Serija “Šutnja” velika je međunarodna koprodukcija hrvatskog Drugog plana, njemačkog Beta Filma te međunarodne produkcije Star Medije. Na svjetskoj premijeri ove serije snimljene po trilogiji Drage Hedla, u Dubrovniku na ovogodišnjem New Europe Marketu, okupili su se šefovi svih triju produkcijskih kuća, pa tako i Vlad Riashyn iz Star Medije.
Riashyn je sudjelovao na panelu zajedno s Frankom Spotnitzom koji je napravio kultne “Dosjee X”, gdje je predstavio svoju produkciju kao vrlo inovativnu i plodonosnu, što dokazuje i letimičan pogled na IMDb. S Riashynom koji je imao unikatno iskustvo suradnje u Hrvatskoj razgovarali smo neposredno prije premijernog prikazivanja serije.
Možete li nam ukratko opisati suradnju s hrvatskom ekipom, to je bilo prvi put da ste surađivali s nekim ovdje?
Ovaj smo projekt započeli prije dvije godine u Zagrebu, također na NEM-u. Sjedili smo u baru hotela između nekih sastanaka i još i danas se dobro sjećam tog dana. Bio je Nebojša (Taraba, op. a.) i drugi iz Bete, a on nam je govorio o toj knjizi, o priči koja se odvija prema stvarnim događajima. Rekli smo da nam je to interesantno, zamolili da nam pošalju još materijala koje bismo mogli pročitati kako bismo do kraja razumjeli priču. Sljedeći je sastanak bio na Emmy Internationalu, na događaju koji Star Media već nekoliko godina organizira s CDC Medijom, velikim ruskim holdingom, tamo smo bili i domaćini Emmy Internationala koji se održavao u Rusiji.
Pozvali smo Nebojšu da bude član međunarodnog žirija, a prije toga smo pročitali sve što smo dobili i dobro razumjeli ovu priču. Odlučili smo ući u to s njima. I onda smo počeli snimati u Zagrebu, a sada ćemo vidjeti prvu epizodu naše serije, osobno se nadam: prvu epizode prve sezone, jer priča se sastoji od tri knjige, a prva sezona pokriva tek prvu. Bilo je to zanimljivo iskustvo jer smo zajedno pronašli, prije svega hrvatskog partnera, a onda i priču koja je zanimljiva i publici u Ukrajini i publici u Hrvatskoj, jer se priča odvija u obje zemlje. Tema je izrazito socijalna pa se nadam da serija neće ostati samo u naše dvije zemlje, već i postati hit u Europi, možda i globalno. Cjelokupno iskustvo bilo je dobro, Drugi plan je dobar partner.
Što ste zaključili nakon što ste pročitali roman zasnovan na istinitom događaju?
Bio sam šokiran. Ne znam koliko žena i danas prolazi kroz taj krug zla. To je nevjerojatno, zaista nisam znao. U ovom slučaju, nakon šoka, željeli smo ispričati tu priču jer smo osjetili da je moramo ispričati kako bi mnogi, pogotovo mlade žene, razumjeli što se može dogoditi. Mislim da je to jako važno.
Jeste li zbog teme koja je dubiozna i za Ukrajinu možda imali nekih problema?
Nije bilo problema ni nesporazuma. U Ukrajini nam je partner OTT platforma OlTv, a za njih je to prva originalna serija, možda ćemo nakon toga pokazati seriju i na nekom od nacionalnih kanala, vidjet ćemo.
Što očekujete, kakva će biti reakcija ukrajinske publike na seriju?
Moraju o ovome razmisliti. I to ne samo ukrajinski gledatelji već i hrvatski, pa i oni iz drugih zemalja. Mislim da je glavna misija producenata i ekipe serije da “gurnu” ljude u razmišljanje o tome što rade u svojim životima.
Vrlo je interesantna platforma Lava koju ste opisali na panelu, izgleda kao istočni Netflix! Možete li nam objasniti o čemu se radi?
Da smo, primjerice, Lavu odlučili pokrenuti prije deset godina, za tehnologiju bismo trebali možda i 150 milijuna dolara. Da smo se na to odlučili prije pet godina, procijenili smo da bi nam trebalo 20 milijuna dolara, a sada je tehnologija otišla tako daleko da se priča potpuno okrenula, prvo je potrebno razmišljati o sadržaju, razumjeti što želi vaša temeljna publika, što joj je zanimljivo. Ako sadržaj imate i znate želje publike, tehnologija dolazi tek na trećem mjestu.
Lavu radimo s američkom tvrtkom OTTera koja je agregat online platformi. Oni daju tehnologiju, na koju se mi zapravo pretplaćujemo. Oni su naš provider za smart TV, Android i tako dalje. Pomažu nam da napravimo sučelje, ali vizualni identitet je naš, ideje su naše i mi ulažemo novac u njih. Ali ne radi se tu o desecima milijuna dolara, sve je to daleko manje. Glavne su stvari, dakle, publika, kako joj pristupiti te sadržaj. Ne bismo mogli krenuti u to da nismo bili i sami veliki agregator na YouTubeu. Tamo pod kontrolom imamo mrežu od 70 kanala s 30 milijuna pretplatnika u cijelom svijetu, u čemu je 6 milijuna iz zemalja CiS-a (zemlje nastale raspadom SSSR-a, op. a.).
Razumijemo tu publiku, ali isto tako stalno provodimo istraživanja. Znamo da u svijetu ima 35 milijuna ljudi koji razumiju ruski jezik, a žive izvan Rusije. U Rusiji ih je 140 milijuna, čemu treba dodati još 120 milijuna ljudi u zemljama CiS-a. To je dosta velika publika. Našoj grupi to znači 15% prihoda, a prije pet-šest godina počeli smo od nule u tom segmentu. Također, prihodi od YouTubea povećavaju nam se za 60 do 70% godišnje.
Za tri godine uspjeli smo taj prihod udvostručiti. Međutim, to nas je i potaknulo da krenemo s Lavom. Krenuo sam od sebe, sadržaj na YouTubeu ne želim tražiti kod kuće na svom smart TV-u, to je nešto za što koristim pametni telefon, a ne nešto što želim raditi zavaljen na kauču. Shvatio sam da jako puno ljudi razmišlja poput mene i kako bi mogli biti pretplatnici na jednu takvu uslugu. Tu se radi o publici koja želi sadržaj gledati kod kuće, na velikom televizoru i to je publika koja obično ne koristi YouTube.
Koji svoj sadržaj smatrate najuspješnijim i hoćete li nastaviti suradnju s hrvatskim partnerima, je li jezična barijera prepreka ili nije?
Svaki put mislim da će nam najuspješniji sadržaj biti onaj sljedeći! No u Drugom planu upoznali smo puno kreativnih ljudi, poput, primjerice, sjajnog redatelja Dalibora Matanića, koji je doista talentiran i koji je napravio zaista dobru seriju. Nadam se da će i sljedeći njegov projekt biti s nama! A jezična barijera nije bila problem. Ja sam Ukrajinac, dobro znam ruski jezik, u Sovjetskom Savezu vojsku sam služio u Bjelorusiji pa znam i bjeloruski. Razumijem i 50% vašeg jezika jer, kada znate neke slavenske jezike, onda ćete razumjeti i dobar dio nekog drugog slavenskog jezika.
Bolje nego engleski. Iako smo ponajviše komunicirali na engleskom. Bilo je to zanimljivo iskustvo: ponekad se ne bismo složili, ponekad smo imali velike rasprave, ali to je normalno u takvom kreativnom procesu. Uvijek nastojite pronaći pravi način. Ukrajinsku verziju serije možda ćemo i malo promijeniti u odnosu na hrvatsku, ali za sada u to nismo sigurni, čekamo konačnu verziju da odlučimo o tome.
Što je s Amerikom, to je veliko tržište gdje živi veliki broj ljudi porijeklom iz bivšeg SSSR-a?
Istina je da i tamo imamo dio publike kojoj se obraćamo. Pokušavamo im ponuditi nešto što bi bilo različito u odnosu na ono što nude Amazon Prime ili Netflix. Naš cilj nije napraviti novi “Ozark”, naša je ideja napraviti nešto drugačije i autentično, upravo poput “Šutnje” kada bi oni platili puno novca Beta Filmu. Ako to ne bi bio slučaj, onda bismo “Šutnju” našoj tamošnjoj publici prikazali na neki drugi način. To bi bila Lava. Znamo da se naši sadržaji gledaju zbog YouTubea, na nekima od njih dosta smo zaradili na američkom tržištu, jer neki su naši sadržaji već na Amazon Primeu. Jasno je da neće svi Amerikanci znati za Lavu, kao što znaju za Netflix. Naš primarni cilj je doći do već spominjanih 35 milijuna ljudi izvan CiS-a, a kada im dodamo obitelji, to je već od 70 do 80 milijuna potencijalnih gledatelja, što je prilično dobro. To je ta publika u svijetu koju želimo pronaći, a neki od tih ljudi se nalaze i u Hrvatskoj.
Hoćete li ponoviti ovakvu suradnju u regiji, možda u nekoj drugoj državi bivše Jugoslavije?
“Šutnja” je unikatna serija koja se odvija na dva mjesta, a likovi u njoj ne govore samo dva, nego tri jezika, jer ljudi u Ukrajini jako dobro razumiju i ruski jezik. Kad bismo radili seriju koja bi se događala u Srbiji i Rusiji, bio to isti slučaj, čak i više, jer ovdje razumiju i srpski jezik. Dosta smo našeg sadržaja sinkronizirali na engleski, španjolski, čak i vijetnamski jezik, jer dosta ljudi u tim zemljama razumije ruski jezik, pa je i to naša publika. Ta publika želi podijeliti to svoje iskustvo sa svojim prijateljima koji ne razumiju ruski, pa se zato rade i prijevodi, bilo titlovima ili sinkronizacijom. U zemljama bivše Jugoslavije morali bismo pronaći sličan sadržaj, koji bi funkcionirao u više zemalja.
To je pobjednička formula. Naša iskustva govore da, kada se odlučimo sami raditi sadržaj negdje drugdje, to ispadne potpuno pogrešno. Naime, ne znamo detalje, ne poznajemo mentalitet pa je najbolje potražiti lokalnog partnera koji bi nam pomogao, bio koproducent. U ovom slučaju to je bilo vrlo uspješno. Govorio sam na panelu o našem neuspjehu sa serijom “Mata Hari”, odlučili smo se za engleski i – izgubili novac.
