Kada je prošloga tjedna u nekoliko hrvatskih gradova istodobno otvoreno nekoliko velikih trgovačkih centara, skeptici su (se) valjda opet zbunjeno pitali kome to treba. Jer već je dotad gotovo svaki grad imao barem jedan sličan centar. Hrvatska, koja se nekoć pokušavala turistički reklamirati kao "mala zemlja za veliki odmor", sada bi se, pretrpana mnoštvom glomaznih trgovačkih centara, mogla predstavljati malom zemljom za veliki šoping. Vlasnici tih mahom stranih trgovačkih lanaca, čini se, ne bi, unatoč sve nazočnijoj konkurenciji, trebali biti odveć zabrinuti. Hrvatskim potrošačima možda može nakratko uzmanjkati novca, no kako je vidljivo i iz istraživanja zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja ne i volje da kupuju i budu potrošači.
U hrvatskom je društvu već odavno prisutan odgoj za potrošnju. On je nazočan vjerojatno još od prve boce coca-cole koja je ovdje ispijena. Vjerojatno je za prevladavanje marksističke suprotnosti između "carstva nužnosti" i "carstva slobode", između rada i dokolice, bio jednako zaslužan Titov hedonizam koliko i strani bespovratni krediti. Nasuprot drugim socijalističkim zemljama zatvorenim iza "željezne zavjese", gdje su zaposleni bili uskraćeni izvršitelji planske privrede, kod nas se "radni narod" počelo odgajati za konzumente još prije nego što su postali "radnički samoupravljači". Sloboda da se moglo izaći izvan granica nekadašnje države, rast standarda i odlazak mnogih na "privremeni rad" na Zapad doveli su hrvatsko društvo u doticaj s potrošačkom kulturom. Nije to bila sloboda za sve, niti su svi imali standard da mogu putovati svijetom niti je rad na Zapadu bio privremen, ali već su tada stvorene potrošačke navike koje se danas vide posvuda, a koje se u društvenim istraživanjima pokazuju ili kao generacijske ili kao općedruštvene vrijednosti.
Nekada, kada su u Zagreb dolazili rođaci iz drugih dijelova Hrvatske, obično bi im se nastojalo pokazati neke gradske znamenitosti, odvesti ih u kazalište, pogledati neki novi film ili barem otići na Dinamovu utakmicu. Danas, međutim, obveznim postaje odlazak, razgledavanje i obilazak trgovčkih megatrgovina na zapadnom gradskom obodu. Umjesto u HNK, u Zoološki vrt ili u katedralu, ide se u šoping centre. Utoliko i ne začuđuje da više od devedeset posto ispitanika IZDI-jeva istraživanja dio dokolice provodi u kupnji. Ako ne gledaju televiziju gdje im se sugerira što će kupiti, onda rado krate vrijeme po dućanima. Nekima to, zapravo, postaje i stil života.
Potrošačka psihologija i konzumerističke sklonosti nisu samo import amerikanizacije, a potom i globalizacije. Te sklonosti imaju i svoj domaći temelj. Za njihovo bujanje osobito je zaslužan i osebujan tip hrvatske ekonomije, koji je svetim postao od sredine devedesetih. Ta osebujna ekonomija "otraj-dotraj" svodila se na što jeftiniji uvoz i što skuplju prodaju. Rezultat je bio propast domaće proizvodnje i sve veći uvoz svega i svačega. Takvoj vrsti gospodarstva savršeno odgovara potrošački tip svijesti i svođenje puka na velikog konzumenta. Ta ekonomija i taj mentalitet vjerojatno su povezani i s odgovarajućim tipom kulture, pa i s onim gdje se posjet trgovačkim centrima prometnuo u "kulturni događaj". Moguće je i da su sve prihvaćeniji narodnjaci prirodni dio te kulture, psihologije i ekonomije. Umjesto nikada uspostavljenog kulta rada, kod nas dominira kult dokolice.
Kada svako veće mjesto u Hrvatskoj dobije svoj šoping centar i puk se pretvori u potrošače, preostaje samo da se sve punoljetne pretvori u ravnodušne političke promatrače i sporadične izborne birače.
