Pred nama su dva državna praznika i jedan vjerski blagdan, zbog kojih se osam dana godišnjeg odmora lako protegne na 16 neradnih dana. Spajanje je češće u javnim i državnim ustanovama, ali tome su se prestali opirati i veliki sustavi.
Nitko u zemlji ne bi smio imati manje od 20 dana godišnjeg odmora (četiri tjedna), što je zakonski minimum, a prema kolektivnim ugovorima i internim aktima, godišnjih ima i duljih od 30 radnih dana.
Povrh toga Hrvatska ima 14 državnih praznika i blagdana, nešto više od europskog prosjeka. Prema istraživanju Eurofounda, fondacije za poboljšanje životnih i radnih uvjeta, zaposleni u EU imaju 25 dana plaćenog godišnjeg odmora i 11 praznika.
Najdulji su plaćeni godišnji odmori u Danskoj i Njemačkoj – 30 dana, a najmanje se odmaraju Slovaci, Rumunji, Estonci i Ciprani – od 20 do 22 dana. Godišnji se odmori moraju platiti i radnici se tog ustavnog prava ne mogu odreći. Sprečavanje radnika da koristi odmor ili sklapanje sporazuma o odricanju od prava uz isplatu naknade najteži je prekršaj poslodavca koji se kažnjava sa 60 do 100 tisuća kuna.
>> Tvrtke uvode kolektivne godišnje odmore
već je pomalo dosadno čitati te kritike na račun državnih službenika koji su očito svi redom neradnici (s čime se ne slažem) i o spajanju godišnjih odmora. Kao prvo, u gotovo svim državama EU, SAD-u a i šire, državni službenicii su u povlaštenijem položaju u odnosu na privatni sektor. Kao drugo, praznici se spajaju svugdje, a ne samo u Lijepoj našoj. I kao treće, je li autor ovog teksta siguran da RH prednjači po broju praznika?