Rijetko sam pročitao na nekoliko stranica novinskog razgovora toliko neistina i besmislica kao u razgovoru Večernjeg lista s povjesničarom dr. Matom Meštrovićem. Ne bih ovdje govorio o njegovu ocu, umjetniku svjetskog glasa Ivanu Meštroviću, o njegovu pravom remek-djelu u Chicagu i potpuno besmislenim zahtjevima da se to djelo ukloni ni o nezgodama vrijedne umjetničke Meštrovićeve ostavštine u Hrvatskoj, a još manje o sudjelovanju dr. Mate Meštrovića u američkoj vojsci i veteranstvu. Nedvojbeno zanimljiv životni put, ali i neke primjedbe koje nikako nisu istinite, posebno glede nekih hrvatskih franjevaca, Zvonka Bušića, zatim “najekstremnije hrvatske emigracije” i njenim odnosima prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu.
Sigurno će se svatko pitati odakle mu onakva tvrdnja o “otmici aviona” i Zvonku Bušiću te o “fra Ljubi (!!!) Čuvalu”. Na pitanje “Kako ste doživjeli kad je Zvonimir Bušić oteo avion?”, povjesničar Meštrović odgovara: “To baš i nije pomoglo Hrvatima... To su sve bila mutna posla. Udba i KOS infiltrirali su se u hrvatsku emigraciju. Nije se znalo tko je član Udbe, a tko nije, tko radi za američku politiku, tko je doušnik. Tu je vrijedila ona priča: “Imam tri brata Hercegovca, jedan je udbaš, drugi svećenik, a treći luburićevac i oni se sastaju i nešto međusobno govore.” I ta otmica aviona bila je mutna. Tada je svećenik u New Yorku bio fra Ljubo Čuvalo, kojeg su Amerikanci optužili da je stajao iza te otmice, ali nisu ga uhitili jer je svećenik. Tada su napravili pritisak na Crkvu da ga makne i bio je premješten u kanadsku zabit, tamo ga se lakše moglo eliminirati, pisao mi je. Možda je Udba znala za otmicu aviona i nekima je bilo u interesu da se blati Hrvate i proglasi ih se teroristima. Jugoslavenska propaganda bila je usmjerena na dva cilja – da su Hrvati fašisti i da su teroristi. Oni bi Hrvate uvijek udarali po toj liniji. Nitko u Americi nije mogao odobriti otmicu američkog aviona i ugrožavanje života tih potpuno nevinih putnika koji nemaju veze s tom problematikom.”
Ono o “tri brata Hercegovca” rasizam je povjesničaru Meštroviću sasvim nepotreban. Zaista je teško pomišljati da je ikada itko od Hercegovaca imao takva tri brata. I gdje bi se to oni uopće mogli sastajati?
Ne znam kakve je veze mogao imati fra Ljubo Čuvalo (1908. – 1975.) s otmicom aviona, osim što je fra Mladena Čuvala, fra Ljubina nećaka, Zvonko nazvao iz Pariza da provjeri jesu li leci već bačeni. Učinio je to zato – kao što bi to većina Hrvata u SAD-u učinila – što je mogao u toga svećenika imati potpuno pouzdanje da će mu reći istinu. Poznato nam je da se fra Ljubo Čuvalo sastajao s Nikolom Teslom, ali… po Meštroviću bio je to onaj “kojeg su Amerikanci optužili da je stajao iza te otmice, ali ga nisu uhitili jer je svećenik. Tada su napravili pritisak na Crkvu da ga makne i bio je premješten u kanadsku zabit.” Kao što rekosmo, naš povjesničar promašio je čitavo ime pa je vjerojatno mislio na fra Mladena Čuvala, ali opet… Zar nije izuzetno vrijedni hrvatski svećenik fra Mladen Čuvalo uživao ugled ne samo među Hrvatima u Americi i Kanadi nego, kao malo tko, i među američkim političkim autoritetima. Znamo da je i molitvu predvodio u Američkom kongresu, 8. veljače 1979. godine, za Stepinčevo, dakle dvije i pol godine nakon otmice aviona. A, eto, Mate Meštrović kao da o fra Mladenu zna sve, a i ono što nitko drugi ne zna, a ispade zapravo da ne zna ni kako mu je bilo ime.
Pa i ono o “mutnim poslovima hrvatske emigracije u koju su se infiltrirali Udba i KOS”: to je zaista čista i veoma zlobna izmišljotina. Kako je mogla ta “hrvatska emigracija” onako požrtvovno i zdušno pomagati hrvatsku oslobodilačku borbu kad su Hrvatsku napali JNA i četničke horde? I kad Hrvatskoj pomoć nije mogla stizati ni odakle drugo nego od te “ekstremne desničarske emigracije” u koju su se bili infiltrirali ne samo Udba nego i KOS.
Sve nas koji smo pomno pročitali letke koji su bačeni iz aviona o hrvatskoj pravednoj borbi za samostalnost, a koje je pisao izuzetno inteligentni hrvatski mučenik Bruno Bušić, kao i svima nama koji izuzetno cijenimo žrtvu pok. Zvonka Bušića te požrtvovnost njegove supruge Julienne i njegovih suboraca, smučilo nam se čitajući te retke, kao npr. “možda je Udba znala za otmicu aviona i nekima je bilo u interesu da se blati Hrvate…“ To zaista prvi put čujemo. I to od bivšeg predsjednika Hrvatskoga narodnog vijeća, koje nam je svima toliko pri duši i srcu. U isto vrijeme kad pročitah ovaj intervju pogledah u glasilu Stopama otaca (1/XIV, siječanj – lipanj 2021, str. 55 – 58) intervju s fra Jozom Grbešom, kustosom hrvatske franjevačke kustodije Svete obitelji, gdje piše: “Vjerujem da će mladima, ako ne sada, a onda u budućnosti, kada nas ne bude, on (tj. Zvonko Bušić, pr. V. G.) biti nadahnuće slobode, ideal ljubavi prema Hrvatskoj” (str. 56).
Ne znam kako shvatiti tvrdnju povjesničara Mate Meštrovića: “Moj otac jedan je od ideologa Jugoslavije, bez nje Hrvatska ne bi opstala nakon 1. svjetskog rata”. Baš su sva zla i nastala stvaranjem najprije Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, što se kasnije pretvorilo u Jugoslaviju, a nakon Drugog svjetskog rata u komunističku satrapiju. Koliko znamo iz memoara njegova oca, ni on baš tom tvorevinom nije bio tako ponosan! Bez i jedne i druge Jugoslavije Hrvatska bi danas sigurno bila na sasvim drugoj gospodarskoj, političkoj i kulturnoj razini.
Na pitanje o njegovim susretima s Tuđmanom čitamo: “Posjetio bih ga u njegovoj vili u Tuškancu, pokušao sam mu poslati neki novac preko fratara da mu pomognem, ali on ga nikada nije dobio. Meni nije bila jasna njegova veza s krajnjom desnicom, ljudima koji su bili povezani s političkim atentatima. Kako su najekstremniji hrvatski desničari dobili dozvolu da dođu na prvi Kongres HDZ-a u Zagreb? Bili su proglašeni neprijateljima i teroristima, a dolazili su tu na sastanak bez problema. Tuđman je dobivao dozvolu da putuje inkognito izvan Jugoslavije i da se vrati a da mu se ništa ne dogodi. Očito je imao nečiji placet ili podršku. Znam da je Tuđman dobio 2 ili 3 milijuna dolara od fra Ljube Krasića, župnika u Norvalu u Kanadi, što je bilo važno u tom trenutku pokretanja HDZ-a.”
S kojim je to ljudima koji su bili povezani s “političkim atentatorima” Tuđman bio povezan? Koji su to i od koga proglašeni “najekstremniji hrvatski desničari dobili dozvolu da dođu na prvi Kongres HDZ-a u Zagreb?” I sam sam bio u onom poznatom zrakoplovu iz Toronta u Zagreb, većinu sam putnika poznavao. Većina je putnika putovala bez ulazne vize (“mi ne putujemo u njihovu državu nego u svoju zemlju”) i dogovor je bio, ako jednomu od putnika ne daju ulaz, svi se vraćamo u Toronto. Nije mi poznat ni jedan jedini putnik koji bi pripadao bilo kojoj ne samo najekstremnijoj nego i nekoj ekstremnoj desničarskoj stranci, jer takve stranke jednostavno među Hrvatima izvan Hrvatske nisu imale nikakvo veće značenje. Ako je bilo nekoliko nas pripadnika nekoj stranci, to smo uglavnom bili članovi Hrvatskog narodnog vijeća, kojemu je Meštrović bio predsjednik.
“Najekstremniji hrvatski desničari su eto razumjeli i prihvatili “Titova generala” Tuđmana. I on je prihvatio njih. Zar našem povjesničaru nije nimalo jasno da, kad bi se Tuđman bio oslonio na “najekstremnije hrvatske ljevičare”, ne bi sigurno dospio dalje od Babine Grede? Ako i to!
Čudni su “ti fratri” preko kojih je Mate Meštrović slao “neki novac” (Tuđmanu) da mu pomogne(m), ali on to nikada nije dobio.” Koji su to bili fratri? Nije nimalo pošteno to onako “od kamiša” reći “fratri” – baciti krivnju na jednu čestitu zajednicu redovnika. A s druge opet strane Meštrović tvrdi: “Znadem da je Tuđman dobio 2 ili 3 milijuna dolara od fra Ljube Krasića, župnika u Norvalu.” Čudno… S pok. fra Ljubom Krasićem godinama sam surađivao. I to od njegova dolaska u inozemstvo, tj. od kasnih šezdesetih godina. I vjerujem, kad bi bio dobio neki velik zgoditak na lutriji, da bi me bio pozvao bar na dobru večeru i da bismo možda uspjeli u HIŠAK-u objaviti još one dvije tako potrebne školske knjige “Hrvatski jezik 3” i “Hrvatski jezik 4”, koje još čekaju u nekoj vrsti rukopisa, a koje su se u hrvatskim izvandomovinskim školama koriste u obliku fotokopiranih listova. Ili je možda fra Ljubo Krasić prodao “župu (!!!) u Norvalu!” No još ništa nije prodano, a zapravo je riječ o Hrvatskom franjevačkom središtu “Kraljica Mira”, koje još uopće i nije postalo župa. Pa kad je Meštrović već s tim tako upoznat, čudno je da ne zna jesu li to bila dva ili tri milijuna. Jer to ipak nije tako mala svota.
Povjesničaru Meštroviću nije ni to jasno “kako je Tuđman došao na vlast? To sve ostaje na neki način misterij.” Uglavnom, na vlast je došao inteligentno, vješto, golemim zalaganjem, radom, naporima i ljubavlju prema Hrvatskoj. Nekima će to ostati uvijek misterij, a drugi – i to mnogi! – u tomu će gledati Božju providnost. I to nakon dugih mučnih trinaest stoljeća!
I dalje o Tuđmanu: “Kasnije, kada je već bio na vlasti dulje vrijeme, Tuđman me zvao i pitao me: “Što vi hoćete?” Nisam razumio pitanje. On je valjda smatrao da se ja bunim jer nisam dobio što sam želio. “Želite li biti ministar, ambasador, želite li kuću, brod... što želite? Da budemo otvoreni, da se ne igramo miša i mačke?” Ja sam naprosto bio uvrijeđen i mislio, ako on mene zove na sastanak u četiri oka, da ima neki prijedlog i, recimo, kaže: “Vi poznajete Ameriku i budite naš predstavnik u UN-u“, a ne da ja njemu kažem da ja hoću to, to i to.”
E to sve možemo vjerovati i ne vjerovati. Ono “ministar, ambasador” još nekako, ali da bi Tuđman bilo komu nudio ono što nije imao” – kuće i brodove”? Čudno!
To što se tiče jedinstveno privlačne sinekure, tj. predstavništva u UN-u, ta svakomu je u Hrvatskoj poznato kako je tu bila “mala bara – a puno krokodila”. Što se može!
Prepuštam drugima, uglavnom gospodarstvenim stručnjacima prosudbe tvrdnja da se nekada u Jugoslaviji živjelo bolje nego u današnjoj Hrvatskoj, ali valja ipak naglasiti da to današnjoj hrvatskoj Vladi nisu baš komplimenti.
Zong, ti si neka dobričina, a jesi li čuo onu pjesmu: "Aoj Slobo šalju nam salate, ..." i gdje se ona pjevala?