Maltezer za šankom gutljaj po gutljaj ispija bezalkoholno pivo za pse, odnosno juhu od piletine u boci. Pasja je vrućina, odgovara mu. Bokser se dolje na plaži kupa, terijer Jacka Russella na dasci je za surfanje, jazavčar je na madracu za napuhavanje sa svojim vlasnicima, labrador je na svojoj ležaljci, a mješanci se igraju. Tu osjetiš sreću. Kamo god pogledaš. Tako je proteklih godina u Crikvenici i na Rabu, na plažama za pse. Pasji život u punom sjaju. Ista priča svaki ljetni dan pa i ovog tjedna. Uskoro će tako guštati i psi koji žive preko Bare. Bračni par Montanari dogovara posljednje detalje i u razvikanom Long Beachu, u Kaliforniji, otvorit će svoj treći Monty’s dog beach & bar. Amerikanci žele hrvatsku turističku ideju i za sebe... Igor (33) i Ruby (36) Montanari-Knez ispričali su životnu priču za Nedjeljni.
Hollywood na pola sata
– Došli smo do poteza života! Ideja je došla iz očaja. Već smo izgubili nadu. Sjedili smo kod kuće u Križišću, nismo znali što će se događati ove sezone, bio je lockdown. Gledala sam neku seriju, kćeri su se igrale, a Igor mi je rekao: “Ruby, javio sam se Amerikancima. Poslao im e-mail. U San Diego i Long Beach”. Mislila sam da se šali pa sam mu rekla: “Daj me pusti, gledam seriju, napeto je...” Ali, Amerikanci su se javili... – kaže Ruby Montanari. U kraju je mnogi znaju, bila je pjevačica Putokaza, glavni vokal benda Positivo, bila je i na “Farmi”, pjevala u Denis&Denis. Bila je čak i stjuardesa... Suprug je nekadašnji rukometaš Zameta, koji je bio vrlo blizu Červarova popisa za reprezentaciju...
– Početkom travnja već sam se spremao za London, rekao sam, što ću... Neću sjediti doma, sezone vjerojatno neće biti, idem u London, dodavat ću kumu Lewisu alat. On je vodoinstalater. Tako ću nešto zaraditi. Jer, činilo se da će plaže ovog ljeta biti prazne. Nisam znao što ću sa sobom, a opet nisam želio plakati kod kuće i ponavljati da zbog epidemije nemam za kruh. Iz čiste znatiželje poslao sam e-mail. Drugi dan ljudi su odgovorili. I tako je priča krenula. U stalnom sam kontaktu sa zamjenicima gradonačelnika Long Beacha i njegovim asistentima, prije dva mjeseca počeli su ozbiljni pregovori. Takve plaže kao naše, koliko znam, nema nigdje na svijetu – kaže Igor Montanari-Knez pa nastavlja: – Razgovarao sam s gradskim ocima, direktorom lučke uprave, direktorom parkova i rekreativnih centara, financijskim savjetnikom. Sve putem konferencijskih videopoziva. I prije nekoliko dana javio se broker i rekao: “Čestitam, grad Long Beach je pristao”.
Sljedeći korak?
– Odlazak u SAD, izvidjeti lokaciju. Već imam ljude tamo, moja prijateljica Saghar Sadri, koju sam upoznao u Dubaiju, već je bila na toj plaži. To je prava američka golema pješčana plaža s palmama, sa sitnim pijeskom bez ijednog kamena. Iznad plaže je parkiralište za 800 automobila. A trenutačno tamo nema sadržaja.
Zašto to Amerikanci ne mogu sami? Plažu?
– O tome smo i mi razmišljali. Ali tko drži restorane i barove u Americi? Talijani i Španjolci. Grci. Navikli su preko Bare da im ljudi s Mediterana vode poslove toga tipa. Pa ćemo se mi Hrvati brinuti o plaži za pse. Zanimljivo je i da je Los Angeles domaćin Olimpijskih igara 2028. godine te želi cijeli taj kraj podići na visoku razinu. Da Igre dočekaju – tip-top. Pa se tako i plaža za pse uklapa u taj imidž. Zgodno je da je plaža udaljena samo 35 minuta vožnje od Hollywooda, a grad Long Beach ima pola milijuna stanovnika.
Broj pasa?
– To ne znam, ali neka svaki dvadeseti ima psa, to je – puna plaža, zar ne? – kaže Igor.
Naš se pas jedini ne kupa
Što čeka američke dlakavce?
– Bit će sve isto kao i ovdje. Imat će pseće pivo, hamburger, chips, pseći šampanjac Pawsecco, pizzu, hamburger, pseći pomfrit. Pivo i u limenci i u boci... Pseći par za rekreaciju, klackalice, stupiće za slalom, rampu, gume za preskakanje, staze od tanjurića... Zgodno je što se pas vlasnika pseće plaže – ne kupa!
– Boji se. Naš južnoafrički mastif Mo ima 70 kilograma, jede bar kilogram hrane svaki dan. Jede i sarmu, pojede ananas, sve što jedemo i mi. Jede i borovnice. Ali u more neće. Strah ga je. Nema neku traumu, ali uđe samo do vrata i van. Ali naš maltezer Vasja, e taj se ne da iz vode. On je i glavni na plaži, svaki dan je ovdje i valjda je shvatio da smo mi gazde na plaži pa se sad i on tako ponaša. Svakog psa koji dođe Vasja prvi ponjuši i dočeka ga.
Koliko je piva najviše popio pas?
– Obično gazde popiju više. Evo, imamo dva psa koja dolaze na plažu u Crikvenici od prvog dana. Mješanac Odin tu je otkako smo otvorili, a sad dolazi i njegov brat Wilson. Tu zna biti u jednom trenutku i 70 pasa. I nikakvih problema! Čak nam dolaze i ljudi koji nemaju pse, odgovara im ova energija, vole se tu okupati.
Dolaze li i psi iz grada na kupanje? Sami?
– Zna se dogoditi da, kada neki crikvenički pas preskoči ogradu, dođe k nama na plažu. I tu “brije” cijeli dan. Zovemo veterinara pa onda vlasnika. A i već znaju gdje će ih naći. Osjete i psi da se tu nešto događa.
Doselila se iz Londona s 13
Montanarijevi su do posla s plažom došli tek nakon što su godinama vodili pseći hotel u Križiću.
– Nas dvoje i 22 psa. Tako su izgledali dani. U kući moje bake – kaže Ruby.
– Napravili smo hotel za pse, a kad bismo rekli da smo puni, vlasnici bi odgovorili: “Uopće nas ne zanima, neka bude u konobi, na tavanu, u kupaonici, ali znamo da će psu kod vas biti super. Dolazimo...” Evo, zgodan je detalj da su nam vrata kuće bila izgrebana izvana! Psi koji su dolazili u hotel nisu mogli dočekati da uđu. Nisu se dali van? Kući?
– Bilo je situacija kada bi vlasnici došli po svog psa nakon tjedan ili dva što je bio kod nas, a oni na odmoru ili negdje na poslovnom putu, a pas bi pobjegao. Od svojih. Evo, Aron, pas Talijana koji žive u Rijeci. Kada bi oni došli po njega, lijepo bi se javio, pomazio se s njima, ali u auto, to nikako. Znalo se dogoditi da ga vlasnici moraju hvatati po parkiralištu ispred hotela za pse. Ni čuti! A i logično je, tamo je imao društvo, mjesto za trčanje, šumu... Ako je gradski pas, vraćanje u stan teško bi mu palo. Ma to je bilo kao dječji vrtić. Rang ispod. Ali, veže se čovjek za svaku životinju – kaže Ruby.
– Mastif Bo, po kojem je naš Mo dobio ime, bio je često kod nas, jer je tadašnji direktor Luke Rijeka Phillip Marsham stalno bio na putu. Kada je dobio premještaj za Manchester, rekao je: “Ostavljam ga vama. Tu će mu biti lijepo”. Veliki je kompliment kad ti netko ostavi ljubimca. Ali, već za dva tjedna nazvao je i rekao: “Ne mogu bez nje, šaljite je avionom u Manchester”. Danas žive u Dubaiju pa ih, kad smo tamo, posjetimo. Ruby je rođena u Londonu. I s 13 godina došla je živjeti u Hrvatsku.
– Vuklo me kao djevojčicu, osjećala sam da će mi ljepše biti tu. Majka Vesna ostala je u Londonu, a ja sam došla k noni Miri i nonu Milanu u Kraljevicu. Tu sam išla u školu. I to je najljepše što sam učinila. Kako ste se upoznali?
– Ruby se meni javila preko Facebooka – kaže Igor pa nastavlja: – Mislio sam da je šala. Da me netko od mojih frendova zafrkava s lažnog profila. Ona je u našem kraju bila “celebrity” u to doba, prošlo je jedanaest godina. I mislio sam, žele me navući moji dečki. O. K. Radili smo i mi to frendovima, došao je i moj red. I dogovorili mi kavu. Ja sjeo u Peugeot 208, došao u Kraljevicu i zovem. Jednom, dvaput, triput. I gledam okolo, smiju li mi se iz nekog grma dečki. Bilo mi je nevjerojatno da me takva ljepotica želi vidjeti na kavi, ha ha. Nije se javljala i vratio sam se doma. I onda poziv: “Bila sam kod bake, nisam čula telefon”. I ja natrag. Godinu dana kasnije dobili smo kćer Korinu, nakon tri godine i Ariju, a treća je curica na putu – ponosan je tata Montanari. Igrali ste rukomet, što je vrhunac karijere?
– Azijska Liga prvaka, u kojoj igraju prvaci Bahreina, Omana, Egipta, Tunisa, Kuvajta, Katara, Emirata... Igrao sam za Bahrein Al Ahli. Na žalost, na posljednjoj pripremnoj utakmici teško sam se ozlijedio, puklo mi je hvatište lijevog bicepsa i pectoralisa. Oni su poznati kao prljavi igrači, surovi su startovi, nesportski fauli. Karabatić ili Gojun uđe ti u kost i razvali te, ali ne tako da ti nešto pukne. A ovi s istoka to rade, pogotovo su “nabrijani” na nas Europljane. I tamo sam zbog ozljede morao prekinuti. Ali, eto, da sam ostao igrati, možda ne bi bilo pseće priče...
Protiv koga ste igrali od naših rukometaša?
– Sjećam se prve utakmice. Debitirao sam sa 16 godina protiv Zagreba. Bio sam u školi, ako se ne varam na matematici, i zazvoni mobitel. Kaže trener: “Igraš danas”. I ja uđem u igru, u zadnje četiri minute, i stanem na krilo. I kaže meni Goran Šprem: “Ajde, mali, skoči, nemoj se bojati”. I ja uzmem loptu, skočim preko Šprema i zabijem gol. Sljedeća akcija, opet ja skočim i – bum. Opet gol preko Šprema. To kako me protivnik ohrabrio, a bio mi je tada idol i uzor, neću nikad zaboraviti. Sjećam se na jednoj utakmici mi je Ivano Balić pobjegao. Igrao sam flastera na njemu, a on iskusan, sa 101 trikom kako se riješiti čuvara, lako mi je pobjegao. I kaže trener: “Klupa”. Ja sjeo, ali mislim, pa čovječe Balić mi je pobjegao, a ne neki Pero Perić! Pa tog nitko na svijetu ne može zaustaviti... Ali, trenera se sluša. Igrao sam s Jakovom Gojunom, Ivanom Stevanovićem, Krešimirom Kozinom, Alvarom Načinovićem u klubu, a s druge strane često su bili Domagoj Duvnjak, Manuel Štrlek, Igor Vori, Ivano Balić...
Tko vam je pomogao na početku priče o plaži za pse?
– Otac. I to otac s kojim ne živim od druge godine i s kojim se vrlo rijetko viđam. Trebao sam podići kredit, oko 20.000 eura, da bih dodatno uredio plažu. U to je doba plaža bila avangarda. Plaže za pse još uvijek su bile tek kamen i pristup vodi. To je bilo to. I ja u banku, a tamo bankar – moj bivši suigrač Peki. I kaže mi on: “Ne, rukomet je nesiguran posao, moraš naći nositelja kredita”. I što ću, pitam mamu Danijelu, a ona kaže: “Sine, rado bih ti pomogla, ali nisam dobila plaću godinu dana, neće mi odobriti kredit”. I nazvao sam oca Mihovila i rekao mu: “Trebam jamca za kredit”. Ispalo je na kraju da on mora biti nositelj i na to nije želio pristati. Bio je skeptičan. A ja od njega nikad nisam ništa tražio. On je nazvao banku, a moj prijatelj Peko se umiješao i rekao: “Znam Igora cijeli život i ovo je najmanja stvar koju možete učiniti za svog sina”. Pristao je. Zatvorio sam kredit puno prije.
Plaža prije Putina i kraljice
Dođe li otac na plažu?
– Dođe, svake godine. Popije koje pivo. Sviđa se i njemu. Njih su dvoje sami priču s plažom doveli do ozbiljne svjetske teme. Godinama se ovdje održava Monty’s Underdog Marathon, kakvog nema nigdje na svijetu, a u kojem se vlasnici sa psima natječu. Simbolično. Fotografije s plaža obišle su cijeli svijet, od Malezije, Japana, Bliskog istoka... Pisao je o njima NY Times, Washington Post, Guardian, Independent, 9GAG...
– Naš maraton, koji je snimao Reuters, bio je toga dana na 75 američkih televizija. Po gledanosti deveta vijest u Americi toga dana. Ispred vijesti o Putinu, o Michaelu Jacksonu, Arethi Franklin. Čak i ispred kraljevskog vjenčanja. Pazi, plaža prije kraljevske obitelji! Sjećam se jednog poziva, javio se prijatelj Steven iz Melbournea i kaže mi: “Pa što je ovo, gledam sad središnji australski dnevnik i vidim tebe kako stavljaš medalju psu jer je pobijedio na utrci u Banjolu na Rabu”. Dokle je došlo...
Ima li plaža za mačke? Ne vole se kupati, ali..
– Da, mace ne vole more. Ali, znaju doći k nama na plažu. Rijetko, ali dođu – kaže Ruby pa za kraj dodaje: – Važno je reći i još jedno. Naša kći Aria odrasla je uz pse. I prvo što je rekla nije bilo ni mama ni tata... Nego? – Vau, vau.
HM Americki san??? A sta je Americki san???