Prije desetak dana preminuo je čovjek koji je pokrenuo vjerojatno najveći i najskuplji pothvat u fizici koji čovjek bilježi. Uzeo je sebi u zadatak riješiti zagonetku o tome što je fizički svemir učinilo mogućim, što je mnoge fizičare u svijetu motiviralo da potraže česticu koju je on tada, 1964. godine, predvidio, a koja bi potvrdila standardni fizikalni model. Kada je bozon otkriven, potraga nije tu stala, nego se nastavila istraživanjem prošlosti, ali i u budućnosti svemira.
Neobičan je bio znanstveni život Petera Higgsa, koji, zapravo, nakon tog genijalnog bljeska koji se dogodio u njegovim 30-im godinama nije kasnije imao nekog zapaženijeg rada. Nije ni morao imati, vjerojatno ćete se s nama složiti kada to kažemo, jer trebalo je "samo" pričekati da se njegovo predviđanje o postojanju čestice, koju će se kasnije nazvati po njegovu imenu, potvrdi. Za otkriće tog mehanizma dobio je Nobelovu nagradu za fiziku 2013., odmah nakon što je potvrđeno postojanje čestice koju je bio predvidio pola stoljeća prije.
I onda je, kako se kod nas to kaže, ušao u legendu, s pripadajućim storijama. Postoji, recimo, priča da je inspiraciju za svoje razmišljanje dobio krećući se snježnim planinama Cairngorna u Škotskoj, pa je opisivano kako je zamislio kretanje čovjeka kroz snježni nanos, gdje je čovjek čestica, a snijeg polje sile, a razlike su između ljudi, odnosno čestica, na koji način prolaze kroz to polje, na skijama, u čizmama ili cipelama, kao i kojom brzinom prolaze, a sve to određuje kako djeluju na snijeg i on na njih. No, govorit će kasnije, kako je to naprosto mit za koji ne zna točno kako je nastao. I nije to jedini mit o njemu.
POVEZANI ČLANCI:
Ono što je posebice zanimljivo u priči o Peteru Higgsu i njegovoj teoriji, jest da je njegov prvi predloženi rad na tu temu – odbijen. Morao je dodatno objasniti svoju teoriju da bi rad bio objavljen. I tek u tom objašnjavanju, dodavanju nekoliko pasusa da sve izgleda suvislije, eksplicitno opisuje svoju česticu prvi put. Kada je postojanje čestice konačno potvrđeno u Velikom hadronskom sudaraču na CERN-u, ubrzo je, zaslugom Leona Ledermana i medija koji su aluziju spretno prihvatili, dobila ime "Božja čestica".
I to se Higgsu nimalo nije svidjelo jer je on, naime, bio ateist. No nije ga samo to obilježavalo kao osobu. Također, znanost ga je toliko udaljila od stvarnosti da još u vrijeme kada je dobio Nobelovu nagradu nije imao ni televizor ni mobilni telefon. Prvo si je računalo nabavio za 80. rođendan. Štoviše, kada je proglašeno da je upravo on, zajedno s Francoisom Englertom, laureat za Nobelovu nagradu, nije ni bio doma da bi primio onaj za znanstvenika najsretniji poziv – da je nagradu dobio. A i kada mu je jedan bivši susjed prišao da bi mu čestitao, pitao ga je: "Koja to nagrada?" Prvo je točno, ovo drugo baš i ne. Naime, kada ga je taj bivši susjed ugledao u restoranu, dobro je znao o čemu se radi, ali odlučio se malo našaliti.
Peter Higgs bio je jednostavno čovjek svog vremena, onoga u kojem znanstvena dostignuća nisu bila uvjetovana financijama, kada su se posebno cijenila. Zato je smatrao da ga danas ne bi zaposlili, jer se sve odvija prebrzo, od znanstvenika se traži da objavljuje nekoliko radova godišnje, dok ih je on u karijeri objavio možda desetak. Činjenica je da je bio životno fasciniran fizikom čestica, no isto tako fizikom se gotovo nikada nije ni bavio nakon što je vidio učinke atomske bombe bačene na japanske gradove.
FOTOGALERIJA Prirodna ljepota koju vrijedi posjetiti: U susjedstvu postoji vodopad koji oduzima dah
– Nije to bilo nešto u što sam želio biti uključen – kazao je. Ionako lijevih uvjerenja, podupirao je aktivno i Kampanju za nuklearno naoružanje napustivši tu aktivističku grupu kada je shvatio da tamo ima ljudi koji ne znaju razliku između nuklearnog reaktora i nuklearne bombe.
– Učinilo mi se da se njima nešto pobrkalo pa to dvoje miješaju – rekao je. Svjetska pozornost zavrtjela je oko njega brojne priče koje su uglavnom netočne, koliko god atraktivnima zvučale. Kada je objavio svoj ključni rad, to je izazvalo ogroman interes u Sjedinjenim Državama, u kojima je praktički mogao birati na kojem sveučilištu želi predavati. No njega i suprugu, koju je upoznao upravo među antinuklearnim aktivistima, odbijala je politika najmoćnije sile svijeta pa nikada ništa nije prihvatio. Ali otišao je na Sveučilište Sjeverna Karolina, samo to je bila 1966. godina, kada je itekako živ bio Ku Klux Klan, a makartizam u punom zamahu.
Bio je šokiran mogućnošću da se nekome zabrani govoriti samo zbog uvjerenja. Ondje je dočekao rođenje svojeg prvog sina, i to doista kilometrima daleko, ali zato što je rođen mjesec dana prerano kada je supruga otišla posjetiti roditelje u državu Illinois. Tu je i priča da je na Sveučilištu u Edinburghu trebao dobiti otkaz, da je doista radio jako malo, pa je zbog toga počeo zaostajati za novim dostignućima u fizici čestica. I zbog svega toga 20 godina nije razgovarao sa svojim šefom. No konkretan razlog svađe s dekanom na fakultetu na kojem je radio bilo je različito viđenje studentskih prosvjeda tog vremena.
POVEZANI ČLANCI:
– Bio je proizvod Winchesterske škole i mislim da uopće nije razumio o čemu se radi, tj. nije razumio probleme tog doba pa je osuđivao studentske vođe. Postojala je grupa akademika koji su se prilično razlikovali od načina na koji je on rješavao stvari, a ja sam bio jedan od njih – kazivao je. Dekan i on sukobili su se i oko sveučilišnih udjela u južnoafričkim kompanijama, a naširoko se pretpostavljalo da je odluka da se Higgsu ne odobri katedra bila kazna za javno izazivanje ravnatelja.
Od otkaza spasila ga je upravo glasina da bi mogao dobiti Nobela, o tome se šuškalo početkom 80-ih godina pa je procijenjeno da je bolje tog sindikalnog aktivista, koji je tražio da djelatnici odjela imaju više utjecaja na upravljanje, ostaviti na poslu pa se poštedjeti sramote ako Nobela doista i dobije. Činjenica je da je u jednom trenutku zapostavio svoj interes za čestice, a to je bilo iz sasvim ljudskog razloga. Razvod od supruge Jody potresao ga je toliko da su doista bile potrebne godine da se oslobodi depresije.
– Godinama sam bio depresivan. Zaostajao sam u svim tehničkim detaljima i nikada to nisam nadoknadio. Pa sam tako u osnovi zapravo nesposoban – opisao je Higgs te rane 70-e godine. Točno je, međutim, da tehnologiju nije volio jer ga ometa u razmišljanju. Jedno od pitanja koje se oko njega postavlja je i zašto nikada nije proglašen vitezom. Odgovor je jednostavan, predloženo mu je to 1999., ali je odbio. – Iskreno, prilično sam ciničan kad je riječ o načinu na koji se koristi sustav dodjele počasnih zvanja. Velik dio sustava odlikovanja vlada koristi u političke svrhe – kazao je. Kasnije su ga uvjerili da prihvati titulu reda Companion of Honour, koja doista nosi visoku čast u britanskom društvu, ali samo zato što je bio uvjeren da to dodjeljuje sama kraljica.
VIDEO Pogledajte kako se testiraju mobiteli u strogim laboratorijskim uvjetima
