Jedna od najčuvanijih tajni u vezi s Olujom jest sastanak hrvatskih časnika s ministrom obrane Gojkom Šuškom (15. srpnja 1995.) u njegovu rodnom Širokom Brijegu. Za njega se do sada nije znalo. Uz Tuđmanov "blagoslov", sedam najpovjerljivijih časnika HV-a, zajedno s ministrom, dogovorili su operativni plan Oluje, odnosno akcije oslobađanja Knina kodnog naziva Kozjak – 95.
Do tada su bile razrađene četiri varijante Oluje. U njima se uglavnom planirao početak akcije oslobađanja Knina iz pravca Sinja. Na sastanku u Širokom Brijegu odlučeno je da proboj bude iz tri glavna smjera: B. Grahovo – Knin, Jasenice – Muškovci i Uniški Doci – Unište – Kijevo. Operacija Kozjak – 95. u konačnici je bio plan Oluje za sektor Zbornog područja Split. Zanimljivo je da je tada Šušak priopćio imena trojice hrvatskih visokih vojnih i političkih dužnosnika od kojih je trebalo kriti sve planove. Na različite načine su sklanjani ili uključivani tijekom akcije. Možda je zbog toga i kodni naziv za oslobađanje Knina Kozjak, a ne Oluja i možda je zato osobno plan potpisao Gotovina, a ne Glavni stožer. Time je bila zatvorena svaka mogućnost curenja informacija.
Srpski agresori kao da su znali da je Oluja dogovarana i u Širokom Brijegu pa su ga bombardirali u trenutku kada je Hrvatska vojska ulazila u Knin. Pucali su dalekometnim topništvom. Jedna je žena od posljedica ranjavanja umrla, a grad je pretrpio štetu. Bila je to osveta za Oluju, jednako kao ona za Bljesak kada je Martić, gađajući po Zagrebu, ubio sedmero ljudi. Za razliku od Zagreba, za napad na Široki Brijeg u javnosti se uopće ne zna. Baš kao i za ključni sastanak u Širokom o Oluji. U anonimnosti su ostale i mnoge druge žrtve koje su bh. Hrvati, osobito HVO, pretrpjeli za hrvatsku slobodu. Nažalost, one se danas dodatno umanjuju.
Akcija Oluja jako je vezana uz BiH. Politički se mogla pravdati zbog stanja u enklavama (Srebrenici i Bihaću), a vojno legitiman ulazak HV-a u bh. teritorij u zaleđu SAO Krajine bio je ključ uspjeha.
Oluji je prethodilo nekoliko akcija koje su upravo vođene s bh. teritorija. U operaciji Zima 94. Srbi su poraženi u jednomjesečnoj akciji na Dinari. U proljeće 95. u akcijama Skok 1 i Skok 2 znatno je povećana kontrola nad tim prostorom. Srpskim snagama razvučenim po Livanjskom polju i u vrletima Dinare otupljena je oštrica ofenzive na Bihać. Shvatio je to njihov vojni vrh pa su pripremali akciju Mač. Milošević je preko svog generala Mile Mrkšića htio konačno završiti priču i s bihaćkom enklavom. Da su uspjeli, vjerojatno bi bilo četiri puta više žrtava nego u Srebrenici, a srpska vojska bi s tog ratišta mogla pregrupirati sve snage na bojišnicu prema Karlovcu i Sisku. Moguće da bi s takvim ratnim omjerima bio proglašen kraj rata. Najmanje što bi Srbi u tom slučaju dobili je Z4. Taj je plan podrazumijevao da SAO Krajina u RH ima zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove, policiju, potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike..., imali bi svoju posebnu novčanu jedinicu, pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i SRJ) itd. Državu, u državi. Puno više od Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.
Nakon pada Srebrenice Bošnjaci uviđaju kako ne mogu bez pomoći i omogućuju Hrvatskoj vojsci legalan ulazak u BiH. Osobito je dramatično bilo u enklavi Bihać u kojoj je do tada bilo poginulih ili nestalih gotovo pet tisuća. Splitskim sporazumom Tuđman – Izetbegović (22. srpnja 1995.) službeno je proglašen ulazak HV-a u BiH. Samo tri dana nakon toga pokrenuta je operacija Ljeto 95. Ovladano je Glamočem, Bosanskim Grahovom. Presječene su strateške komunikacije Knin – Drvar. Time su Srbi u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje sa samo dva moguća izlaska prema BiH. Ovi su uspjesi hrvatskih snaga potpuno promijenili situaciju na bojišnici i natjerali generala Mrkšića da glavninu snaga koje je koristio za opsadu bihaćke enklave panično pregrupira i vrati natrag u borbu za izgubljene prostore na kninskom zaleđu. Zbog razvučene srpske vojske smanjen je pritisak u Bihaću na Peti korpus Armije BiH i HVO. Prava drama odvijala se i u BiH uoči Oluje.
Mrkšić i Mladić planirali su 5. kolovoza 95. operacijom Vaganj 95. povratiti izgubljeni teritorij. Preduhitreni su. Oluja je počela dan prije. SAO Krajina je otišla u povijest. Bihaćka enklava je spašena. Bio je to kraj memorandumske Miloševićeve politike. Malo je poznato da je tjedan dana nakon Oluje Ratko Mladić pokušao vratiti Bosansko Grahovo kako bi opet krenuo na Knin. HV i HVO su žestoko uzvratili te u protunapadu došli u Drvar. Nekoliko tjedana poslije hrvatske snage su akcijama Maestral i Južni potez stigle pred Banju Luku.
Hrvatska slavi dva desetljeća od Oluje. Na svečanosti neće biti vojnika iz susjedne BiH. Danas ratna bošnjačka Armija, hrvatski HVO i srpska VRS čine zajedničke mirnodopske Oružane snage u BiH. Njihovi pogledi na Oluju dijametralno su suprotni. Kada jednog dana dođu na mimohod u Zagreb, tek tada će se moći reći – rat je završio. Bar u njihovim glavama. Za početak, na mimohodu će večeras biti 50 vojnika iz ratnih postrojbi HVO-a. Oružane snage BiH zarobljene u svojoj prošlosti još dugo će čekati neki novi "splitski sporazum" kako bi u Hrvatskoj zajednički koračali na svečanim mirnodopskim mimohodima.
koja su to trojica??