Nakon godina provedenih na zagrebačkim ulicama, na kojima nije bio lutalica već beskućnik kao i njegov bivši vlasnik Đuro, Pimpi živi životom za koji nekad nije ni znao da postoji. Priča o beskućniku Đuri i njegovu jedinom i najboljem prijatelju, psu Pimpiju, taknula je mnoga srca. Kad se izgubio nakon što je Đuro završio u bolnici tražili su ga brojni Zagrepčani, a ponovni susret čovjeka i psa neke od njih je i rasplakao. A kad je Đuro ubrzo nakon toga umro pokušavali su mu pronaći siguran dom. Sve je završilo baš onako kako je priželjkivao svatko tko ih je poznavao, ili možda samo čitao i slušao o njima.
Zagrepčani Iva i Saša bili su od onih koji su samo čuli priču, dvojac nikad nisu vidjeli i upoznali, ali ni trena nisu dvojili i otvorili su Pimpiju vrata svog doma. Nije Pimpi bio prvi stariji pas kojeg su prigrlili, ali nisu znali kako će se nakon tolikih godina lutanja snaći i prilagoditi životu u kući. No, on je to tako dobro “odradio” da se već nakon nekoliko mjeseci činilo kao da je oduvijek živio u stanu. Vrlo brzo otkrili su da se u tijelu psa koji je na ulici bio vrlo oprezan krije jedna velika maza. Prilagodljiv svim uvjetima života, pokazao je da mu je važno samo da su njegovi ljudi uz njega. I zato je bez ikakvih problema sudjelovao i u svim životnim promjenama koje su im se dogodile. Zagrebačku adresu Pimpi je prije nešto više od godinu dana zamijenio švedskom, postao je stanovnik Stockholma.
– Nismo planirali ići u Švedsku, ali sad smo tu. Ja sam stigla prva, došla sam praktički sa dva kofera – priča nam Iva. Kako ni u jednom trenu nisu pomišljali na to da Pimpija ostave zbog odlaska u inozemstvo, suprug je ostao u Zagrebu kako bi se brinuo za njega. Ona sama smjestila se u hotel, radila i tražila gdje će zajedno živjeti. Trebalo je pronaći stan u koji smije i kućni ljubimac, ali je stan trebao biti i blizu nekog zelenila, radi Pimpija. I kad je pronašla odgovarajući smještaj, u Švedsku su stigli i njih dvojica. Doputovali su automobilom, zbog Pimpija, da se ne moraju odvajati i da se pas može i odmoriti, baš sve bilo je podređeno njemu.
– Put traje tri dana, ali Pimpi je savršen putnik, zaspe čim automobil krene. Proputovao je Sloveniju, Austriju, Njemačku, Dansku, Švedsku, spavao u hotelima, vozio se trajektom na kojem je bilo barem još 15 pasa, šetao centrom Rostocka, najveće europske transportne luke – nastavlja Iva i dodaje kako je to ponovio još dvaput, jer ljetos su svi bili u Hrvatskoj.
– Pimpi je postao svjetski putnik, proputovao je od juga Hrvatske do sjevera Europe. Ljetos smo ga znali ostaviti kod mojih dok smo obavljali neke poslove, tata ga je vodio u šetnju i nije imao baš nikakvih problema – objašnjava nam.
U svom novom domu u Švedskoj Pimpi ima neke rituale. Voli se izležavati, premještati s kreveta na krevet i promatrati Ivu koja radi od kuće, a najviše uživa kad ga maze i češkaju.
– Ne voli kad mora rano ustati, a za njega je rano ako mora izići iz stana prije 10 sati. Posebno kad je hladno, tada šetnje traju vrlo kratko. Pimpi supruga i mene voli podjednako, ali najdraže mu je kad smo oboje kod kuće i kad se ugura između nas na krevet – priča nam Iva.
Iako je već u 13. godini, Pimpi je još izuzetno vitalan. I dalje ne voli vodu pa se ljetos na moru “držao kraja”. I još nešto nije se promijenilo u ove četiri godine kako je s njima, kaže Iva. Pimpi i dalje laje na skupljače boca koje vidi uz kontejner, a lajao je na njih i dok je živio na ulici. Vrijeme je izbrisalo tragove stopa kojim su nekad kročili on i njegov Đuro, ostala su sjećanja.
Pimpi nije svjetski nego euorpski putnik. Mislim da jedna tzv novinarka mora da daje tocne izvjestaje. Izmedu Svijeta i Euorope postoji velika razlika.