Ako danas želite analizirati što bi Vlada mogla učiniti na ekonomskom planu da bi nam svima skupa bilo bolje, morate se prije svega baviti unutarstranačkim sukobom u SDP-u i odnosima premijera s ministrima. Zaključak koji pak proizlazi iz te analize poražavajući je za Kukuriku koaliciju: Mi, hrvatski građani, već zapravo imamo posla s bivšom vladom; s vlašću koja do kraja svog mandata više neće učiniti nešto bitno, nego će se baviti sama sa sobom i nadati se, kao više neodgovornih vlada do sada, da će netko nekim čudom probuditi to mitsko biće, robusno hrvatsko gospodarstvo, a koje će onda riješiti sve njihove i naše probleme. Nažalost, ponašanje Kukuriku koalicije prije će osigurati da nitko ponovno ne vidi to mitsko biće, barem ne još nekoliko desetljeća.
Situacija i u SDP-u (i cijeloj Kukuriku koaliciji) zaista je složena i osjetljiva. Članovi SDP-a, pogotovo oni utjecajniji, kao i svi SDP-ovi ministri, imaju osjećaj da sudjeluju u jako bitnim političkim igrama, spletkama, nadmudrivanjima, pozicioniranjima, pregovaranjima..., ali možda su dramatični događaji u vladi i u SDP-u, koji su se dogodili zadnjih tjedana i koji će uslijediti, samo prividno važni iz jednog jako jednostavnog razloga; jer bi SDP uskoro mogao postati – nevažna stranka. Donedavno, SDP se mogao smatrati ne samo uvjerljivo najjačom strankom lijevog političkog spektra nego i stožernom strankom hrvatskog višestranačja. Taj njegov status bio je neupitan, činilo se nedodirljiv. No, jedno od novijih istraživanja javnog mnijenja otkrilo je pravu dramu za SDP u Zagrebu, metropoli koja bi inače trebala biti leglo hrvatske socijaldemokracije. Prema tom istraživanju SDP je tek četvrta opcija za zagrebačke glasače s 11 posto podrške. Ispred njih su dominantni Milan Bandić sa 26,7 posto (za njega su u SDP-u mislili da je politički mrtvac), Mirela Holy s impresivnih 19,1 posto i HDZ sa 13,1 posto. Pri tome valja znati da se Zagreb, kao i cijela zemlja, statistički zaokrenuo ulijevo jer značajnim strankama u Zagrebu još treba pridodati Laburiste sa 7,8 posto te HNS sa 5,8 posto. I u tom zaokretu SDP je uspio postati marginalna stranka u najvećem gradu. Katastrofa. Zapravo ne moraju čekati izbore za Europarlament. Dojam je toliko loš da se nameće zaključak da će Vlada u kojoj je vodeća stranka tako brzo i duboko razorila ključni dio svog izbornog tijela imati snage samo još za populističke poteze ili minimaliziranje štete jer su se i uz puno bolji rejting ionako ponašali politikantski.
Zoran Milanović vodi bitku za političko preživljavanje u SDP-u, postaje uteg i stranci i promjenama. Put prema nevažnosti u SDP-u stoga bi se mogao izbjeći samo brzom promjenom na vrhu, ali je “važni” i prenapuhani SDP trenutačno toliko ideološki, kulturološki, generacijski, regionalno i interesno podijeljen da će biti jako teško aktivirati relativno jednostavne mehanizme micanja politički autofokusiranog predsjednika stranke sa svadljivim, čak destruktivnim karakterom koji jako loše utječe na sve bitne stranačke i općedruštvene procese. Jednostavnije rečeno, vrlo je realno očekivati da bi dvije trećine članova Glavnog odbora SDP-a izglasalo nepovjerenje Milanoviću, ali su nesposobni iznjedriti procese dogovaranja i organiziranja koji će dovesti do tog čina.
Propustili prvu priliku
S obzirom na to da su nezadovoljni SDP-ovci propustili prvu priliku izazivanja male institucionalne krize i brzog rušenja premijera kroz neizglasavanje izbora novog ministra financija u Saboru, otvorili su tom istom premijeru, o kojem i neki drugi ministri osim Linića govore kao o stranačkom neprijatelju, poprilični manevarski prostor za pripremu nastupa na predstojećem presudnom Glavnom odboru. Milanović taj prostor koristi zaista obilno, lukavo, a opet nekako antipatično, tj. milanovićevski. Zasad se čini da je Milanović organiziran i zna što hoće, a njegovi protivnici mogu računati tek s tim da je premijer sam sebi najveći problem.
Primjerice, u situaciji kad je džentlmenski dogovorena pauza na unutarstranačka prepucavanja do europarlamentarnih izbora, Milanović šalje u više navrata po 40 tisuća SMS-ova upozorenja članovima SDP-a da gledaju njegove TV nastupe kod Bolkovića i na HRT-u, a na kojima opanjkava svoje stranačke protivnike. Lijepa priprema za europarlamentarne izbore. Usto, premijer je tobože za potrebe europarlamentarnih izbora nakon više od dvije godine mandata krenuo obilaziti stranačku bazu. Otišao je do Splita. Vjerojatno će u pozadini europarlamentarne kampanje Baldasaru ponuditi nešto što će ga spriječiti da postane jedan od bitnih SDP-ovih gradonačelnika koji su otvoreno i sasvim direktno protiv milanovićevske politike. Za nekoliko dana Milanović namjerava osvanuti i u Rijeci. To će biti zanimljivo. Ukupno će navodno pohoditi 20-ak skupova. Dakle, umjesto da menadžerski upravlja izlaskom iz krize, Milanović je prisiljen ići ne samo u europarlamentarnu nego i u prljavu unutarstranačku kampanju. Koliko može biti koncentriran na državne poslove? Zanimljivo je da su uz intenziviranje Milanovićevih unutarstranačkih aktivnosti krenule rasprave o sukobu triju velikih gradova i županija zbog ovlasti. Krajnje je neobično da se ključni saveznici protiv Milanovića – Komadina i Obersnel – iznenada javno svađaju o pitanju razina ovlasti županije i grada. Zavadi pa vladaj?
Nadalje, potpuno je nejasna situacija oko odnosa mladog Davora Bernardića i Milanovića. S jedne strane, Bernardić bi kao osvjedočeni Milanovićev protivnik trebao uz ministra Rajka Ostojića, kao starog prijatelja, biti jedan od glavnih organizatora pobune protiv Milanovića, ali Bernardić znakovito oblači sve ljepša odijela i daje sve neodređenije izjave, a navodno je bio na ručku i sa Zoranom Milanovićem. Teret mu je sve lošiji rejting SDP-a u Zagrebu. Iako je vjerojatno da je popularnost SDP-a u Zagrebu zapravo kolateralna žrtva Milanovićeve vlade, nije isključeno da će Bernardić upravo zbog tog “problemčića” s rejtingom popustiti pritiscima iz redova milanovićevaca te trgovati u korist pokoje funkcije za sebe ili svoje ljude, možda i u korist financija zagrebačkog SDP-a. A u tom slučaju nema ništa od “velikih promjena” na predstojećem Glavnom odboru SDP-a. Bernardić može odustati od promjena i ako bude nezadovoljan liderom promjena u SDP-u, primjerice, ako se u tog lidera prometne Mrsić. Bernardić bi vjerojatno bio sklon prikloniti se prijatelju Rajku Ostojiću te grupi nezadovoljnih starijih SDP-ovaca čija su prezimena SDP-ovi brendovi (Zgrebec, Jelušić, Opačić, Leko, Lučin, Jurjević....), ali je bliskim ljudima znao priznati da se do sada s nekim od tih starijih baš ništa nije uspio dogovoriti pa svoju razinu povjerenja definira u skladu s tim dosadašnjim iskustvima.
Apsurd u SDP-u
Situacija u SDP-u je, dakle, apsurdna. Nezadovoljni antimilanovićevci mogu skupiti dvije trećine glasova za statutarne promjene na Glavnom odboru ili za tu inicijativu okupiti pet županijskih organizacija, ali se svi boje slabih karika akcije te će svi barem izvidjeti mogućnost političke trgovine s milanovićevcima. Posebna enigma je Linić koji je već sjeo u saborske klupe. Tamo privlači karizmom, a javnost ga, začudno, još nije penalizirala za užasnu fiskalnu politiku i niz sumnjivih prijateljstava. Drugih dokaza, kakve je implicirao Milanović, do zaključenja ovog broja Obzora još nije bilo. Bilo kako bilo, nejasno je kakve su Linićeve namjere i što će to reći nakon europarlamentarnih izbora. On bi mogao okupiti sve starije i druge prema Milanovićevoj politici sumnjičave SDP-ovce. Nisu samo Riječani čvrsto Linićevi. No, što će zapravo taj stari kolerik? Je li mu dosadilo biti vječni vojnik partije, je li zaista poželio biti vojskovođa SDP-a ili će tek nešto gunđati? Moguće je da svi skupa u SDP-u jednostavno zaista iščekuju izbore za Europarlament. Preferencijalni glasovi otkrit će ima li Tonino Picula uz Linića šanse biti novi lider u situaciji kad off the record teorije govore da bi Milanović uz više od osvojene tri stolice na EU izborima mogao preživjeti Glavni odbor. S manje od toga moglo bi doći do vrlo neizvjesne bitke, možda čak do raskola u SDP-u te stvaranja novih koalicija na političkoj sceni. Veći broj Milanovićevih unutarstranačkih protivnika više je lijevo i zeleno od Milanovića te će puno lakše, brže te neodgovornije ulaziti u primamljive populističke saveze s ORaH-om i Laburistima.
U svim varijantama priče Vlada, sukladno našoj početnoj tezi, ostaje bez čvrste i jasno definirane stranačke podrške za odlučnu politiku konsolidaciju javnih financija te je više i neće pokušavati nego će odraditi zakonske prijedloge za koje se nadaju da će donositi glasove. “Problem” je u Uniji koja traži rezanje deficita. Sve u svemu, u sve manje važnom SDP-u događa se “jako važno” taktiziranje uoči konačnog okršaja. Ako ne dođe do okršaja, to neće biti znak stabilizacije, nego poruka kako je SDP doista stranka bez dovoljno strasti za bilo kakve promjene, a kamoli one hrabre i radikalne poput onih koje bi mogle izvući zemlju na put dugoročno održivog razvoja.
U prilog tezi da ova vlada nije u stanju producirati ništa važno jest i stanje u samoj vladi. Tamo je popriličan promet. Promijenilo se šest ministara, a samo je jedan (Mimica) otišao na kontrolirani način, a ne zbog sukoba ili neke druge više sile (kao npr. Čačić).
U Vladi se teško prikriva sukob Milanovića i ministra zdravlja Rajka Ostojića. Ovih dana postalo je jasno da je izdvajanje HZZO-a iz odgovornosti Ministarstva puka posljedica sukoba Milanović – Ostojić. To se ne radi jer se očekuje nekakva ušteda, nego jer se očito hiperambiciozni šef te institucije uz pomoć premijera pokušava izdići iznad ministra protiv kojeg je, očito iz premijerova ureda, pušteno puno priča o sporosti i problematičnosti reformi u zdravstvu. To je klasični milanovićevski odnos prema suradnicima, koji je posebno dokazao na ministru Liniću. To je pak, navodno, teško podnijela ministrica Milanka Opačić, revna SDP-ovka u vrlo bliskim odnosom s prgavim Riječaninom. Nadalje, to je Vlada u kojoj inače otresiti ministar Jovanović malo herojski podržava Milanovića (iako se činilo da iz premijerova kabineta idu priče o Jovanovićevoj nesposobnosti), a malo priznaje kako je već napisao ostavku. Zaključno, ne treba zaboraviti da je to Vlada iz koje netko sustavno pušta priče kako se traži novi potpredsjednik za gospodarstvo (Vujčić, Šonje, pa čak i Lovrinčević) uz priču kako je aktualni potpredsjednik Grčić preopterećen. Isti taj Grčić svima će lako priznati, dok po njemu pljušte lavine optužbi zbog EU fondova, kako je zaista preopterećen jer ne samo da je preuzeo značajni dio ovlasti hiperaktivnog radoholičara Ratka Čačića nego i dio posla vrijednoga Nevena Mimice, a što je malo tko primijetio. Ipak, i on se u svemu tome može osjećati samo nesigurno te vjerojatno ne zna odgovor na pitanje tko će “navigati” novog ministra Lalovca. On ili direktno premijer iz svog novog/starog kancelarskog ureda?
>>Nepodnošljiva lakoća ekonomskog samoobmanjivanja
>>Linićeva smjena razotkrila slabosti SDP-a, Kukuriku je izgubio smisao
slućajni premijer će uskoro biti bivši premijer, .... hahhahahaha