljeta provedenih u lječilištu na kraju i potpuno ozdravili.
U razdoblju od 1968. do 1990. godine je preko 30 tisuća mališana iz raznih dijelova DDR-a odlazilo na liječenje u tadašnju Jugoslaviju, u Veli Lošinj. Iako su za vrijeme boravka sva djeca bila potpuno izolirana od svojih vršnjaka iz Zapadne Njemačke, međusobno su se intenzivno družili te sklopili prijateljstva od kojih mnoga funkcioniraju i danas.
"Srce mi kuca slavonski"
No nakon što je astma izliječena, Dirkova hrvatska priča nije završena. Nakon pada Berlinskog zida, ovaj Nijemac se vraća na Lošinj, ovaj put u ulozi turista. Zajedno sa suprugom Simone, Dirk Guhl je svako ljeto nakon boravka na Lošinju birao nove destinacije u hrvatskoj unutrašnjosti kako bi upoznao jednu drugu Hrvatsku. Jedno od tih mjesta bilo je i Kutjevo. Ovdje ga je oduševilo sve ono što Slavoniju čini slavonskom, pa je tako Dirk uživao u bećarcima i tamburicama, jeo kulene i čobanac i družio se s Kutjevčanima. I zbog toga se svake godine iznova vraćao u Hrvatsku: "Nekad sam kao mali plakao kad bih morao ići u Hrvatsku, a danas plačem kad moram ići za poslom u Njemačku."
Početkom 2013. godine ovom se Nijemcu, koji je imao stabilnu karijeru u financijskom sektoru, život preko noći okrenuo. Dirk je doživio automobilsku nesreću, nakon koje je shvatio da mu život prolazi pred očima i da neće nikada ispuniti svoje snove, odnosno odseliti u Hrvatsku: "I rekao sam si, dajem otkaz, živjet ću od ovog što sam zaradio, selim u Hrvatsku i napisat ću knjigu o svojim iskustvima s Hrvatima."
I zaista, Dirk je u svega godinu dana ispunio sve što je htio. Isprva je živio u Kutjevu i Požegi, a trenutno boravi u Velom Lošinju te je upravo završio pisanje svoje knjige koja će ove godine biti objavljena na njemačkom tržištu, "Anči – put jedne ljubavi". U svojoj knjizi Dirk piše o vlastitim iskustvima u Hrvatskoj, od trenutka kad je kao dijete otkrio jadransku obalu do danas – kad je odlučio nastaviti život u Hrvatskoj i opisuje svoje djelo: "Moja knjiga se može shvatiti kao turistički vodič ispričan kroz jednu osobnu priču." Dirkovo, kako kaže, životno djelo, podijeljeno je u tri glavna dijela. Prvi dio opisuje njegovo djetinjstvo i prvo upoznavanje s Hrvatskom, potom Dirk objašnjava njegova razna putovanja Hrvatskom i na kraju – novi početak u Slavoniji.
Anči, djevojka čije ime sadrži i naslov knjige, ujedno je i lajtmotiv koji prožima djelo, a radi se o 24- godišnjoj Slavonki Anamariji koja svira čelo u ženskom tamburaškom sastavu "Garavuše" iz Kutjeva. Na jednom od svojih brojnih proputovanja Hrvatskom, Dirk Guhl i njegova supruga Simone upoznali su Anči i otada postali dobri prijatelji, a ovaj njemački bračni par zasigurno je i najvjerniji obožavatelj glazbenog sastava Garavuše, kojeg slijede na njihovim turnejama.
„Špijun“ koji voli Hrvatsku
Dirk Guhl smatra da su Hrvati jedni od najboljih domaćina, a da se s hrvatskom kuhinjom i prirodom rijetko tko može mjeriti. S druge strane, kako ovaj ambiciozni ljubitelj svega hrvatskog ipak primjećuje, Hrvati vole druženje ali ne žele međusobno pričati kako bi riješili neke probleme. "Hrvati koje sam upoznao nalaze se samo na dvije teme. Ili se priča o sportu ili su to priče usmjerene protiv trenutnih političara. Nekih drugih tema uz kavu – gotovo ni nema."
Ono što je Dirk, usprkos silnoj ljubavi prema Hrvatskoj još primijetio, jest nerazvijenosti turističke ponude u hrvatskoj unutrašnjosti naspram one na obali, jer kako tvrdi, Hrvati nisu svjesni koju raznolikost okoliša i tradicije imaju i koliko još mnogo na tome mogu profitirati. "Mnogi su smatrali da sam lud ili čak poslan po nekom špijunskom zadatku kad sam živio u Kutjevu i Požegi, ali ja mislim da sam jednostavno prepoznao Hrvatsku na više razina i da je baš zato volim", zaključio je ovaj Nijemac hrvatskog srca i nakon našeg razgovora požurio prema Chemnitzu, njegovom drugom domu. Jer kako nostalgično kaže, njegov prvi dom odavno je bila – Hrvatska.
Hm, nemoj to nama Dirk. Slučajno je iz istočne Njemačke, slučajno saobračajka, slučajno otkaz. Nije išlo u Slavoniji, pa pravac Istra i oko toga. Zna se da su svi stariji nijemci koji kupuju kuće u Istri i oko nje, komunističkii orjentirani i ulažu tamo ne samo radi klime, nego i političke klime. Svi srbi koji su mogli, otišli su tamo, svi su tamo crveni i vuku prema Italiji, a janjevci su Poreč i Rovinj kupili radi biznisa sa sladoledom i "čudnim" supstancama koje cirkuliraju prema Italiji. Ali to je ponuda i potražnja, i Istra nikad neće biti Hrvatska, osim teritorijalno, a i to je veliko pitanje do kad, nego regionalno uređena sredina u kojoj se živi bolje od ostatka države i zato tu nema potrebe za lakirovkama.