Zehrudin Isaković je bosanskohercegovački novinar i čovjek od planina. U planine odlazi, o planinama piše te snima putopisne serije i filmove.
Odnedavno se i u hrvatskim knjižarama može nabaviti njegov vrlo iscrpan i zadivljujućim fotografijama bogat vodič “Planine Bosne i Hercegovine - 50 izabranih uspona”. A od četvrtka do nedjelje u Samoboru i PP Žumberak-Samoborsko gorje održat će se prvo “Brdo knjiga - festival knjiga i planina” na kojem će Isaković gostovati prve večeri festivala. To je druženje s publikom zamišljeno kao poziv u divne planine BiH.
Otkad su i zašto planine vaša strast?
Otkad znam za sebe, znam i za planine. Ponajprije zahvaljujući svom djedu Bećiru koji je bio strastveni planinar. Bio sam mu prvi unuk, pa me čim sam prohodao strpao u ruksak i odnio u planinu. Otad planinarim i volim planine. U međuvremenu stvašta se događalo, planine su mi dale mnogo toga i ja im, na svoj način, sad pomalo vraćam. Inače, djed je bio obrazovan, pametan čovjek pa je kod mene probudio interes i za knjige, filozofiju, različita propitivanja sebe i okoline.
Postoji li razlika između Zehrudina Isakovića u gradu i Zehrudina Isakovića u planini?
Pa i kada sam u gradu mislim na planine.
A postoji li razlika kada se penjete i spuštate po planinama svijeta, recimo po Andama ili Himalaji, i planinama BiH? Kuca li srce negdje ipak malo drugačije ili zemljopis i rodna gruga ne igraju nikakvu ulogu, stvar je samo u planini?
Iskreno, volim sve planine svijeta. Sve su lijepe na svoj način. Radoznalost i ljubav prema planinama dovela me do daleke Patagonije na jednom kraju svijeta, ali i do Tibeta i Himalaje na drugom kraju planete Zemlje, a između su se događale Alpe, gotovo sve planinaske regije Europe, sjevernoameričke planine, Ande više puta, Atlas, planine Turske, Irana, Balkana... Svuda se osjećam lijepo i uživam u svim tim različitostima.
Jedan od mojih najljepših visokogorskih doživljaja bio je u peruanskim Andama, kad smo se iz doline Ishinka popeli na istoimeni vrh (5530 mnv.). Uspon smo počeli u 23 sata, na vrhu smo bili pet sati kasnije, a u baznom logoru oko osam sati ujutro na doručku. Sve vrijeme uspona i silaska pratio nas je krupan, svijetao, puni mjesec koji nam je obasjavao put u toj mjeri na nismo trebali čeone svjetiljke. Ipak, istina je da se kući osjećate drukčije. Sve vam je poznato, a istodobno uvijek možete naći neki novi put, neki novi zakutak gdje niste prije bili ili koji gledate iz neke druge perspektive. Mislim da ne vrijedi uspoređivati ta dva osjećaja, lijepa su oba na svoj način.
Nije dobro. Pošasti korone još se ne nazire kraj. Nitko ne zna što još nosi ruska invanzija u Ukrajini. Klima uzvraća udarac, a posljedice su već sad zabrinjavajuće. Život je sve teži, skuplji. Mnogi su u strahu, u stresu. Mogu li boravci u prirodi, u planini, biti pomoć, lijek i za čovjekov odnos prema sebi samom i za njegov odnos prema drugim ljudima i prema prirodi?
Poznato je da odlasci u planinu imaju terapeutski učinak. Planine su svojevrsni ljekari duše. Zbog toga se i kaže da je planinarenje psihofizička aktivnost koja jača tijelo u fizičkom smislu, ali zasigurno poboljšava stanje naše psihe. Planinarenjem potičete razvoj hormona sreće, razvijate prijateljstva, dok planinarite zaboravite eventulnu mučnu svakodnevicu, cijeli dan ste nasmijani...
Poznajem veliki broj kolega planinara koji do sredine tjedna žive od sjećanja na vikend, a od srijede od planova za novi vikend na planinama. I tako, malo pomalo, gotovo neosjetno jačate i volju za životom koji dobiva novi smisao i neki vaš osobni svemir u koji se možete skloniti i u njemu uživati.
Znam da je to zaljubljeniku u planine teško, ali molim vas, pokušajte se sjetiti najčarobnijeg, po nečemu najposebnijeg i najveličanstvenijeg trenutka u planini. Kada se zbio, gdje?
Uspon na zastrašujući, gordni, stjenoviti vrh Petit Dru, u masivu Mont Blanc u francuskim Alpama, u mojoj ranoj mladosti na mene je ostavio ključni utisak prije svega zbog veličine izazova, težine alpinističkog uspona koji smo morali savladati, ali i ukupnog doživljaja koji je imao svoje teške ali i neizrecivo lijepe trenutke. U stijeni smo ostali tri noći i četiri dana. Noću, kada bismo se spremali za bivakiranje, gledali smo svjetla Chamonixa, grada koji se nalazio ispod stijene. Pitao bih se da li ću se ikada vratiti u taj normalan život, kretati po ravnom terenu, piti kavu i uživati u svakodnevici. To je sve što sam želio u tim trenucima. Pa ipak, kada smo se nakon četiri dana lavovske borbe s tim beskonačnim gigantskim šiljkom obreli u dolini znao sam – opet ću se vratiti stijenama, one su moj život. Tako je i bilo, pet dana nakon što smo se vratili u BiH otišao sam na Velež i u stijeni Botina solo ispenjao jedan od također mojih najtežih uspona u životu. Imao sam 17 godina i svijet na dlanu!
Kaže se da je mudrost znati i odustati. E pa, kad u planini valja odustati? I jeste li i sami nekad posegnuli za tom mudrošću, pogotovo i zato što ste alpinist?
Naravno da jesam. Mnogo puta sam se okrenuo i odustao od nastavka uspona, bilo da se radi o alpinizmu ili "običnom" planinarenju. Uglavnom zbog lošeg vremena koje je vrlo često odlučujući faktor, posebno kod uspona na planinske divove Himalaja. Zajedno s prijateljima, na visini od 7800 metara, odustao sam i od nastavka na vrh Mount Everesta.
Naši prijatelji šerpe, vodiči i nosači, u jednom su trenutku rekli da je nastavak uspona preopasan. U to smo se i sami mogli uvjeriti jer kod vjetra koji je u tom trenutku puhao jače od 100 km na sat i nadolazećih padalina bilo je zapravo svojevrsno samoubojstvo nastaviti penjanje u zonu smrti. Ali moram reći i ovo, meni odustajanja od uspona ne padaju teško. Ne predstavljaju mi razočaranja. Shvaćam ih kao interni dogovor između mene i planine, važno je shvatiti signale koje vam ona šalje i na njih odgovoriti adekvatno.
Na koncu, ključni dio upona je u samom procesu priprema, a hoćete li stati i na samo tjeme planine ponekad uopće nije ni važno. Vrh je samo jedna točka planine između stotina drugih na kojima također možete uživati. Kod planinarenja, barem za mene, nije cilj vrh nego sam proces uspona i boravak na planini. Otići na planinu i zagrliti svoje omiljeno drvo može biti jednako emotivno i lijepo kao i uspon na vrh. Odustati od daljeg uspona je važno i zbog sigurnosti u planini. Treba podsjetiti na straru istinu – život je jedan, a planina može i čekati.
Dolazite na festival "Brdo knjiga". Govorit ćete i o svom vodiču "Planine Bosne i Hercegovine - 50 izabranih uspona". Za neke koji nikada nisu planinarili vašom zemljom, što biste preporučili, od koje planine krenuti pa kojim redom onda nastaviti?
Da, zahvaljujući organizatoru Željku Žarku sudjelovat ću na festivalu "Brdo knjiga", što mi je veliko zadovoljstvo i čast. Zbog toga moji komplimenti i pohvale idu organizatorima, prvo zbog ideje, a drugo i zbog energije koju su uložili u organizaciju ovog originalno zamišljenog, svojevrsnog sajma planinarske literature. Jako se veselim danima koji dolaze. No vaše pitanje odnosilo se na planine BiH.
Srećom, rekao bih, BiH je planinska zemlja. U njoj egzistira 12 planina s oko 80 vrhova viših od 2000 metara. Popeti se na sve njih samo po sebi veliki je izazov. Prije svih za posjet bih preporučio kralja BiH planina – Prenj! To je veličanstvna planina koja se od drugih razlikuje po svojoj alpskoj strukturi. Ta planina obuhvaća čak 14 vrhova viših od 2000 metara. Uglavnom su to masivni samostojeći divovi koji fasciniraju svojom pojavom i elegancijom. Kada Prenj gledate s neke od susjednih planina njegova linija horizonta podsjeća na EKG. Upravo u tom ritmu igraju i naša srca kada se izgovori ime ove karizmatične planine. Odmah preko Neretve je susjedna Čvrsnica.
Također vrlo moćna, izvanredno lijepa planina, čija Hajdučka vrata već krase zaslone kompjutera širom svijeta. Kad smo već kod hercegovačkih planina u nepravednoj anonimnosti živi planina Velež, čija 13 kilometara dugačka stjenovita barijera predstavlja fenomen u europskim razmjerima. Naravno, tu je i skupina planina na granici s Crnom Gorom koje ja zovem BMV – Bioč, Maglić, Volujak. Odmah preko puta je i čudesna Zelengora s brojnim jezerim, na čijim se površinama ogledaju okolni vitki vrhovi. Skupina visokih planina centralne Bosne, s Vranicom u središtu, također je vrlo lijepa, visoka i izazovna.
Prokoško jezero na Vranici je jedna od najljepših mikrolokacija u BiH. Na kraju, planine oko Sarajeva su također čudesno lijepe. Sve čitatelje pozivam na lokalitet Planinarskog doma "Vrela" na planini Visočici koji je pod skrbništvom PD Treskavica iz Sarajeva. Od ovoga doma, do kojeg dođete asfaltnim putem iz Sarajeva za sat vremena, imate više desetina planinarskih tura na vrhove Visočice, Bjelašnice i Treskavice. Možete uživati i u delicijama gostoprimljivih Bosanaca u okolnim selima, gdje je u posljednje vrijeme otvoren veliki broj restorana.
Na kraju, jedan savjet. Čega čovjek u planini, u prirodi, treba biti svjestan?
Hm, to je vrlo široko pitanje, a odgovor se svodi na savjet da poštujete planinu. A to poštovanje podrazumijeva stalno učenje o planinama, učenje o svojim mogućnostima i sklonostima. Pazite na vremensku prognozu, dobro proučite turu koju planirate, pazite s kim idete i prođite škole planinarenja i alpinizma. I pored svega - postoji faktor sreće, a nju imate ili ne, to je tako.
Ipak, još jedno pitanje, ono o zajedničkoj nam profesiji. Kako je danas biti novinar u BiH?
Teško je biti novinar čini mi se svugdje. Uvijek ste ucijenjeni egzistencijom, društvenim okruženjem, općim stanjem društva i stupnje osvojene slobode. A slobodu vam nitko neće pokloniti, morate je sami neprestano, mic po mic osvajati i braniti. Naravno, individulano je pitanje u kojoj ste se mjeri spremni odreći vlastitog konformizma zarad borbe za bolje i pravednije društvo. Jer novinarstvo nije tek puno informranje, novinarstvo ima svoju misiju, a ona je da budemo korektiv društva u kojem živimo, da uočavamo njegove anomalije i slabosti i da na njih ukazujemo.
Bez toga samo smo roboti bez duše, smisla i svrhe. Nažalost, u BiH imamo vrlo malo medija koji mogu i znaju odgovoriti izazovu vremena u kojem živimo. Pa ipak, unatoč tim zamjerkama, novinari su bolji dio BiH društva u odnosu na politiku i političare koji su svoje dno već odavna dotakli i čvrsto ga se drže.
Ma, moram vas i ovo pitati. Po obrazovanju ste komunikolog, po zanimanju novinar i po opredjeljenju planinar. No kako biste se, kojim redoslijedom, onako po duši vi sami predstavili s ove tri odrednice?
Srećom, ne moram razmišljati na takav način. Naime, cijeli sam život pokušavao spojiti te ljubavi, kako se kaže "ugodno s korisnim". I evo, čini mi se da sam uspio. Posljednjih godina radio sam TV serijal za regionalnu televiziju Al Jazeera Balkans koji se zove "Vrhovi Balkana". To su polusatne priče o impresivnoj prirodi i ljudima koji je nastanjuju. Tu sam objedinio ljubav prema planinama, ali i profesionalnu novinarsku umješnost.
A o kvaliteti proizvoda neka sude gledatelji. Ja sam zahvalan menadžmentu i uredništvu te televizije da su prepoznali ovo kao dobru ideju i omogućili mi da je realiziram. Najveći kompliment mi je bio kada su neki gledatelji zapazili da sam svojevrsni ambasador planina, kako BiH, regije, tako i planina uopće kao koncepta estetike i načina života.
>> VIDEO Prvi put otvoreno svima: Novi sjaj obnovljenog Titovog mondenog lovišta Tikveš u koje je dovodio svjetsku elitu
Gospodin Isaković vrlo točno opisuje planinarstvo. To je sport, koji određuje način života. Temeljna postavka je: Planinu nikada ne treba podcijeniti. Iz toga slijedi, da treba znati, kada odustati, jer je to teže nego nastaviti. Slijedi poznata izreka Reinholda Messnera:: "Tvoj prvi korak na ruti određuje i posljednji" t.j. kada krećeš, već si odabrao i povratak. I konačno poznati odgovor Waltera Bonattija, na pitanje, zašto odlazi na planine: "Zato, jer planine postoje!" Isto je ispričao i g.Isaković samo drugim riječima.