Ne znam kako vama, ali meni je bilo neugodno gledati dvije izlučne večeri Eurosonga, mogli bismo ih čak nazvati „izlučevinama“ na kojima se previše nepotrebnih pjesama-kandidata borilo za ulazak u završnicu. I dok se EU bori s ozbiljnim problemima i prijeteći puca po šavovima, ovi na Eurosongu ponašali su se eskapistički i bez viška pameti, s glavom zarinutom duboko u pijesak, kao da su sami u EU. Kako i priliči estradi, svjesni da im je ovo možda jedina šansa da ih netko čuje ili da se „probiju u svijetu“. S obzirom na kvalitetu, vidjelo ih je i čulo previše ljudi.
Sumanuti scenski nastupi
Igrom slučaja zatekao sam se u Španjolskoj baš u vrijeme završne večeri Eurosonga, pa je u subotu nisam ni gledao jer sam u Barceloni bio na otvaranju EU turneje Brucea Springsteena. Ali, da ne pomislite kako se ovdje radi o tipičnim i očekivanim zamjerkama i cendranjima nekog elitističkog kritičara koji cijeni „umjetnost“ a pljuje po estradi, treba naglasiti da se ovdje uopće ne radi o pjesmama samima i njihovoj vrijednosti. Bilo je i dobrih, dapače, tu i tamo promolila se neka zanimljiva kombinacija akorda i riječi koje nisu djelovale kao frankensteinovski sklopovi već viđenoga, što je ipak pravilo eurosongovskih pjesama. Još bolje, ili gore, učinilo mi se kao da domaća estrada nezasluženo trpi kritike o potonućima u banalnosti, a ovdje smo lijepo vidjeli da se, ako prednatjecanja Eurosonga uzmemo kao statističku jedinicu, potpuno slično radi svuda. Simplificirani spoj folka i neke naivne techno elektronike čini se da je omiljena kombinacija mnogima.
No, prije svega mi je bilo neugodno gledati to sve svjetlucanje i skupu tehničku realizaciju, a s toliko mnogo bedastoća i tako malo podnošljive glazbe. Koji bi ipak trebao biti smisao besmisla Eurosonga? Možda je nekima to promaklo u tom obilju scenske pompoznosti, bogato opremljene bine i reflektora koji su se vrtjeli u svim smjerovima i zamagljivali oči publici i izvođačima. Ono što je možda bilo najjasnije svakom nedobronamjernom, ili ipak realnom, gledatelju, bio je podatak koliko je tu love i tehničke infrastrukture utrošeno na sasvim mali uzorak vrednijih pjesama, jer većina je ipak bila komedija teška za provariti svakome s malo sluha i stila.
Ali bilo je zabavno gledati sve njih na prednatjecanjima; vidjelo se nekoliko inačica Jelene Rozge, znači ima ih još sličnih, a u tom moru banalnog kompjutorskog „čekićanja“ čula se i neka jednostavna, staromodna pop-country pjesmica. Bilo je sumanutih scenskih kombinacija, ekipa Bosne i Hercegovine sličila je na postavu iz nekog Mad Maxa, s tim da se Ana Rucner furala na Tinu Turner s tim opasnim pogledom i violončelom koje je nosila po pozornici kao neko futurističko oružje. Pjevač je pokušavao biti na tragu Mela Gibsona, a što je s njima radio i neki očajni hiphoper, nije mi bilo jasno. Kao što vidimo, „naših“ je bilo i više nego samo u slučaju kandidature Nine Kraljić, kojoj su pjesmu napisali Austrijanci. Tko se toga dosjetio na HTV-u i iskeširao im honorar, vjerojatno pretpostavlja da kod nas nema autora koji bi to mogli obaviti. No, nije bilo bitno samo to, jer Ninu Kraljić kao finalisticu Voicea gura Universal s kojim je potpisala ugovor, i pokušava s njom napraviti kakav-takav posao „vani“. A budući da se i u The Voice lova odlijeva stranim autorima čije se pjesme pjevaju u emisiji, jer domaće valjda nisu dobre, ili nisu hoh, ništa čudno da su s Ninom zaradili Austrijanci, a ne neki domaći hitmejker.
Nema šireg značenja
U ovo doba posvemašnjih usporedbi sa svijetom u prostoru uspjeha i izvoza u znanosti i industriji, bedasto je zaboraviti da su se upravo domaći skladatelji pet-šest puta približavali vrhu Eurosongove liste, pa i pobjeđivali i doveli Eurosong u Zagreb. Dakako, bilo je i posrnuća, poglavito zadnjih godina (sedam sezona nismo ušli u finale), pa smo i odustali od Eurosonga na par godina, što je bila odluka za pozdraviti, i nastaviti tim smjerom. Sjećam se da je zadnji put, prije par godina, HTV objavio da nas je, tj. pretplatnike, sudjelovanje na Eurosongu koštalo „samo“ 700 tisuća kuna, što je, naravno, bio uludo potrošen novac. Jer odavno Eurosong nije što je bilo nekada, kad je u vrijeme razjedinjene Europe i svijeta imao bar neko simbolično značenje za nacionalni ponos, kad se čekalo tko će kome uvaliti 12 bodova ili pak podmetnuti klip pod kola konkurencije. Niti će turisti doći zbog Eurosonga, doći će, ili neće doći, zbog usluge, sadržaja i cijena koje im se nude.
Pogotovo u vrijeme inflacije mnogih talent-showova po televizijskim programima, Eurosong postaje dosadan, nezanimljiv i programski staromodan, ako ne i programski nešto puno gore, bez brzine ovih novih natjecanja. Sva ta nova natjecanja smanjila su uzbudljivost Eurosonga i, najvažnije, demokratizirala EU estradu i pokazala da nepoznati pjevači često imaju više karaktera i uzbudljivosti od ove Eurosongove „vrhuške“, koju zapravo isto čine amateri. Ali često loši, samo pod tim silnim reflektorima dobro glume.
