Nježno sam stisnuo kočnicu automobila na zebri kod HNK kako bih propustio dvojicu biciklista. Jednog sa sunčanim naočalama, a drugog s dugom kosom. Projurili su ispred mene, a zatim i sami zakočili na semaforu ispred Pravnog fakulteta. Crveno je trajalo dugo, vidjelo se da se dečki žure, da su nervozni...
Prepoznajem Ivana Pernara i Ivana Vilibora Sinčića, znam da se obojica žure na konstituirajuću sjednicu Hrvatskog sabora. Idemo na isto mjesto. Zastupnici na biciklu, novinar u automobilu.
Rijetki ih prolaznici u Frankopanskoj primjećuju, a vjerojatno su neki od njih zaokružili baš njihova imena nedavno na izborima.
Ivana Vilibora Sinčića srest ću nešto kasnije, u bespućima hodnika Hrvatskog sabora, u odijelu i u žurbi prema radnom mjestu. Bez bicikla.
– Gdje je, je l’ na sigurnom? – pitam.
– Bicikl?! Nema brige. Imamo spremište tu blizu u Opatičkoj ulici. Nema straha hoće li ga netko ukrasti – odgovara Sinčić.
– Koliko ima vožnje do posla?
– Dobrih sedamdeset minuta sam se vozio, a najteži mi je dio bio uspon po Mesničkoj. No, evo me, gore sam – govori prvi čovjek Živog zida te dodaje:
– Više nisam sam zastupnik, sad sam dobio pojačanje...
Bicikli su na sigurnom
U Sabor nisam stigao zbog politike, ne zanimaju me ovaj put lijevi ili desni, ni tko je u stranačkoj hijerarhiji gore, a tko dolje. Došao sam vidjeti kako ti ljudi, koji donose ključne odluke za naše živote, na Markovom trgu – žive.
OK, bicikli su zastupnicima na sigurnom, to smo riješili.
Da bi se ušlo u Sabor, treba proći provjeru poput one u zrakoplovnoj luci. Doslovce treba proći kraj Straže. Prvo sve stvari u plastičnu košaru, pa kontrola cargo–rendgenom i detektorom metala.
– Što je to u džepu? – pita me visoki čovjek iz saborske Straže pokazujući na lijevi džep hlača.
Vadim iz džepa dvije Mozart kugle. Smije se.
– Da šećer ne padne, je l’? Ajde, možeš proći...
Ostajem na ulazu. Oko nas upaljene kamere, ulazi budući premijer, bivši ministri, nekadašnji predsjednici... Novinari na stepenicama pripremaju se za javljanja uživo, a kad su svi već zauzeli svoja mjesta u sabornici, razgovaram s dečkima s ulaza. Sa Stražom. Šalimo se, objašnjavam im zašto sam u Saboru. Nije politika, već život njih samih. Pričamo o – ribolovu.
– Nema ljepšeg... Kad i uhvatimo ribu, znamo je pustiti, vratiti je u more – govore dečki s ulaza u Sabor pa dodaju ozbiljno:
– Sigurnost? Sjeti se, pa tu je ispred bio i sam George Bush!
Je l’ šef na radnom mjestu?
Puni su anegdota, no šute. Ne žele govoriti kako ih netko ne bi krivo shvatio. Novinar napiše, a onda se šefovi ljute. Jasno mi je. Ne želim im komplicirati život, rade kao i ja. Ipak, za neke anegdote koje su njihovi prethodnici prolazili čuo sam i ranije. Zanimljiva je priča o tipu koji bi svakog dana dolazio i pitao:
– Je l’ Vladimir Šeks u Saboru?
Kad bi mu na ulazu kimnuli glavom, ovaj bi se okrenuo i otišao. I tako bi to trajalo danima. Čovjek bi došao, pitao za Šeksa, pa kad bi čuo da je u zgradi, otišao dalje. Vjerojatno bi shvatio da je sve OK, da su stvari pod kontrolom. Kad već spominjemo Šeksa, u hodnicima Sabora nešto kasnije doznao sam da se predsjednik znao i – rekreirati na poslu.
– Na tavanu su dvije trake za trčanje. I obje su nabavili bivši predsjednici Sabora. Prvo Šeks, a nakon njega i Luka Bebić. Kupili su ih kako bi, u pauzama, malo skidali kilograme... Danas skupljaju prašinu, više se ne koriste – govore mi na prvom katu na hodnicima.
A Vladimir Šeks, na konstituirajućoj sjednici, umjesto trčanja okrenuo je na temu – plivanja.
– Kako će se snaći novi predsjednik Sabora? Tek kad padneš u vodu, vidiš znaš li plivati. Neki brzo uče, a neki još i brže. Boži Petrovu želim puno sreće. Novi saziv? Treba znati kako u Engleskoj treba pedeset godina travi da izraste kako treba. Da parlament radi na pravi način trebamo vježbati barem stotinu godina! Ovaj saziv će izvući poruke iz grešaka, razvijati dalje demokraciju... – slikovit je Šeks.
Bio je, eto, i ovaj put u zgradi. Ako gospodin kojeg je to vječno zanimalo kojim slučajem čita ovaj tekst, može biti miran.
U trenucima primopredaje vlasti, šećem hodnicima Sabora. Kolege prate aktualnosti, a ja na putu zastajem kraj – garderobe.
– Mi smo skromni. I radimo kao crvi! – kažu oni koji se brinu o osobnim stvarima zastupnika.
Navikli su na zvuk peta, na političare u najboljim odijelima koje imaju u ormaru, dočekuju svakog sa smiješkom, bez obzira na kojoj strani sabornice sjedi. U tom šušuru, na dolasku i odlasku, mnogo je ljudi, novinari jure za političarima, oni za kolegama...
– Mi smo već u godinama, ova je jurnjava po stepenicama gore–dolje ipak za mlađe – žali se jedna kolegica.
Varivo od leće i slanutka
Među tim mramornim stupovima, umjetničkim slikama, crvenim tepisima i suhim cvijećem, prolazim kraj natpisa “Telefon”. Iza njega kriju se četiri telefonske govornice, u mramoru, sa staklenim vratima. Zjape dakako prazne, unutra su bijeli telefoni Ericsson. Vjerojatno i rade, nisam isprobavao. Ali, već godinama u te šminkerske govornice nitko ne ulazi. Spomenik su prošlim vremenima, kada telefoni nisu bili po džepovima. Govornice su prazne, ali za govornicu, onu saborsku, svi bi. Spuštam se u restoran, a sabornici mi kažu:
– Stalno pišete o tome kako mi ovdje jedemo za male novce, no mi tvrdimo da se puno bolje jede u studentskoj menzi! Svaka čast našim kuharicama, ali mi tu jedemo skromno. Na meniju su dva jela. Varivo od kelja, pa drugi dan pileći file, pa treći varivo od leće i slanutka s hrenovkama...
U tom trenutku ulazi plavokosa zastupnica, tik pred zatvaranje restorana u 16 sati, te već s vrata viče kuharicama:
– Cure! Je l’ ostalo išta? Ma može bilo što...
Pokazuju joj konobarice na lignje i blitvu s krumpirom, a ona kaže:
– Fenomenalno!
I u saborskom je kafiću, sa samo par stolova, žustro.
– Katkad ću prije doznati novosti od konobara nego od svojih u stranci – govore zastupnici.
Na hodniku, za vrijeme pauze, srećem Borisa Miletića, pulskog gradonačelnika i predsjednika IDS–a. Mnogim zastupnicima je ovo prvi dan, sportaši bi rekli – debi na Markovu trgu. On ima staža od 2007. godine...
– Sjećam se svog prvog dolaska u Sabor, bio sam uzbuđen. Istina, večer prije mogao sam zaspati, ali sam se probudio sretan što ću raditi na najvišoj razini. Što se suprotnosti tiče, moje je mišljenje kako mi u Saboru možemo imati različita mišljenja, ali te razlike ne treba shvatiti kao razilaženja na osobnoj razini. Pa ja ću prvi, tako mi i kućni odgoj nalaže, pozdraviti kolegu gdje god da se sreli, bez obzira s koje je strane. Nemam problem s time što netko misli drukčije od mene – kaže Miletić.
Nešto dalje susrećem Miru Kovača, našeg prvog čovjeka diplomacije.
– U bivšoj Vladi imao sam apsolutno sa svima dobre odnose! – kaže Kovač.
Okrećem priču na život ministra, a on sliježe ramenima:
– U 7.45 sam već na poslu, a kući dolazim oko 19 uvečer. Kad bih odlazio na putovanja u inozemstvu, najljepše je bilo kad sam znao da ću uvečer spavati kod svoje kuće. Otkako sam sjeo u ministarsku stolicu, nijedan vikend nisam uspio otići s obitelji na neki izlet! Ali, nije mi žao, trudio sam se učiniti sve što mogu pa zaboravio na slobodno vrijeme. Uspio bih tu i tamo s djecom otići na košarku, na hakl, neki put otrčati, no nakon šest kilometara trčanja, opet bih se vratio na posao – kazao je Kovač.
Nešto kasnije, pred sobom za novinare, pojavio se i novi – šef. Božo Petrov. Došao se pozdraviti. Sad je on glavni. Lijep potez.
– Dosad sam bio s druge strane Markova trga, a sad ćemo se ipak više družiti. Kako ću riješiti disonantne tonove? Važno je da postignemo konsenzus. Uostalom, i iskusniji politički lisici od mene trebaju se snaći. Za početak, očekujem da će svi moji zastupnici dolaziti na posao. Neka poštuju ovo radno mjesto...
Mozartove kugle
Za Petrova, nova funkcija nosi i – sobu za odmor. S kaučem, na kojem, ako se umori, može i prespavati. Takav luksuz ima tek prvi čovjek Sabora.
– Koristio ju je dosad Željko Reiner, kao i prethodnici... Ali, Reiner je toliko radio da bi često zaboravio i piti i jesti. Nije se dizao s predsjedničke stolice, pa smo ga čak i mi sami znali u sabornici podsjećati: ‘Predsjedniče, odmorite se malo, kuhinja se davno zatvorila, vrijeme je za sendvič...’ – kažu u Saboru.
Dok mi to govore, sjetim se dvije Mozart kugle koje su mi već satima u džepu. Uvlačim nježno ruku, počele su se topiti. Dosta priče, okrećem prema vratima. Pozdravljam Stražu pa u šali kažem i pokažem ruku:
– Ekipa, spašavanje Mozart kuglica je u tijeku...
>> Pernar usporedio Most sa svinjama iz Životinjske farme: 'Petrov je licemjer'
