Pater Ike Mandurić široj javnosti postao je poznat kada je stajao na vratima crkve svetog Marka na Markovom trgu tijekom braniteljskih prosvjeda.
Iako nije htio o tome govoriti, on je odlučio s čitateljima Glasnika Srca Isusova podijeliti što je doživio te noći, prenosi portal Mladi katolici.
On je napisao kako je tog dana dobio poziv don Damira Stojića da zajedno s don Ivanom Šibalićem odu na Markov trg. Opisao je kako je izgledao put do Markovog trga i kako su uspjeli proći barikade koje su bile postavljene. Opisao je i događaje koji su prethodili prije nego je policija krenula očistiti taj prostor. Njih trojica odlučili su pozvati branitelje na molitvu, a on je ostao stajati na vratima ispred kojih su bili policajci.
- Pozorno sam motrio njihove pokrete ne bih li proniknuo i u namjere. Izgledalo je kao da će svaki čas jurnuti. Nitko nije znao hoće li ili neće. Da se radi o bilo kome drugome, a ne o Hrvatskim braniteljima, manje bi bilo problematično. Ovako, bilo je jezivo. Imao sam dojam da će se, ako se to dogodi, urušiti cijela Hrvatska. Ali, kome to objasniti, kome to reći? Mogao sam samo i dalje ondje stajati. Bio sam sretan da ovi drugi u Crkvi mole. Ili barem to pokušavaju. To nam je silno trebalo - napisao je Mandurić.
- Snažna svjetla reflektora, što novinarskih što policijskih, žestoko su nas obasjavala, i bili smo zabliješteni tako da smo jedva, kao u nekoj izmaglici vidjeli zgrade na suprotnoj strani trga. Bila je noć, i bili smo odsječeni od grada, Hrvatske, i svijeta. U tom času imali smo dojam da nam nitko ne može pomoći. Kao da je i Hrvatska bila u izmaglici, zabliještena nekom obmanom… Kao lovina stjerani u stupicu, daleko od bilo kojeg lovočuvara, posve smo bili izloženi milosti i nemilosti naoružanih hrvatskih policajaca.
Njihovoj milosti, koja se nije dala nazrijeti ni u mrvicama. Branitelji, zatočeni u Crkvi, u strahu od napada policije. Naslov priče koja bi se dala smjestiti u Rusiju u komunističkim vremenima, ili negdje u nekom surovom srednjem vijeku, gdje li već. Samo ne danas u Hrvatskoj.
U tom času, osjetio sam da mi je nešto silno poznato. Prožimao me duboki osjećaj da je sada ovdje netko s kim nisam u dobrim odnosima, i da me prikriven pomno promatra. Neka čudna poznata osoba je ovdje. Nelagodni osjećaji su se nizali jedan za drugim: taj netko dobro uviđa našu ranjivost, i krajnje je nemilosrdan.
Netko tako dobro poznat, ali netko koga već dugi niz godina nisam susretao. Kao da je to netko na koga sam bio zaboravio, s kim sam se nekada negdje bio rastao, a sad je opet tu. Ali tko je to? Otkud mi je ovaj osjećaj poznat – pitao sam se opetovano svakih par sekundi, kao kad naiđete na neki poznati miris, i nikako ne možete prestati prisjećati se otkud vam je poznat. Imao sam čak i neku prostornu percepciju: dojam da je visok desetak metara, u visini zgrade Banskih dvora. Bio je to netko tko me jako mrzi. I sve nas. Gdje sam to takvu mržnju u bešćutnost već sreo?
I onda sam se sjetio: identičan nelagodni osjećaj imao sam i one 1990. godine kad su svoju posljednju utakmicu igrali Dinamo i Zvijezda, i kad su izbili veliki neredi, za koje, kako i znademo, ponajviše treba zahvaliti ondašnjoj policiji, koja je sukob više provocirala nego što ga je sprječavala.
Evo ga sad opet; isti taj duh bešćutnosti, i perfidnog provociranja nereda ponovno je ovdje. Opet isto! Tog časa mi je postalo jasno: Sotona je ovdje! To je on! Nakon toga su se redala i druga sjećanja koja su bila vezana uz isti osjećaj nelagode: Vukovar, komunistički progoni, velikosrpski huškački govori, balvan revolucija u Kninu, progon Stepinca, ubojstvo fratara na Širokom Brijegu… Onaj tko je bio u svim tim događajima, vratio se, ovdje je.
U onoj bešćutnosti ministra, premijera, huškačkih medija, u obamrlosti saborskih zastupnika, u gluhoći i likovanju predsjednika države, u razjarenosti nevladinih udruga, povučenosti nezavisnih intelektualaca, nije ljudska sila ni kreacija. Ta, čovjek ne može biti tako zao, i ne može imati takvu ideju. Sve je pripremio, sve izmanipulirao, neke nahuškao, druge obeshrabrio i umrtvio, neke ustrašio, i sve pripravio za svoj zli naum ove večeri - napisao je Mandurić, prenose Mladi katolici gdje možete pročitati cijelo svjedočanstvo.
>> P. Ike Mandurić: Nije milosrdan onaj tko poklanja od svoga viška
>> Pater Ike Mandurić o izborima: Kome dati glas? Ni HDZ-u, ni SDP-u!
I na kraju je sve dobro ispalo. Oba su pala.