Osim Sirijaca i Iračana, na težak i opasan put prema nadi na tlu Europe kreću i drugi bliskoistočni i sjevernoafrički narodi. Čak 22 posto izbjeglica koje se nadaju boljoj životnoj sreći na europskom kontinentu jesu Eritrejci.
Praksa ubijanja novinara
Prošle je godine, prema evidenciji UNHCR-a, iz te siromašne zemlje pobjeglo 357.000 stanovnika, što je oko pet posto ukupnog stanovništva.
Računa se da danas po svijetu ima oko milijun izbjeglih Eritrejaca. U medijima gotovo zanemareni, iz zemlje u kojoj nema rata, oni ipak pričaju podjednako zanimljivu i tragičnu priču. Eritreja je, naime, u Africi poznata kao tamošnja varijanta Sjeverne Koreje.
Izborila je neovisnost od Etiopije nakon 30-godišnjeg rata, dogodilo se to prije 24 godine, a dvije godine nakon proglašenja neovisnosti na vlast u toj zemlji dolazi Isayas Afewerki. On je tamo apsolutni vladar – ujedno i predsjednik i premijer i vrhovni vojni zapovjednik, pa onda i predsjednik parlamenta.
Da ne govorimo da je i predsjednik vladajuće stranke PFDJ-a u državi koja ima jednopartijski sustav. Izbore koji su bili planirani za 1997. nikada nije proveo, zatvorio je sve privatne medije, a uobičajena je i praksa zatvaranja i ubijanja novinara.
U pismu upućenom matičnoj administraciji američki ambasador Ronald McMullen napisao je da "mladi Eritrejci bježe u valovima, ekonomija je u samrtnom hropcu, zatvori su prepuni, a diktator ostaje okrutan i prkosan".
Iz te se poruke jasno vidi motivacija Eritrejaca za egzil. Stanovništvo se drži u stalnom strahu od mogućeg novog sukoba s Etiopijom, u vojsku idu svi, nerijetko i 14-godišnjaci, a koliko će dugo u njoj ostati, teško je reći jer se vojni rok produljuje prema potrebi. U istraživanju provedenom na 200 izbjeglih Eritrejaca utvrđeno je da je vojni rok u njihovu slučaju trajao prosječnih šest i pol godina, ali kod nekih čak 12.
Većinu građevina i druge infrastrukture, koje vide oni koji danas uopće uđu izvana u Eritreju, sagradili su Talijani. Granice današnje Eritreje uspostavljene su sredinom 19. stoljeća pa je od tada ta zemlja u savezništvu ili službi, već kako se uzme, talijanske krune, pa onda i fašističkog diktatora Benita Mussolinija koji je od Eritreje namjeravao napraviti industrijsko središte talijanske istočne Afrike.
Eritreja prolazi i britansku vlast, pa onda i nasilno udruživanje s Etiopijom koje je proveo tamošnji kralj Haile Selassie da bi onda konačno izborila neovisnost. Ujedinjeni narodi izdali su izvješće na 500 stranica, temeljeno na jednogodišnjem istraživanju, u kojem se dokumentiraju sustavna pogubljenja bez poštenog suđenja, mučenja, silovanja, prisilan rad uz prisilno novačenje sa zaključkom da se sve to može svrstati u zločin protiv čovječnosti. Vlada, kaže se dalje u izvještaju, provodi zatvaranja, otmice, nadzor i cenzuru s ciljem postizanja stalnog straha kako bi slomila bilo kakvo otvoreno nezadovoljstvo. Navodi se da je borba za eritrejsku neovisnost ostala u povijesti upisana kao podvig, a pretvorila se u besprizorni politički teror i oportunizam.
Navodi se kako je seksualno nasilje nad ženama i djevojčicama uobičajeno, a posebno ozloglašeno u vojnim objektima, s ciljem da se iznudi priznanja i informacije te zastraši, kažnjava i nagovori na suradnju s režimom. Naprosto, tu je riječ o seksualnom ropstvu i mučenju. Jedini je mehanizam vladavine u Eritreji strah.
Po medijskim slobodama Eritreja je uvjerljivo posljednja, čak iza i Sjeverne Koreje, kažu Reporteri bez granica u svojim redovitim godišnjim izvješćima. U glavnom gradu Asmari više nema nijednog stranog dopisnika, posljednji je, onaj BBC-jev, Eritreju napustio 2004. Nijedan vanjski novinar ne može posjetiti Eritreju osim ako ne pristane isključivo pozitivno pisati o njoj i njezinu režimu.
Neovisni su mediji zabranjeni 2001. godine, a Eritrejcima je jedini prozor u svijet državna novinska agencija koja im plasira cenzurirane vijesti iz svijeta.
Poznat je slučaj grupe G-15, petnaest utjecajnih Eritrejaca, novinara i vladinih ministara, koji su 2001. napisali otvoreno pismo predsjedniku tražeći demokratski dijalog.
Odmah su uhićeni, jedanaestoricu (sve novinare) više ih nitko nije vidio. Vjeruje se da ih se drži na tajnim lokacijama, ali i da su od tada čak četvorica umrla. Šture informacije govore o tome da danas u eritrejskim zatvorima leže 24 novinara. Bez presude ili suđenja.
No unatoč svim unutarnjim problemima eritrejsko gospodarstvo bilježi rast. Jedino što to nije rezultat smišljene vladine politike, već snažne eksplolatacije rudnika srebra i zlata (Eritreja je inače bogata bakrom, zlatom, granitom, mramorom) te proizvodnje cementa.
Novac šalju izbjeglice
Svejedno, najveći doprinos eritrejskom budžetu daje novac koji izbjegli Eritrejci šalju svojim obiteljima u domovinu, čak 32 posto bruto nacionalnog dohotka.
Drugi je način "zarađivanja" novca od emigranata naplaćivanje svakog dokumenta koji trebaju jednom kada se negdje nastane, a koji još treba izdavati najbliže eritrejsko veleposlanstvo.
U jednom su trenutku zbog svega toga bili priznati i kao jedna od najbrže rastućih svjetskih ekonomija. Eritreja danas broji 6,4 milijuna stanovnika, dvostruko više nego 1990.
Prosječan je broj djece koju rodi jedna Eritrejka 4,7. Jasno je da ni zamjetan gospodarski rast nije dovoljan da prehrani cijelo stanovništvo iako bilježe ozbiljan napredak u zdravstvu gdje su gotovo za polovicu smanjili smrtnost djece, prije svega zbog uvođenja obaveznog cijepljenja. To se pak pripisuje činjenici da je zdravstvo ponajmanje korumpirano od svih državnih sustava u toj afričkoj zemlji.
Ako već nije sasvim jasno što se događa u Siriji ili Iraku, onda je to apsolutno slučaj s Eritrejom, zemljom koja ima vladara koji je gori i od samog Kim Jong-una.
>> Azilant iz Eritreje priznao da je ubio majku i sina u švedskoj Ikei
>> Imigranti pred tunelom u La Mancheu: Čekajući smrt u Calaisu
>> EU vraća stare azilante da bi primio izbjeglice
Dobra ova prica.Sad bi nama srca trebala omeksati i da ih dovedemo na zapad.Pa nek oni skinu tog diktatora ako im ne valja kao sto su Rumuni svog.Nesto je ovakvih istih doslo u USA ,gdje se oni nasele ako ti kuca vrijedi 200000 ne mozes je vise prodati ni za 100000.Poznajem cvjeka osobno koji ne moze da proda kucu ovi dosli.U parku polomili grane,vrse nuzdu na ulici o boze pa oni nisu ni u 14 om stoljecu.