Poznato kulturno pero, Tomislav Čadež svojedobno je osumnjičio M. J. da je kao autor “štakorskog pamfletića” pod naslovom “Tomiću, brate, reci da mrziš Hercegovce” naručio likvidaciju književnika i kolumnista Ante Tomića. Čadežov tekst u Jutarnjem listu, koji se još može naći na internetu, ostavio je tako snažan dojam na mene da sam već tada mislio o tomu barem nešto napisati, ali sam onda zaključio da je bolje suspregnuti emocije i prepustiti institucijama da u miru odrade svoj posao. Prošlo je gotovo šest mjeseci, pomno pratim sva izvješća policije i DORH-a te bih sigurno znao da su nešto poduzeli protiv M. J. Ali, ništa.
Inicijale Čadežova osumnjičenika navodim iz dva razloga. Prvi je što nisam tako drčan poput njega, posebice ne nakon što je pala prva osuda novinara po novom Kaznenom zakonu, pa bi i ovaj tekst mogao biti iščitan kao sramoćenje M. J., za kojim nema javnog interesa. Dakle, čak i ako je istina da je M. J. naručio likvidaciju, sud može zaključiti da ga je Čadež osramotio, a sudeći po tomu što je policija potpuno ignorirala njegov tekst, lako je zaključiti da za tu optužbu nema javnog interesa. I ode nekoliko novinarskih plaća.
Na te je nove okolnosti upozoravala odvjetnica Vesna Alaburić i prije nego su saborski zastupnici prihvatili novi alat kojim će sloboda javne riječi doseći razinu iz devedesetih i ranije. Njezina kritika švicarske inovacije koju je u naš Kazneni zakon unio prof. dr. Petar Novoselec dobila je i potvrdu u obliku nepravomoćne osude kojom je novinarka Jutarnjeg lista osuđena na kaznu od 26.133 kune. Nastave li suci tako presuđivati, novinari će požaliti što je Vesna Škare-Ožbolt svojedobno inicirala ukidanje mogućnosti zatvorske kazne za verbalne delikte. Što je najgore, za novinare koji se, pišući o korupciji, izlažu teškim novčanim kaznama ne vrijedi milosrdni institut “guljenja krumpira” kao za koruptivne ministre, župane ili gradonačelnike koji se mogu nagoditi s državom koliko će kilograma krumpira oguliti. Samo nepoznavanje propisa ili dobroćudnost Petra Čobankovića spasila je nas novinare tko zna od kolike kazne jer smo skandalizirali nagodbu DORH-a s njim.
Stoga ovaj tekst pišem strahujući što ako budem pogrešno shvaćen pa me tuže za “sramoćenje”. Ante Tomić bi se obogatio da je tužio sve, a nije bilo medija koji nije detaljno pisao o sramotnom i mučkom napadu na njega premda njemu ne bi bilo teško dokazati da baš i nije bilo javnog interesa da se baš eksplicitno piše o svim detaljima tog napada.
Barem tada očekivao sam da će policija odraditi svoj posao, ali Čadeža su opet ignorirali. I onda proteklog tjedna čitam kolumnu Nine Raspudića u Večernjaku u kojoj opisuje kako je policajcu dugo trebalo da ga u telefonskom razgovoru uvjere kako ga stvarno vrlo službeno trebaju zbog napada izmetom na Tomića, a da ga nisu nazvali komedijaši iz Bijelih udovica. I meni je dugo trebalo da pročitam tu kolumnu izlažući se pri tomu opasnosti da i po mene netko dođe jer sam se u punom kafiću, sjedeći sam za stolom, nezaustavljivo smijao nadvijen nad Večernjakom. Zašto i moj smijeh ne bi mogao nekoga natjerati da se pita zašto se ovaj tako smije pa da ga to navede na pogrešni zaključak? Kao što bi sud mogao zaključiti da je ovim tekstom osramoćena policija zbog upozoravanja na neselektivnost, Čadež kao nevjerodostojan novinar ili da se iza inicijala M. J. zapravo krije potpisnik ovih redaka.
Stari moj, da je mene neko zalio kantom govana prvo bih se upitao čemu sam to zaslužio. Ne bih glumio žrtvu i janješce kao Tomić u Nu2 (i to čovjek koji će popljuvati svakoga koga gazda stavi na metu), nego bih se samoosramoćen, samodiskreditiran i samoobeščašćen izgubio iz javnog prostora. Jer da me netko napao nožem i pištoljem zbog svojih stavova, onda bih ponosno hodao po putu s uzdignutom glavom, a ovako da te netko govnima polije stari, ne znam, to je za u zemlju propast od sramote (to nije kukavičluk, to se zove obraz i čast).