Dok se Josipu Perkoviću (70), jednom od bivših šefova Udbe u Hrvatskoj, u Njemačkoj sudi za organiziranje ubojstva političkog emigranta Stjepana Đurekovića, priča o povijesti njegove obitelji i njegovu radu za tajne službe mogla bi poslužiti kao scenarij za film. I to film prepun obrata u hrvatskoj drami 20. stoljeća. Priča je to o članu obitelji progonjenih koji je postao progonitelj.
Perkovići su podrijetlom iz Podlapače, slikovitog ličkog mjesta 15-ak kilometara od Udbine, koje je stradalo i u Drugome svjetskom i u Domovinskom ratu.
Stipe Perković, otac Josipa Perkovića, u godinama prije Drugoga svjetskog rata radio je u Njemačkoj, u Münchenu, kao kovač na željezničkim prugama. Kada se 1941. vratio u rodnu Podlapaču, isplatio je četvoricu braće, odnosno njihov udio u zajedničkom imanju. U Podlapači je otvorio vlastitu kovačku radnju, a braća su mu se odselila i skućila u drugim mjestima u Hrvatskoj i inozemstvu. Stipe Perković u Lici je sa suprugom Jekom dobio tri sina: Marka 1933., Ivana 1935. i Nikolu 1937., dok su u Slavoniji rođeni Josip 1945. i Stipe 1947.
Ipak, Stipe Stevina Perković, zvani Kovač, nakon povratka iz Njemačke brzo je ostao bez svega. Naime, srpski ustanici, četnici i komunisti počeli su Podlapaču napadati u jesen 1941. Taj napad Podlapčani su odbili jer su se dobro organizirali. U obrani sela, tada općine koja je imala i oružničku postaju, načelnika i notara, sudjelovali su gotovo svi muškarci, pa tako i Stipe, otac kasnije poznatog načelnika Udbe Josipa.
No, 1942. i 1943. godine Srbi komunisti i četnici još su žešće napadali Podlapaču koja je nekoliko puta pustošena. Stradali su brojni mještani, uglavnom civili, žene, djeca i starci. Prema istraživanjima književnika i publicista Jure Karakaša, 22 bliska rođaka ili člana obitelji Perković iz Podlapače, žene, starci, djeca i vojnici, smrtno su stradali od 1941. do 1945. Nakon pada Podlapače 1943. Stipe Stevina Perković s obitelji je napustio mjesto. Dolaskom u Gospić Stipe Perković jedno je vrijeme ostao u hrvatskim oružanim snagama. Najvjerojatnije se priključio Obrambenoj bojni u Gospiću.
Za to vrijeme njegova obitelj, supruga Jeka i tri sina, proživljavali su prognaničku dramu. Bili su u Ličkom Osiku, a potom u Gospiću. Glad je morila prognane civile, pa je morala je po krumpirištima skupljati nepokupljene krumpire i kuhati ih u limenkama švapskih konzervi. U Gospiću su pak prognanici dobivali rijetku kašu s kukuruznom krupicom, bez soli i masnoće, koju u tri puta na dan pili iz limenki. Stoga je Jeka, zajedno s tri sina, 1943. krenula put Slavonije. Smjestili su se kod djevera, odnosno strica Ivana, u selu Martin pokraj Našica.
Budući da nije bilo dovoljno hrane, stariji sin Marko, tada desetogodišnjak, "služio" je kod strica, čuvao mu je stoku. Mlađeg sina Ivana majka Jeka pak odvela je u Zeljan blizu Našica, da čuva svinje gazde Karla Delvata. Tada najmlađi sin Nikola ostao je s njom.
– Moralo je tako biti, majka ih je morala ostaviti da ne umru od gladi – kaže jedna starija gospođa iz Ličkog Novog Sela koja je dobro poznavala obitelj Perković.
Nakon pada Italije Stipe Perković još je neko vrijeme bio u hrvatskim domobranskim postrojbama, a onda je 1944. pobjegao iz vojske te otputovao obitelji u Slavoniju.
Kada su se okupili, Perkovići su se smjestili u jednu napuštenu kuću izbjeglih Srba u Ličkom Novom Selu pokraj Đurđenovca.
Stipe je odmah u Ličkom Selu otvorio kovačku radnju u blizini kuće u kojoj je živio. U tom mu je mjestu 17. svibnja 1945. rođen sin Josip.
Međutim, kada su se nakon rata u Ličko Novo Selo počeli vraćati Srbi u čijim su kućama bili smješteni prognani i izbjegli Ličani i Dalmatinci, Perkovići su se opet morali iseliti, zapravo bježati jer su se bojali odmazde lokalnih Srba. Na sreću Perkovićevih, Zemaljsko poljoprivredno dobro Lipine trebalo je kovača pa je Stipe Perković počeo raditi.
Na poljoprivrednom dobru, zapravo pustari Lipine, s njim su živjeli supruga i djeca. Unatoč tome što je kovački zanat u to vrijeme bio na cijeni, teško su živjeli. Morala je raditi i Jeka koja je nadničila na poljoprivrednom dobru i kod lokalnih seljaka.
U to vrijeme, nakon rata 1945., na poljoprivrednom dobru Lipine bilo je i stotinjak njemačkih zarobljenika koji su tamo naporno radili u šumi u Topolovcu.
– Mi smo kao djeca svako jutro gledali kada se Nijemci postrojavaju prije odlaska na rad u šumi. Teški su to dani bili. Ne znamo što je s tim ljudima poslije bilo – opisuje jedan od poznanika Perkovića koji je također djetinjstvo proveo na pustari Lipine.
Dok je obitelj živjela na poljoprivrednom dobru Lipine, dobili su 1947. još jednu prinovu, sina Stipu.
Nakon pet godina rada na poljoprivrednom dobru Perkovići su uštedjeli nešto novca pa su 1950. kupili staru trošnu kućicu u Pribiševcima, selu nedaleko od Đurđenovca. U početku su živjeli u jednoj prostoriji, a poslije su kuću nadograđivali.
Najstariji sin Marko uz oca je izučio kovački zanat, drugi sin Ivan izučio je za stolara, a Nikola za ljevača. Poslije su se dodatno školovali i radili druge poslove.
No, u Pribiševcima je došlo do sukoba između mještana, Šokaca i dotepenaca. Perkoviće su zvali "došlje" i, kako kažu stariji mještani sela, bili zavidni kovaču zbog pet sinova. Sukob u selu kulminirao je kada je predsjednik mjesnog odbora, stanoviti Pejnović, majci braće Perković u prostorijama mjesnog odbora, kada je jednom prigodom tražila neku potvrdu, dobacio "da joj uvijek nešto treba jer ih je toliko nakotila". Jeka je zbog toga nekoliko dana plakala, a kada je konačno starijim sinovima otkrila pozadinu svoje tuge, oni su pronašli predsjednika mjesnog odbora i izmlatili ga.
"E, vidiš, to su ti Ličani koje je Jeka nakotila", navodno su mu rekli kada su ga nokautirali.
Mještani sela, Šokci, htjeli su da zvone crkvena zvona kao znak da Perkoviće treba protjerati iz sela. Marija Perković, rođena u Pribiševcima, a udana u Ličko Novo Selo, dobro se sjeća obitelji Perković iz toga doba.
– Oni su u Pribiševcu kupili malu kućicu, starinsku, s ganjkom. Nisu bili imućni. Bili su pristojna obitelj. Imali su pet sinova. Dečki su bili povučeni – prisjeća se baka Marija.
Tih godina vlasti su otkrile da je kovač Stipe Perković bio u domobranstvu, u hrvatskoj vojsci, da se borio u Podlapači, ali nije snosio posljedice. Na poljoprivrednom dobru trebali su kovača, a i dosta je godina prošlo od rata.
Njegov sin Josip osnovnu školu pohađao je u Pribiševcima, a nastavio u Đurđenovcu od petog do osmog razreda. U crkvi sv. Josipa bio je ministrant kod franjevaca. Ministrant je bio i njegov najmlađi brat Josip, također. Majka Jeka odgajala ih je u tradicionalnom ličkom duhu.
– Sjećam se Josipa iz Pribiševca kada je bio dijete. Mogu ga i danas prepoznati, zadržao je crte lica. Kad sam se udala, više ga nisam viđala – kaže Marija Perković.
Nakon male mature Josip Perković upisao je srednju ekonomsku školu u Markovcu Našićkom.
Njegova školska kolegica iz Đurđenovca, sjećajući ga se u srednjoj školi, kaže da je bio "tih i samozatajan" i "nije se družio s ostalima". Upamtila ga je i po tome što je hodao s jednom djevojkom iz Karlovca Feričanačkog koja je "bila u istoj školi, ali ne u njihovu razredu".
– Kada bismo mi postili za korizmu, ona je demonstrativno pred nama jela slaninu, provocirala nas je – kaže školska kolegica Josipa Perkovića.
Nakon završene srednje ekonomske škole, Josip Perković dobio je posao u općini Našice.
Utučena obitelj
Njegovi su roditelji zbog toga bili presretni jer je došao "do svoga kruha". Međutim, mladi Josip obitelji je priredio iznenađenje. U Osijeku je, bez očeva znanja, upisao Ekonomski fakultet. Kada mu je otac rekao da ne može financirati njegovo školovanje, on mu je navodno rekao: "Putovat ću svaki dan u Osijek, a fakultet ću završiti s jednom tekom u džepu".
Zbog studija ekonomije morao je dati otkaz u Našicama. Budući da je živio kod roditelja u Pribiševcima, svaki je dan morao pješice ići pet kilometara do željezničke postaje u Velimirovcu pa onda za Osijek. I nazad. Kada je vidio da je to gotovo nemoguće, zajedno s jednim prijateljem, kolegom iz Đurđenovca, našao je skroman stan u Osijeku koji su, dakako, morali plaćati.
– Tadašnji SUP raspisao je natječaj za stipendiranje studenata. Perković se javio na natječaj, priložio indeks i odmah dobio stipendiju. No, kada je završio fakultet, imao je obveze prema SUP-u, otišao je tamo raditi, u Udbu. Koliko se sjećam, otac mu je bio ogorčen – kaže davni Perkovićev kolega s fakulteta koji je zamolio za anonimnost.
Naime, članovi obitelji Perković bili su ožalošćeni i utučeni kada je Josip počeo raditi za Službu državne sigurnosti, Udbu, jer su mnogi članovi obitelji Perković stradali za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata.
– On je u kandže Udbe upao zbog te stipendije – dodaje Perkovićev kolega sa studija. Usto, članovima obitelji, ocu i braći, nije bilo drago ni to što im se sin i brat poslije oženio pravoslavkom iz Karlovca Feričanačkog.
– Govorili su mu: Josipe, daj svoju sirotinju usreći, boga mu, kud si otišao tamo. Bili su protiv nje iako je ona prihvatila sve naše. Nije njoj ni padalo na pamet da se njemu suprotstavi u bilo čemu – kaže Perkovićev kolega.
Zbog Udbe, za koju je počeo raditi u Osijeku od 1970., Josip Perković pravdao se obitelji: "Moram nekako živjeti i raditi, što ću sada".
Kako je radio za Udbu, jedino Josip Perković i njegov najmlađi brat Stipe, koji je tada bio na Policijskoj akademiji, nisu 1971. bili članovi Matice hrvatske. Josip Perković, za razliku od svih članova svoje obitelji i rođaka, imao je negativan stav prema Hrvatskom proljeću. Posao mu je bio pratiti i progoniti takve ljude.
Kada bi, primjerice, Perkovićeva braća i rođaci 1971. išli na političke skupove u Osijek, Valpovo, Vinkovce, gdje su Savka i Miko Tripalo držali govore, on bi ih došao upozoriti da se ne pojavljuju tamo. "Dečki, neće biti ništa od toga, ne možete vi ništa napraviti! Nemojte barem hodati u tim kolonama", govorio im je.
No braća su mu navodno znala žestoko odbrusiti: "Ma idi u k...., ti i tvoja banda, vrijeme je da mi imamo svoju državu. Neće nama Beograd dirigirati!"
Poslije takvih događaja svaki put bi između braće, navodno, uslijedila svađa. Poslije 1972., kada im je umro otac, obitelji braće Perković okupljale su se kod najstarijeg brata Marka u Našicama. Takva okupljanja nisu ostala neprimijećena od drugih agenata Udbe, onih kojima je Josip Perković bio pretpostavljeni i koji su "pucali" na njegovo mjesto.
– Nitko njega nije smio pozivati na red. Bio je alfa i omega, bio im je šef. Vjerovao je on u ondašnji sistem – kaže Perkovićev studentski kolega.
Rad Josipa Perkovića za Udbu do danas je obavijen crnim velom još crnjih obavještajnih tajni. Za policiju je, osim njega, radio i njegov najmlađi brat Stipe koji je, po završetku Policijske akademije, specijalizirao "krvne delikte". Josip Perković je 1979. iz Osijeka premješten u Zagreb gdje je postao načelnik II. odjela Udbe koji se bavio hrvatskom političkom emigracijom. Dok je Perković bio načelnik toga odjela, u Njemačkoj je 1983. ubijen Stjepan Đureković. Kad je 1986. imenovan pomoćnikom ministra unutarnjih poslova, Perković je postao šef Udbe za Hrvatsku.
Nakon demokratskih promjena i prvih izbora 1990. Perković se stavio na raspolaganje prvom demokratski izabranom predsjedniku Hrvatske. Samo dan nakon pobjede HDZ-a na izborima 1990. postao je podsekretar za državnu sigurnost. Perković je, navodno, 1990. rođacima i braći govorio: "Uranili ste 1971. Sad je vrijeme! Djecu usmjerite u Hrvatsku vojsku i policiju". Devedesetih je godina bio blizak i s ministrom obrane Gojkom Šuškom kojem je omogućio ulazak u zemlju 1990.
– On je prije rata imao vezu s Tuđmanom i sa Šuškom. Sa Šuškom je bio na ti. On ga je dočekao na aerodromu kada je došao iz Kanade. Rekao mu je: "Evo, moj Goja, sada si s nama!" A kad bi Tuđman imao brifing s ljudima iz obavještajne zajednice, onda bi na kraju rekao: "Josipe, vi ostanite." S Tuđmanom je uvijek u četiri oka razgovarao. Zašto to Miroslav Tuđman nikad neće reći, ne znam. On je zadovoljan da sjedi u Saboru, da plaća dolazi do saborske mirovine. Zašto Miroslav nije udario šakom po stolu i rekao: "Taj čovjek je napravio za ovu državu ono što nije pola Sabora napravilo!" – kaže jedan ogorčeni član velike Perkovićeve obitelji.
Šušak ga rehabilitirao
Perkovićevi bliski rođaci, unatoč tome što je bio šef Udbe, žele da se istaknu i njegove zasluge u Domovinskom ratu. Perković je, kažu, kao pomoćnik ministra unutarnjih poslova 1991. otvarao kanale na granici za uvoz oružja za obranu. Na prijedlog ministra obrane Šuška imenovan je pomoćnikom ministra obrane i organizirao vojnu tajnu službu, SIS. Nakon prikazivanja filma o ubojstvu Bušića 1992. bio je u nemilosti, ali ga je ministar Šušak rehabilitirao pa je tako 1996. postao savjetnik HIS-a. Godine 1997. napravio je djelomičnu rekonstrukciju djelatnika Udbe u Hrvatskoj.
Perkovićev sin Saša također je karijeru gradio u tajnim službama.
Od 1994. radio je u Sedmoj upravi Ministarstva vanjskih poslova te u HIS-u. Od 2005. savjetnik je predsjednika Josipovića.
Međutim, unatoč „zaslugama", Perkoviću se zbog upetljanosti u ubojstvo hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića sudi u Münchenu. Bude li njemu i Zdravku Mustaču dokazano da su kao šefovi jugoslavenskih tajnih službi organizirali Đurekovićevo ubojstvo, s obzirom na njihovu dob, bit će to doživotna robija.
Vlast ne poznaje naciju - po potrebi je koristi za održavanje moći.