Ivan Brgić iz Pule i njegova supruga Dajana u nedjelju brodom iz Cape Towna putuju u Buenos Aires. Njihov polovni terenac, kojim su se dovezli od Londona do najjužnije afričke točke, već putuje.
Tko je faca, a tko šminker
Prije dvije godine taj slavni glumac Ewan McGregor i njegov manje uspješni glumački prijatelj, ali sjajni putopisac, Charley Boorman taj su put prošli motorima. Iza njih su putovala još tri terenca s TV ekipom i kamerman na motoru, a u Londonu je iza njih stajao cijeli profesionalni stožer. O tome su na BBC-u 2 objavili dokumentarac u nastavcima.
Ivan i Dajana ne putuju sami. Dobar su dio putovanja u autu s njima prijatelji Coenrad i Yolandi Strydom, a prava je atrakcija što je s njima i njihov sin Meinhardt koji ovih dana ima tek devet mjeseci!
U svakom slučaju, nisu prošli antiterorističke vježbe kao njihovi slavni prethodnici, nisu unajmili specijalce s kojima su uvježbavali taktiku protiv naoružanih na kontrolnim točkama. Putuju niskobudžetno zato jer su tako odlučili. A odlučili su i da stignu dalje.
– Kako? – pitamo.
– Oboje smo iz Pule, ali smo se upoznali tek u Londonu. I shvatili smo da želimo tako putovati. Dvije godine radili smo u Cityju samo da bismo zaradili za put. Ne volimo obveze prema sponzorima. Zato putujemo samo s onoliko novca koliko si možemo priuštiti – objašnjava nam Ivan. Kaže da su južno od Kaira znali trošiti tek euro na dan, i pritom se još osjećali odlično!
Prije dvije godine, baš dok su se glumci producirali na motorima, Ivan je s društvom sudjelovao u najtežem reliju Bamako Run. Nije najteži jer se putuje do Malija, nego zato jer se jeftinim polovnim automobilima voze onuda gdje se posljednje dvije godine ne usudi prolaziti ni Dakarski reli! Na kraju utrke te su automobile kupljene po 500 funti prodali na dražbi, a novac su ondje darovali u humanitarne svrhe.
U gostima kod Yassera
– Ludo je što smo utrku uspjeli završiti s prastarim Fiatovim unom! Shvatili smo da boljim autom možemo puno više. Svidjelo nam se i što je utrka imala viši cilj od vožnje po Sahari: pomoć ljudima – priča Ivan kako im se upalila lampica.
Kada su 1. lipnja iz Londona krenuli na putovanje svoga života, zarekli su se da će “novim” polovnim land cruiserom što je više moguće izbjegavati velike gradove i turiste.
Ivan je u London otišao 2004. malo nakon što je maturirao. Radio je svašta, a završio je kao bankovni kompjutoraš koji studira sociologiju.
Dajana također radi, sada je već šefica smjene u Hiltonu, ali istodobno studira. Najprije povijest umjetnosti, ali se prebacila na ekologiju. Oboje su pojačano osjetljivi na kontakte s ljudima i žele ih upoznati stvarne. Zato putuju i mimo glavnih prometnica, da sretnu stvarne ljude koji žive svoje živote.
Vidjeli su piramide u Gizi, ali su zato gotovo sami uživali u gotovo nepoznatim piramidama nubijske kulture u mjestima Karima i Meroë Sudanu.
– Jeste li zbog načina putovanja doživjeli kakvu neugodnost? – pitamo jer prolaze kroz nezgodne zemlje.
– Nikad ništa. Najneugodnije je uvijek s činovnicima. To se osjeti na granici. Na Sinaju nas gotovo nisu pustili u Egipat, jer je u papirima za auto pisalo “Egipat, Afrika”. A Sinaj je Bliski istok.
Tri smo dana pregovarali. Popustili su. Mi nismo. Malo nas je zeblo oko srca pri prelasku Naserova jezera iz Egipta u Sudan, gdje Nil zaustavljen Asuanskom branom zovu Nubijsko jezero. Morali smo putovati trajektom, a auto je išao teglenicom. Nekoliko smo ga neizvjesnih dana čekali dok su nam govorili: “Evo, samo što nije”.
A sa stvarnim ljudima uvijek je odlično. U Jordanu u potrazi za kampom čovjek kod kojega smo se raspitivali – zvao se Yasser – jednostavno nam nije dopustio da spavamo vani. Ugostio nas je u svojoj kući, zabranjivao je da kupujemo hranu i spektakularno nas svojim džipom vozio u obilaske kroz kaotični promet – pun je dojmova Ivan.
Upozorava nas da su jednako zanimljivi i suputnici. Putuje se na razne načine. Neki čak kao hodočasnici, isključivo pješice.
Pelene nisu prepreka
Malo dijete u kabini?
– Yolandi i Coenraad su nam južnoafrički prijatelji. Kad su dobili maloga Meinhardta, nisu htjeli odustati. Pelene tome nisu prepreka. Mališana sve četvero pazimo i mazimo, a gdjegod se pojavimo, obožavaju ga. Putovali su s nama od sjevera sve do Kenije, ali su nas morali napustiti. Yolandi je ponovno zatrudnjela. Lijepo, koliko i šteta, jer Dajana i ja nastavljamo po Americi. Od juga sve do Aljaske.
A kad se prebacimo preko Beringova tjesnaca, preostaje nam samo još se vratiti kući – zafrkava se Ivan. Planirali su da će putovati dvije godine. Cijene hrane i goriva u Africi takve su da im se čini kako bi mogli putovati cijelu vječnost, a najljepše je što ništa ne moraju planirati niti ikome odgovaraju ako se predomisle.
Ljudi nek vam je sa srecom! Sretan Vam Bozic i Sretna vam Nova 2010 godina. Lijep pozdrav iz Pule - propustili se pol metra snijega:p