Na krovu obiteljske kuće Ursule von der Leyen u Beinhornu, mjestašcu od 137 stanovnika nadomak Hannoveru, nanizani su reflektori.
“Svjetla za paniku”, tako ih još zovu iako su relikt nekoga drugog doba, postavljeni kasnih 70-ih godina kad je njezin otac Ernst Albrecht kao premijer Donje Saske bio na crnoj listi ljevičarske terorističke organizacije RAF.
Ursula se sa suprugom Heikom i sedmero djece uselila u tu kuću prije 15-ak godina da bi se brinula o ocu kad je počeo pokazivati znakove demencije.
Albrecht je kuću sagradio 1976., kad je prihvatio ponudu demokršćana (CDU) i napustio karijeru u Europskoj komisiji u Bruxellesu, gdje je Ursula rođena, kako bi prešao u politiku i čak 14 godina upravljao tom njemačkom saveznom državom, no njegova ju je kći potpuno preuredila. Srušila je zidove, izbacila namještaj, osim dijela kuhinje na koju je njezina majka Heidi Adele postavila natpis “Kiša donosi blagoslov”.
Jahanje i George Clooney
U dnevnoj su sobi sada dva bijela kauča iz Ikee. Na njima se odmaraju djeca koja još žive tamo, kad u podne u pidžamama siđu iz svojih soba i u mikrovalnoj si pripreme tjesteninu ili pak kukuruz iz konzerve s parmezanom. Stariji su otišli – jedna je kći glumica i redateljica, dvoje su konzultanti. Golemu okućnicu čini samo travnjak, bez cvijeća, pokraj kuće je nogometna vratnica, a iza nje polje na kojem su konji, velika strast Ursule von der Leyen.
Naravno, osim Georgea Clooneya, kojemu je dopustila da je poljubi na jednom humanitarnom događaju. Svake godine odlazi na konjičke utrke u Ascot i to je zapravo jedini “luksuz” koji si dopušta. U Berlinu je živjela u ministarstvima koja je vodila, u sobicama od sedam četvornih metara, ne pije alkohol, ne nosi skupu odjeću, posuđuje od svojih kćeri pa su je više puta snimili u crnoj traper-jakni iz lanca H&M. Stoga i spomenuta svjetla za paniku danas imaju drugu funkciju, osvijetle imanje kad se navečer vraća s jahanja. Ako je Ursuli ikad išta bilo ugodno i prirodno, onda je to istupanje u javnosti, pod svjetlima reflektora.
– Sve je puno običnije nego što bi čovjek očekivao – kaže nam njemačka novinarka Elisabeth Niejahr. Ovoga je tjedna boravila u Zagrebu i pratila posjet Ursule von der Leyen, kao što radi od 2004., kad je Von der Leyen prvi put ušla u njemačku vladu kao ministrica obitelji, da bi kasnije preuzela ministarstvo rada, a potom obrane. Odnos im je profesionalan, no nakon toliko godina upoznala ju je toliko da napiše knjigu o njoj. Naslov joj je “Operacija Röschen” (Ružica), nadimak koji je Ursula dobila prije rođenja, kad je njezin brat poželio da majka, koja je bila trudna, na svijet za promjenu donese jednu djevojčicu, da u obitelji dobiju “ružu”. Nadimak je to kojim je zovu samo rijetki izvan obitelji, poput eurozastupnika Davida McAllistera, suradnika iz mladih dana iz Hannovera. Jer ipak je Ursula bila i ostala očeva “Ružica”.
Petero njezine braće i dan-danas govori da je ocu bila najdraže dijete, ali ona to opovrgava. Kad je umrla sestra Benita, a obitelj se vratila u Njemačku, Ursula je kao jedina kći preuzela velik dio brige o braći. Kasnije je očev posao oko nje podigao sigurnosne zidove, naime, nije mogla napraviti korak bez pratnje policije. Kakav je to život, kako ste tada gledali na politiku koja vam je doslovno predstavljala životnu ugrozu, pitala ju je Elisabeth Niejahr.
– Ne želiš imati ništa s tim svijetom – odgovorila je.
Za mandata ministrice rada boravila je u Davosu. Tamo ju je dugo promatrao poljski ministar financija Jacek Rostowski. Promatrao ju je i kad je poljsko vladino izaslanstvo došlo u Berlin nekoliko mjeseci kasnije, kad joj je i prišao s možda najiritantnijem pitanjem koje se može postaviti ženi: “Znamo li se mi odnekud?”, na što je ona odmahnula glavom.
No, nekoliko dana kasnije nazvao je njezin ured. “Zašto ne zove ministra financija Schäublea?”, promrmljala je, ali ipak se javila. Glas s druge strane samo je prozborio: “Philbeach Gardens” i u trenutku je sve postalo jasno. Ursula nije nakon mature odmah znala što će studirati, počela je s arheologijom pa se prebacila na ekonomiju.
Godine 1977. odlučeno je da je preopasno da živi u Njemačkoj pa je na godinu dana nastavila studij u Londonu, smjestivši se u stanu jednog od stričeva na adresi Philbeach Gardens. Zgrada je bila u vlasništvu oca Jaceka Rostowskog te je on u tih godinu dana dobro upoznao Ursulu. Doduše, znao ju je pod imenom Rosa Ladson, kako se predstavljala, kombinirajući nadimak i prezime svoje prabake Amerikanke. Nije ju odmah prepoznao. Tada je bila bucmastija, kazao je, ali dobro se sjećao stalne promenade u njezinu stanu.
– Društvo joj je stalno dolazilo i odlazilo pa je ulazna vrata ostavljala širom otvorena. Iživcirala me pa sam ih zaključao, što je onda nju iživciralo. Znao sam da je netko važan jer je čuva Scotland Yard, imali su kućicu odmah pokraj ulaza, ali svejedno se nisam osjećao sigurnim sa širom otvorenim vratima – govorio Rostowski.
Negaciju vlastita identiteta i želju da nestane iz ovoga svijeta pokazala je i kao 17-godišnjakinja kad joj je u autobusu u Hannoveru prišla žena.
– Znaš na koga sličiš? Na Ernesta Albrechta, našeg premijera – rekla joj je.
– Ne, nemam nikakve veze s njim – odgovorila je Ursula.
– Možda ti je tata, a da ni ne znaš – našalila se suputnica.
No, sličnost oca i kćeri nije samo fizička. Od oca je naslijedila ne samo ime, koje joj je dalo enormnu vidljivost u politici kad je u 31. godini, i to bez političkog iskustva, odlučila napustiti život kućanice koji je vodila u Americi dok joj je suprug radio na fakultetu te karijeru u medicini i ući u politiku u zrelijoj dobi, nego i u stavove, posebno prema EU.
Otac ju je naučio i kako koristiti medije, u čemu je izuzetno vješta, ali i usadio ideju o uspješnoj obitelji koja služi i za političku promociju. Albrecht je pažljivo kultivirao sliku skladne obitelji, uz svesrdnu pomoć supruge, bivše novinarke i učiteljice, kojoj je jako teško palo kad je suprug 1990. morao odstupiti s pozicije premijera. Obitelj je kod kuće muzicirala ili pripremala predstave, bio je to jedan od njihovih običaja. No, kad se Albrecht uspinjao političkom ljestvicom, nastupe u obiteljskom domu zamijenili su nastupi u televizijskim studijima. Ursula je pjevala pred kamerama, na političkim prijamima mama i tata pozivali bi djecu da izvedu svoje točke. Cijela je obitelj 1978. snimila i ploču – kao protestanti, luterani, otpjevali su dvije crkvene pjesme, a ploča je postala hit.
Od oca je preuzela i odnos prema stranci.
– Moj je otac bio zaljubljen u upravljanje, a pukom je slučajnošću bio u CDU – kazala je jednom prigodom.
Ona je kao ministrica obitelji pokušavala progurati svoje reforme, inzistirala je na ženskim kvotama i prije svega na izgradnji sustava jaslica i vrtića za djecu do tri godine, kojih u to vrijeme u Njemačkoj gotovo da i nije bilo. U to je vrijeme samo deset posto djece polazilo jaslice, što je značilo da majke ostaju kod kuće te da obitelj ima manje prihode posljedica čega je bila i nevoljkost da se obitelj proširi. No, tim se reformama toliko žestoko protivila i njezina stranka, ali i njihov bavarski partner CSU, kao i njemački biskupi, da ju je kći upitala: “Mama. zašto si ti zapravo u CDU?” Nije to pitanje bez smisla.
Supruga Heika von der Leyena, potomka plemićke obitelji, liječnika, profesora i osnivača male biotehnološke kompanije, koji izbjegava javnost, upoznala je tijekom studija medicine jer su oboje pjevali u tamošnjem zboru. On je tada bio zadrti SPD-ovac i član ljevičarske studentske organizacije. Na autu mu je bila naljepnica protiv nuklearne energije, svega onoga što je zagovarao CDU. Heiko je naposljetku napustio SPD, no Ursula se nije odrekla socijaldemokratskih savjeta. Štoviše, njezin savjetnik u ministarstvu rada bio je SPD-ovac Malte Ristau. Na jednom putovanju u SAD, kad su je domaćini, redom profesori, pitali kojoj stranci pripada, kazala je: “CDU. Oni su ekvivalent američkih demokrata”. Tijekom drugog putovanja njemačkim je novinarima rekla da joj je iznimno drago što je pobijedio Barack Obama. Tradicionalno, CDU je partner – republikanaca.
U stranci je, baš poput svog oca, usamljena, ali vlastitim izborom. Ne traži savezništva, ne traži društvo moćnih. Uostalom, u CDU se upisala više iz solidarnosti nego uvjerenja kad je njezin otac izgubio izbore. Odmah ju je ugrabio stranački lider Christian Wulff i unovačio u svoj tim. Time je dobio ženu prominentnog imena, ali i kćer svog suparnika u stranci. Ursula je cijelo vrijeme “autsajder” u svijetu CDU. Kasno je ušla u stranku, nije imala mladenačke političke korijene, nema mrežu svojih ljudi, ne pripada raznim klikama niti se trudi da ih privuče. Otac joj je zbog toga “stradao” – u nominacijama za kandidaturu za kancelara nije dobio dovoljnu podršku stranke. Isto se dogodilo i Ursuli – koju su mnogi vidjeli kao nasljednicu Angele Merkel. Mnogi, ali ne i članovi CDU kojima je previše lijevo i previše neovisna. No, njoj stranka nije važna, kaže Elisabeth Niejahr.
Ali svaki političar treba saveznika želi li uspjeti. Ona ga je našla izvan stranke – u javnosti. Najprije, dok je još bila na razini savezne zemlje, pomoću slike obitelji koju je koristila na sličan način kao i njezin otac, a onda, kad je već izgradila imidž – svojom politikom. Njemačka je već bila naviknuta na ženu na vlasti, tu joj je kancelarka Angela Merkel prokrčila put. U njemačkim obiteljima, shvatila je, postalo je uobičajeno da majke rade i da očevi žele provoditi više vremena s djecom. Prosječan Nijemac zna da treba postojati minimalna plaća i da se žene i muškarce mora plaćati jednako. Ukratko, većina društva, posebno birača CDU, nije toliko konzervativna kao sama stranka. Oni su moderniji, baš kao Ursula.
No i Von der Leyen je bila korisna stranci. Na stranačkom kongresu 2004., kad je Merkel drugi put izabrana za šeficu, kancelarka je nakratko sjela s novinarima.
– Jako dobro znam što govore ljudi u stranci. Kažu da čak i biskupska konferencija ima više djece od nas, žena iz predsjedništva – kazala im je, a onda poentirala.
– Ali sada imamo Ursulu von der Leyen. Statistički, opet nas je izvukla – trijumfalno je dodala.
Angela Merkel i Ursula von der Leyen su žene. I tu počinje i prestaje njihova sličnost. Merkel voli čekati, dok Ursula prva kreće u akciju. Merkel često govori o ograničenjima, Von der Leyen o strasti. Merkel je u ključnim trenucima hladnokrvna, Ursulu ponesu emocije. Ona se smije, Merkel ne. Kancelarka sluša savjetnike i konzultira se, Von der Leyen se vodi svojom procjenom i djeluje odmah, govori Elisabeth Niejahr.
Kad joj je kancelarka 2013. ponudila mjesto ministrice obrane, Von der Leyen je odmah pristala. Potom je sjela u auto, nazvala supruga i uključila iPad.
– Zamisli što mi se danas dogodilo – rekla mu je dok je u Googleovu tražilicu upisivala pojam “obrambena politika”. Nekoliko godina kasnije, priznat će: – Danas znam da sam trebala upisati “sigurnosna politika”.
Kad su je pitali je li imala imalo dvojbe o tome je li prikladna za taj posao, odvratila je: “Nikada, ni jedne sekunde. Znam kako voditi ministarstvo”.
Pet Ursulinih principa
No, javnost nije u to bila uvjerena, dijelom i zato što je nikako nije mogla percipirati u novoj ulozi, iako se koristila svojim političkim stilom koji je usavršila tijekom 12 godina u njemačkoj vladi. Temelji ga na pet principa, objašnjava novinarka.
Prvi je “princip zagrljaja”. Mnogi satiričari oponašaju način i ton kojim se Von der Leyen obraća protivnicima. Nakrivi glavu, dodiruje ih po ramenu. Govori sporo, artikulira svaku riječ, kao da im pomaže da lakše razumiju. Povremeno će ih prekinuti riječima “točno!” ili “tako je”, kako bi pokazala da su u duelu s njom nešto naučili. “Znate koliko ću vas hvaliti ako podržite ženske kvote”, govorila bi potiho potencijalnim partnerima kad je gurala taj program. Toliko je ljubazna da je protivniku toliko teško oponirati joj, a da se ne čini da je nepristojan.
Drugi je princip, kaže novinarka, “američki nogomet”. Cilj je odnijeti loptu što dublje na protivnikov teren. Izazove buru i pričeka da se malo smire valovi. Kad su je iz CSU napadali vezano za jaslice i vrtiće za djecu, nakon tirade mirno je dodala: “Ali nitko nikoga ne prisiljava da daje dijete u vrtić”. Treći je pak “princip školskog igrališta” – kao kad slabija djeca izazivaju jače dok ih ovi ne prime u društvo ili im natrljaju nos. Njoj je potpuno jasno da samo tako može napredovati. U principu, za nju nema lošeg ishoda – ako pobijediš jake, zvijezda si. Ako ne, što možeš, potukao te jači.
Tako je 2012. zaprijetila kancelarki Merkel ostavkom jer se nisu slagale o načinu na koji se boriti protiv siromaštva u starijoj dobi. Merkel je već odlučila odbaciti njezin prijedlog, ali je Von der Leyen dobro procijenila kada uputiti prijetnju – kancelarka se upravo riješila ministra okoliša Norberta Röttgena i nije htjela izgubiti još jednog ministra pa se povukla i dala Ursuli zeleno svjetlo za program. Koristi i “princip džuda” – zna kad treba napasti, ali i kad treba stati na stranu i udaljiti se od protivnika. Von der Leyen bila je pod baražnom vatrom biskupa Waltera Mixa iz Augsburga kad je ovaj napao mjere za predškolski odgoj.
Predstavila je plan kojim bi u pet godina, od 2007. do 2013., utrostručila kapacitete jaslica za djecu mlađu od tri godine. Ciljana brojka bila joj je oko 750.000 mjesta, čime bi bilo zbrinuto 35 posto djece te dobi. Cilj organiziranog čuvanja djece, kazao je, jest regrutirati žene za radnu snagu, zakinuti djecu za odgoj majke te time pretvoriti žene u strojeve za rađanje. Pojam “strojevi za rađanje” vrištao je sa svih naslovnica.
Ursula je stala sa strane i prepustila javnosti da utiša kritičare. Posljednji princip, onaj biografski, tjera je da, kad odabire čime će se baviti i kojim redom, na stol najprije uzima projekte koje može spojiti sa svojim iskustvom. Sve vezano za djecu, od vrtića do paketa za siromašne, nalazi kod sebe, kod kuće. Ali uzima i projekte o starijima i pomoći za bolesne jer je godinama njegovala bolesnog oca. Tako će biti i kad dođe na čelo Komisije, što joj je oduvijek bio san.
Jedan smjer već je postavila – u svojem timu želi žene. Po “principu zagrljaja”, nudi i poticaj šefovima država i vlada: “Ako predložite žene, moći ćete imati više utjecaja na biranje resora”. To je, kaže Elisabeth Niejahr, Ursula von der Leyen u svojem najboljem izdanju.
Jos jedan clanak novinara ulizica koja masira ego ove nove globalisticke poster-djevojke. U stvarnosti: - Uvjerena globalistica koja je zakleta neprijateljica savkog suverenog naroda -Terbalo joj 10 godina da zavrsi studije medicine koju nije nikad prakticirala - Njen diplomski rad je dokazani plagijat - Prvu stvar koju je pokusala provesti kad je usla u parlament bilo je jos jaca cenzura interneta (zaradila nadimak "cenzursula" - zensursula) - Kao ministar obrane dovela njemacku vojsku na rub kolapsa (ni jedna podmornica od 6 kojih imaju nije u "voznom stanju", slicno i sa avionima (samo 30 od 136 lete), tenkovima (manje od 20% rade), ali zato fanaticna feministkinja koja forsira uvodjenje zena u vojsku Ukratko, nesposobna i beznacajna marioneta judeo-masonskih elita od koje ne mozemo ocekivati nista dobroga.