Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan još je uvijek u šoku i jednostavno se ne može pomiriti s činjenicom da je izgubio Istanbul, grad u kojemu je započeo svoju političku karijeru kao gradonačelnik. Koliko je Istanbul važan za Erdoğana, govori i činjenica da, unatoč tome što je uz Istanbul izgubio i druge velike gradove poput prijestolnice Ankare ili Izmira, jedino u Istanbulu traži da izborna komisija poništi lokalne izbore zbog, kako tvrdi, izbornih nepravilnosti.
Međutim, predsjednik vrhovnog izbornog povjerenstva Turske Saadi Goven, kojeg je na to mjesto postavio sam Erdoğan, odbio je Erdoğanov zahtjev za poništavanje te ponavljanje izbora u Istanbulu te nakon svih prebrojenih glasova objavio tijesnu pobjedu Ekrema İmamoğlua iz Republikanske narodne stranke (CHP) sa 48,79 posto glasova. Binali Yıldırım, bivši turski premijer iz Erdoğanove Stranke pravde i razvoja (AKP), osvojio je 48,51 posto. Unatoč tome što je izborna komisija objavila konačan rezultat i pobjednika izbora u Istanbulu, neki misle da to ipak još uvijek nije kraj jer Erdoğan će koristiti sve mehanizme i metode kako bi vratio na vlast svoju stranku u tom gradu. Analitičari upozoravaju da bi turski predsjednik u krajnjem slučaju, pod izgovorom sigurnosnih razloga, nepoželjne gradonačelnike lako mogao zamijeniti prinudnim upraviteljima iz svoje stranke, kao što je to već bio učinio u kurdskim područjima.
Pad popularnosti sultana
Naime, Istanbul nije samo ekonomski centar i “pravi” glavni grad Turske, već je nešto poput zemlje u malom. U metropoli od petnaest milijuna stanovnika jedni s drugima, ili jedni pored drugih, žive i Kurdi, strogo pobožni muslimani, kršćani… Grad je pomalo europski, pomalo azijski. S obzirom na to da ima oko deset milijuna birača, Istanbul je vrlo važan za raspodjelu političke moći u Turskoj. I sam Erdoğan jednom je prilikom na predizbornom skupu rekao: “Tko pobijedi u Istanbulu, pobjeđuje u cijeloj Turskoj.”.
Da je to zaista tako, zna upravo sam Erdoğan koji je postao gradonačelnik ovog grada prije 25 godina te izgradio moćnu mrežu pristaša i na kraju postao neprijeporni vladar zemlje, najmoćniji turski čelnik nakon osnivača Republike Mustafe Kemala Atatürka. Erdoğan je svoju podršku izgradio na snažnom gospodarskom rastu i potpori konzervativnih turskih muslimana te si je uspio proširiti ovlasti i ojačati funkciju predsjednika, što je minimalnom većinom potvrđeno na referendumu 2017. kada je postao svemogući i apsolutni sultan.
Razlika između glasova za Ekrema İmamoğlua i Binalija Yıldırıma samo je 25 tisuća, za milijunski grad poput Istanbula minimalna. Naime, stanovnici Istanbula duboko su podijeljeni na mlade, urbane i sekularne s jedne strane te ruralne i vjerski nastrojene islamske konzervativce s druge strane. Velika podjela u Istanbulu rezultirala je i prosvjedima koji su izbili na trgu Taksim 2013. godine kada su stotine tisuća građana izišle na ulice kako bi prosvjedovale protiv samovlasti tada još premijera Recepa Tayyipa Erdoğana.
Na prosvjedima se tom prilikom našlo raznovrsno mnoštvo: lijevi liberali, nacionalisti, nogometni navijači, Kurdi, pokrivene žene... Tursko društvo tada se okupilo u rijetko viđenom jedinstvu protiv sve autoritarnijeg stila vladanja Erdoğana i njegove stranke AKP. Povod prosvjedima bili su planovi vlasti da u parku Gezi, jednom zelenom dijelu Taksima, ponovno izgradi vojarne koje su stajale na tom mjestu do 1940. i da u njih, između ostalog, smjesti jedan trgovački centar zbog čega su prosvjednici danima kampirali u parku. Međutim, unatoč mirnim prosvjedima, Erdoğan je poslao policiju koja je vodenim topovima i suzavcem nasrnula na prosvjednike koje je on nazvao “teroristima”. Tada je u prosvjedima poginulo najmanje petero građana, više od 8000 je ozlijeđeno. Iako je nakon te pobune Erdoğan izgubio popularnost, ona mu je još više pala nakon pokušaja državnog udara u srpnju 2016. Turski se predsjednik tada obračunao sa svim neistomišljenicima te su ih stotine tisuće uhićene, a među njima je bio veliki broj istanbulskih intelektualaca, državnih službenika, umjetnika, novinara, glumaca, pjevača... onih koji su Istanbul svojim predstavama, koncertima i izložbama činili čarobnim gradom.
Grad kao centar kulture
Stanovnici Istanbula oduvijek su se ponosili poviješću svog grada. Istanbul je grad stare civilizacije te se proteže sedam brežuljaka. Broji više od 15 milijuna stanovnika. Svojim odličnim zemljopisnim položajem svojim stanovnicima omogućava prosperitet. Prvobitni naziv grada, kada je osnovan, bio je Konstantinopolis po imenu osnivača, velikog rimskog imperatora Konstantina. Nakon što su ga osvojili Osmanlije, grad dobiva novo ime – Istanbul.
To je jedini grad koji se proteže na dva kontinenta te ga morski tjesnac Bospor dijeli na europski i azijski dio. S jedne strane, podsjeća na Manhattan, Pariz ili Dubai zbog visokih nebodera i modernih građevina, dok u nekim dijelovima grada dominiraju džamije kojih je više od 300. Tijekom povijesti Istanbul su slavili, spalili, prešli i pobijedili. Uvijek je bio centar kulture, trgovine, raskrižja civilizacije i religije, a središte svijeta je više od tisućljeća.
Stanovnici Istanbula rekli su svoje, da ne žele ni diktaturu ni radikalizaciju grada koji je postao simbol kulture, suživota i tolerancije. Analitičari su sigurni da bi poraz Yıldırıma, kandidata vladajuće Stranke pravde i razvitka bio još teži da Erdoğan u zadnje vrijeme nije dao državljanstvo stotinama tisuća Sirijaca koji su glasali za njegovu stranku. Stanovnici Istanbula koji su glasali za 49-godišnjeg Ekrema İmamoğlua vjeruju da će on vratiti onu staru sliku Istanbula koju je Erdoğan promijenio tijekom svoje vladavine zabranjujući točenje alkohola u turističkim destinacijama kao i općenito noćni život.
Ekrem İmamoğlu rođen je u Trabzonu. Diplomirao je poslovnu administraciju i magistrirao ljudske resurse i menadžment na istanbulskom sveučilištu. Karijeru je započeo 1992. godine u obiteljskoj tvrtki koja se bavi građevinskim i ugovornim radovima. Bio je predsjednik upravnog odbora te tvrtke. Igrao je nogomet kao amater u nogometnom klubu Trabzonspor. Oženjen je i ima troje djece te od 1991. živi u Beylikdüzüu. İmamoğlu se pridružio Republikanskoj narodnoj stranci (CHP) 2008. i izabran je za šefa omladinskog krila stranke 2009. godine. Dana 16. rujna 2009. godine izabran je za predsjednika lokalnog ogranka stranke u okrugu Beylikdüzu u Istanbulu. Ponovno je izabran na tu dužnost 8. ožujka 2012., prije nego što je 15. srpnja 2013. godine podnio ostavku kako bi se kandidirao za gradonačelnika Beylikdüzüa.
Iako je pobjeda Ekrema İmamoğlua u Istanbulu srušila mit o nepobjedivom sultanu Erdoğanu, s Erdoğanom uvijek treba biti na oprezu jer u 25 godina svoje političke karijere pokazao se kao vješt političar koji je naglo mijenjao svoje političke smjerove od mirotvorca preko okrutnog diktatora pa sve do sultana. Stoga nije čudo što na Zapadu za njega kažu da je hladni autokrat i “vuk u janjećoj koži”.
Uvijek se pitamo jel kad Turci osvojiše tvrđe silovaše snaše, u ovom slučaju je sam sultan naj... Svakako me zanima kada će naši sultani akrepi i veziri dolijati i konačno se skrasiti u Remetincu, ali teško ćemo to izboriti bez općenarodnog ustanka. Vidimo da je hobotnica duboko uvalila krakove u Sudstvo i upravlja Zakonodavnom vlasti kao svojim alatom.