Hrvoje Antonio Belamarić, dugogodišnji novinar i radijski voditelj s listom Možemo! se u političke vode i kandidirao u prvoj izbornoj jedinici. Cilj je, kaže, da ga birači doslovce poguraju u Sabor kako bi se tamo aktivno zalagao za prava osoba s invaliditetom koje, kako kaže, moraju preživjeti mjesec s 1500 kuna, a ništa bolja situacija nije ni s roditeljima njegovateljima koji moraju snositi ogromne troškove. Za ulazak u Sabor potrebni su mu preferencijalni glasovi.
>> VIDEO Intervjuu s Hrvojem A. Belamarićem
Novinar ste, urednik radijske emisije, a sada na listi prve izborne jedinice platforme Možemo. Odakle interes za politiku?
Kucnuo je čas da ja kao osoba s invaliditetom kažem da je dosta krađe osoba s invaliditetom. Nijedna stranka, ni SDP ni HDZ, nije previše pokazala za osobe s invaliditetom. Zadnji primjer – uzelo se iz Fonda za zapošljavanje osoba s invaliditetom 450 milijuna kuna. Stalno im se govori da za njih nema novca, primaju invalidninu od 1500 kuna, a oni koji su u domu 100 kuna. Pitam vas: može li se od toga živjeti? Ako mi netko pronađe način kako preživjeti tako, onda je on mađioničar.
Koliko je podcjenjivački za osobe s invaliditetom da ih se u prvi plan stavlja samo u vrijeme izbora?
Oni mogu i trebaju biti kao većina, a ne manjina. Da od nas 13 posto, koliko nas ima, izađe samo tri posto na izbore, mi bismo mogli promijeniti tijek izbora. Hrvatska se načelno pridržava mjera Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, ali kad bismo išli u seciranje tih mjera, vidjeli bismo da postoje mnogi problemi. Primjerice, vi danas možete otvoriti i restorane i hotele, a osoba s invaliditetom nema pristup tim restoranima, nemamo ni svoj WC. Nije problem propisati konvenciju, problem je provesti te mjere, a mi nemamo financijske resurse za to.
Imaju li po vašem mišljenju djeca s teškoćama jednake šanse kao i ostali?
Ja gledam djecu s teškoćama jedna-ko kao i svu ostalu djecu. Njihove majke trebale bi biti tretirane bolje, najveći je problem što je većina majki djece s teškoćama samohrana, a time je potrebno i više novca za to dijete. Ako mi želimo obrazovatito dijete, koje će se možda kasnije razviti u osobu s invaliditetom, onda moramo jako paziti kako će to dijete imati svoj kruh i kako će zarađivati. Zato je važno da osobe s invaliditetom ne gledamo kao socijalnu kategoriju, već kao ekonomsku. Kako vi volite putovati i čitati knjige, tako vole i osobe s invaliditetom. Hrvatska je zemlja koja je jako diskriminatorna prema djeci s teškoćama i prema osobama s invaliditetom, po svim pitanjima. Zašto? Zato što ne postoje novčane kazne kojima bi se Hrvatska kaznila zato što ne provodi mjere koje je, primjerice, Vijeće Ujedinjenih naroda propisalo. Uzmem li za primjer Njemačku, oni su donedavno za ministra financija imali osobu u kolicima. Nemojte me krivo shvatiti, ja ne želim biti premijer, ali smatram da bi osoba s invaliditetom, koja je sposobna za to mjesto, trebala imati tu mogućnost.
Platforma Možemo! zalaže se da naknade njegovateljima služe kao dokaz kreditne sposobnosti. Kako biste to proveli?
Vrlo jednostavno. Ako se majku planira zaposliti preko Ministarstva socijalne skrbi, onda ona mora primati plaću, a ne naknadu. Ja se u stranci zalažem i za to da se u kući uvedu socijalne usluge tako da ta ista majka može otići negdje u slobodno vrijeme napraviti nešto, a te socijalne usluge pružale bi tvrtke koje bi se brinule o djeci s teškoćama ili osobama s invaliditetom, ali bi uključivale i pomoć oko kuhanja i spremanja. Prošlo je vrijeme kada su ljudi bili samo kod kuće.
Nemojte ni mene krivo shvatiti, ali s obzirom na stanje u državi teško se živi i dolazi do posla osobama bez invaliditeta. Svi žele svoj dio kolača što je u redu, ali tko će puniti proračun? Uvijek slušamo dajmo prednost ovima ili onima, prava za one tamo, oni su manjina, oni su na ne znam koji način ugroženi, oni su branitelji, oni su s ovakvim i onakvim potrebama, oni su s invaliditetom... Svugdje pozitivna diskriminacija.