I dok su Pišonju unosili u hitnu, on ugleda Mjesec iznad sebe i reče: Bože, kako neki mogu gore, a ja i Žuga ni na more, stihovi su pri kraju Balade o Pišonji i Žugi, možda i najljepšoj posveti odrastanju duha u socijalno determiniranim okvirima koja je napisana u posljednjih pola stoljeća.
Na albumu “Pozdrav iz zemlje Safari” Zabranjenog pušenja pjesma me je, otkad sam je prvi put čuo, nevjerojatnom naracijom, emocijom i sjetom uvukla u apsolutno čudesan svijet ugursuza koji će ismijati i pobijediti nepravdu i vlastito mjesto u društvu zauzeti podvigom, a ne šutljivim mirenjem s onim što su im viši autoriteti namijenili.
Ipak, baš uoči nesvjestice, dok su auspuh i retrovizor maznutog autobusa ležali i 50 metara dalje u jarku, a smijeh Mjeseca potvrđivao istinu o svijetu u kojem žive, Pišonjino čuđenje o tome kako je nekima dostupniji Mjesec nego njima kamp u Zaostrogu ispalo je generacijski presudno važno za svu mudrost u prihvaćanju velikih događaja koji su nam se tek spremali.
Bili smo upozoreni, pjevali smo nehajno, jednostavno ne vjerujući da je tako očita vrsta nepravde moguća, ali Pišonja i Žuga i dalje se drndaju za sve nas u tom starom autobusu i žele doprijeti do bajkovitog mjesta o kojem su samo čuli priče i koje nikad neće doseći.
Ovih je dana preminuo Predrag Žustrić Žuga, a prije 15 godina poginuo je i Jasmin Nišić Pišonja. Junaka iz balade tako više nema. Nemaštoviti govornik rekao bi onu otrcanu “otišli su u pjesmu”, a meni se ipak čini da cijelo ovo vrijeme iznad nas, svijetom, pa i do tog Zaostroga, a bogami i do Mjeseca, odjekuje njihov pobjednički pozdrav svima nama: Zbogom, žohari!
Jer Pišonja i Žuga barem su pokušali. Pronašli su svoj autobus i pritisli gas pa što bude. Jako bih volio da Sexon i Karajlić ponovno udruže svoje kreativne potencijale i da naprave baladu o ovovremenom Pišonji i Žugi.
U koju bi ih avanturu mogli smjestiti? Kakvi bi ih izazovi uopće vodili i koje bi si želje pokušali ispuniti? Bi li u ovom tupom, anesteziranom dobu uopće i bilo spremnosti da se i pod cijenu unaprijed nemoguće pobjede, a možda baš i zbog toga, upuste u lov na mjesto u baladi ili je čovjek postao do te mjere oprezan da smo svi skupa postali nikakvi ljudi? Žohari.
Ono najgore što se Pišonji i Žugi i moglo dogoditi jest da na kraju i stignu u taj Zaostrog. Sve bi tada bilo predvidljivo i konačno. Ovako je mitska vožnja otkrila po tko zna koji put da s krajnjim rezultatom avantura završava i da je sve ono na putu do njega vrijedno pamćenja.
Nije uvijek smisao isključivo doći, ljepota je ponajčešće u pokušaju, ali upravo to, taj izazov pokušaja odavno nam je ogađen. Postao je utopija, ludost, pomanjkanje ambicije, nezrelost, neisplativost, besmislenost. Pjesma kaže da su zbog rime dečki iz Zabranjenog pušenja lokaciju milicijske barikade koja je dočekala Pišonju i Žugu postavili kod Bradine, a priča pak kaže da su im Pišonja i Žuga silno zamjerili što su im zbog rime uzeli desetak kilometara, jer su upravo toliko dalje dospjeli na putu do mora.
Njihova vožnja, bez obzira na sve, traje još i danas za svakoga tko je spreman svoj san staviti u službu svijeta i izložiti se podsmijehu suvremenika dok kutre i sladostrasno unaprijed uživaju u neuspjehu onih koji su iskočili izvan posivjelih redova.
Umjesto da se sami upuste u neku takvu vožnju, jasno je da će ovodobni klinci najprije zaguglati da bi mogli s olakšanjem zaključiti kako nakon toga i nema smisla ići u Zaostrog, a ionako su svi na Zrću ili u Motovunu ili gdje već sve idu oni koji nikamo u životu ne idu.
Briga bi ih bilo i za tih spornih desetak kilometara, osim ako ih se ne bi trebalo uračunati u dnevnice ili u trošak benzina koji bi im netko morao platiti. I nakon svega Sexon i Karajlić zapravo bi mogli napisati pjesmu o prezentskim Pišonji i Žugi, u stvari, izazivam ih da to i naprave, ali to više ne bi mogla biti balada, ne bi mogla biti sjetom osjenčana emocija gubitništva koje je u sudar sa svijetom ulazilo sa superiornim prezirom prema predvidljivosti ishoda, zbog čega ni najsilniji nisu bili uvijek sigurni da će s lakoćom poraziti nejake.
Zato je igra bila važna, potez, vic, zato su “španeri” bili na cijeni, zato je postojao i smisao sadržaja i sadržaj smisla. Poslušajte Baladu o Pišonji i Žugi. Ako ništa drugo, zaguglajte je. Ne da biste se složili s njezinim ili s ovim tekstom, nego da biste stvorili svoju priču o životu i upustili se u nepoznato, i to ne da možda pobijedite, nego da ne biste unaprijed izgubili.
Lako su nas naučili da se ne bojimo poraza, ali kako su nas još lakše naučili da se bojimo mogućnosti pobjede, to je stvarni trijumf gospodara svijeta. Pobjeći im za trenutak, u stvarnom ili simboličnom ukradenom autobusu, u vožnji koja ismijava sve stereotipe i koju može spriječiti tek gola sila, natjerati ih da pokažu svoje pravo, nakazno i prestravljeno lice i u samo naizgled nevažnim stvarima, jer ne zaboravite što slijedi nakon prvog ostvarenog cilja: “poslije mora dalje u svijet, samo se hrabri dokopaju slave.
A onda zbogom barake na Breci, viknu Žuga i kasetaš odvrnu jače...” I neka putuju. Do mjesta gdje ih nijedna blokada više nikad ne može zaustaviti.
>> Napustio nas je junak opjevan u pjesmama Zabranjenog pušenja
