U političkoj se javnosti Lijepe Naše gotovo sa sigurnošću uzimalo da će semafor koji bilježi rezultat pregovora između Zagreba i Bruxellesa ovaj mjesec konačno pokazati da je proces priključenja EU u punoj brzini. Mjerila za čak 31 poglavlje poslana su u Bruxelles. U Hrvatskom se saboru usklađivanje zakona sa standardima EU toliko zahuktalo da će svi planirani propisi biti harmonizirani mjesec dana prije roka. Sve se činilo idealnim. Slika novog rezultata na semaforu, kojom je svojedobno glavni pregovarač Vladimir Drobnjak ilustrirao očekivanja, stidljivo se materijalizirala pred očima zanesenih gledatelja.
A onda je sredinom listopada šef slovenske diplomacije Dimitrij Rupel odlučio još jednom prije odlaska udariti ispod pojasa. Pozivajući se na to da su u Bruxelles poslani i zemljovidi koji prejudiciraju hrvatsko-slovensku granicu pa i dokumenti u kojima se spominje upokojeni hrvatski ZERP iako se na članice EU ne primjenjuje, Rupel je najavio da će Slovenija do daljnjega blokirati pet poglavlja. Kad ih je Europska komisija prekorila da su granični sporovi između Slovenije i Hrvatske bilateralna stvar te da im nema mjesta u pristupnim pregovorima, službena se Ljubljana opravdavala da se ne radi o prekomurskom kapricu, već isključivo o tome da u Sloveniji još nije konstituirana nova vlada, a ona premijera Janeza Janše ovlaštena je tek za tehničke poslove.
U domaćim političkim krugovima postoji sklonost da se slovensko objašnjenje prihvati u dobroj vjeri. Ali, dodaje se s oprezom i da će vrlo brzo biti jasno je li bilo iskreno. Budući da se zbog slovenske blokade ne otvaraju sva planirana poglavlja, pokušat će se, naime, dogovoriti održavanje još jedne konferencije u studenom kako bi se tada odradilo otvaranje poglavlja u pregovorima o hrvatskom članstvu, koje je bilo planirano za listopad. Nova slovenska vlada dotad bi trebala biti složena pa bi se zeleno svjetlo za zaustavljena poglavlja u Ljubljani trebalo upaliti bez oklijevanja. Ako, naravno, opravdavanje postizbornom situacijom nije bilo samo alibi pred Europskom komisijom.
U Zagrebu će diskretno prišapnuti kako je dobro što je Rupel još jednom u svom grubom stilu iskočio jer više nitko u EU nema iluzija u pogledu motiva Slovenije za usporavanje Hrvatske. Drže, također, da koliko je hrvatskoj javnosti bilo iritantno Rupelovo poigravanje, toliko je problematično i strankama koje će pod vodstvom Boruta Pahora preuzeti vlast u zemlji. Jer, tko bi se nakon “nabrijanog” Rupela usudio spustiti ljestvicu zahtjeva prema Hrvatskoj?
Kako god bilo, Slovenija je članica EU i bez njezina pozitivnog mišljenja u svakoj fazi pregovora Hrvatska ne može napredovati željenom brzinom. To što dužnosnici u Bruxellesu znaju da postupci našega zapadnog susjeda nisu motivirani načelima već željom da dodatno pritisnu Hrvatsku ne bi li neki otvoreni problemi bili riješeni u njihovu korist, Hrvatskoj može biti utješna nagrada.
U stvarnom svijetu međunarodnih odnosa i politike otrežnjenje bruxelleskih dužnosnika nema izravnog utjecaja na slovensku poziciju prema Hrvatskoj. Barem na formalnoj razini, EU funkciora na načelima jednakosti svih članica i, dakako, konsenzusu.
Iako su Slovenija i Hrvatska istog dana i s istom energijom izašle iz Jugoslavije, nekoliko je otvorenih problema toliko utjecalo na percepciju međusobnih odnosa da je prečesto na objema stranama prevladavao dojam da je teško naći primjer većeg neprijateljstva.
Na prvom je mjestu, dakako, pitanje granice, koje je Slovenija proširila inzistiranjem da se, uz razgraničenje u Savudrijskoj vali, raspravi i kopnena granica.
Premda se bledski dogovor Ive Sanadera i Janeza Janše o rješavanju graničnih problema međunarodnom arbitražom drži prijelomnom točkom, prošlo je više od godinu dana, a znatniji napredak u pregovorima nije postignut.
U proteklom je razdoblju održano tek nekoliko sastanaka, a sad je proces dodatno zakočen čekanjem da se formira nova slovenska vlada. U Zagrebu se posebno problematičnim drži inzistiranje Slovenije da se od međunarodnog suda kojemu će biti povjerena arbitražna uloga traži da presudi “ex aequo et bono” ili prema načelu pravednosti.
To znači da bismo trebali ovlastiti međunarodni sud da se pri donošenju odluke o graničnom sporu između Hrvatske i Slovenije ne drži međunarodnog prava nego fantomskog načela pravednosti. Tako nešto dosad nikad nije tražila nijedna država. Pitanje je što bi to uopće značilo, u što bi nas odvelo i koji bi to kriteriji bili kojih bi se sud u svom odlučivanju držao. Kad smo slovenskoj strani postavljali ta pitanja, dobivali smo neobične odgovore poput “Vi Hrvati imate više mora pa dajte nešto i nama” ili “Slovenija je nakon Drugog svjetskog rata izgubila Trst, pa je radi podmirenja tog povijesnog duga potrebno da sad dobije neku kompenzaciju”, sličice su o graničnim pregovorima koje se ovih dana ponovno mogu neslužbeno čuti u hrvatskim diplomatskim krugovima. Ubacivanje nedefiniranog načela pravednosti u pregovore doživljava se kao dokaz da Slovenija zna da u arbitražnom postupku, u kojemu bi se respektiralo međunarodno pravo, ne može pobijediti. No, u ljubavi i ratu...
Kreatori hrvatske vanjske politike već su godinama svjesni da je domaći puk frustriran time što odgovor na slovenske provokacije nikad nije bio onako snažan kako je dio javnosti želio. Premda bi tada bili nagrađeni pljeskom, svi su dosadašnji šefovi diplomacije, od Mate Granića, preko Tonina Picule, Miomira Žužula i Kolinde Grabar - Kitarović do Gordana Jandrokovića, izabrali smirenu politiku koja će u konačnici, uvjereni su, biti nagrađena.
Hendikep je kad nisi za stolom s jakima
U domaćim diplomatskim krugovima ni na mukama ne bi javno izrekli koliko drže pretjeranima primjedbe plasirane iz međunarodnih izvora koje se, nakon dva ubojstva s potpisom mafije, čuju na račun Hrvatske. Posebno ih, logično, tangiraju “zabrinute” interpretacije koje sugeriraju da je potrebno usporiti pristupne pregovore Hrvatske s Bruxellesom. U Italiji su mafijaška ubojstva svakodnevica pa nitko ne traži izbacivanje Rima iz EU. Niti se to što se od 200 ubojstava godišnje u Londonu riješi njih 20 koristi kao podloga za diskvalifikaciju Velike Britanije, potiho znaju reći domaći diplomati. No, i to je dokaz koliko je važno biti za stolom s jakim igračima. Sve ostalo je hendikep!
