Dosad su u karijeri dijelili štošta zajedničkog, a od sada će dijeliti vlast. Kako bi točno mogla izgledati kohabitacija za koju je premijer Andrej Plenković odmah u izbornoj noći rekao da će biti “tvrda” jer da imaju on i novoizabrani predsjednik Republike Zoran Milanović “povijest odnosa”? I kako će izgledati u vanjskoj politici, gdje su obojica kao kod kuće još od vremena kad su se privremeno kućili u Bruxellesu, odskočnoj dasci za kasnije kućenje u dvjema hrvatskim strankama rođenima u horoskopskom znaku vlasti? Hrvatski bog vlast…
Predsjednik Republike nema gotovo nikakve ovlasti u odlukama koje Hrvatska dogovara i donosi u Vijeću EU. Europska politika u nadležnosti je Vlade. Ali predsjednik Milanović bio je predsjednik Vlade, poznaje EU i način odlučivanja u njemu, pa će vjerojatno dolaziti u napast da se miješa, ako nikako drukčije onda – svojim govorima.
Na retoričkoj razini, nekoliko je razlika u njihovim pogledima na europsku politiku Hrvatske već sada vidljivo. Milanović će vjerojatno kritizirati Plenkovićevo sidrenje uz Europsku pučku stranku, što se već vidjelo ljetos pri podjeli najviših dužnosti u EU, kad je Milanović između redaka implicirao da je Plenkoviću važnija njegova politička obitelj u EU nego Hrvatska. To je vrsta argumentacije (uglavnom netočne) koju onda prigrle Plenkovićevi protivnici na krajnjoj desnici, pa će se premijer tu naći u sendviču. Ali to je politika. Sljedeći primjer je ozbiljniji.
Zoran Milanović obratio se medijima
Milanović je u kampanji zvučao kao da nije sklon ulasku Hrvatske u eurozonu, barem ne toliko brzo i predano kao premijer Plenković. Iako nema ovlasti koje bi usporile strategiju uvođenja eura koju guraju Vlada i HNB, kontriranje toj strategiji može umanjiti predanost cijele države tom putu. Pritom je važno znati da nitko upućen ne očekuje da će Hrvatska tako brzo ući u euro, ali predani rad na tom cilju može već sada, u realnom vremenu, donositi korist u obliku provođenja strukturnih reformi nužnih za ulazak u eurozonu. I zbog toga je taj projekt važan već danas. Jer, iskustvo nas uči da Hrvatska najbolje napreduje kad ima neki snažan motiv, a najviše nazaduje kad nije motivirana ni za kakav daljnji napredak jer nema neki novi cilj pred sobom. Euro je poprilično daleka, ali vrlo bitna tema već danas.
Razilaženja tijekom kohabitacije mogu se očekivati i na području obrambene politike, gdje ulogu ovnova na brvnu mogu preuzeti ne samo stari rivali Milanović i Plenković nego i njihovi ministri obrane s vlastitom “poviješću odnosa”, Kotromanović i Krstičević. Imenovanje načelnika Glavnog stožera i proces nabave novih borbenih zrakoplova bit će lakmus-papiri kohabitacije. Ali i povlačenje hrvatskih vojnika iz misije u Afganistanu. To će se povlačenje gotovo sigurno dogoditi u Milanovićevu predsjedničkom mandatu.
Na kraju krajeva, američki predsjednik Donald Trump prije nekoliko je mjeseci zamalo već pozivao vodstvo talibana na potpisivanje mirovnog sporazuma u Camp David. Nakon tog mirovnog sporazuma, koji se i dalje pokušava dogovoriti, povlačenje iz Afganistana ići će kao na traci. Ali nije to ključno pitanje, nego je za političku poruku o tome kakva je Hrvatska kao vojna saveznica ključno pitanje želimo li se mi povlačiti sami ili u koordinaciji s najbližim saveznicima, s kojima smo i ušli u Afganistan.
Solo povlačenje, začinjeno prkosnim izjavama koje ostavljaju dojam da nas nije briga za saveznike, nema nikakvog smisla. Jer šalje pogrešnu političku poruku o nepouzdanosti, a i zato što je pitanje mogu li se uopće Hrvati tehnički i logistički sami povući iz neke tako osjetljive misije; ili je i tu, za strateški prijevoz i slične stvari, potrebna dobra volja naših saveznika.
Nitko ne želi da hrvatski vojnici autostopiraju iz Kabula prema kući, a bez saveznika tko nas drugi može najelegantnije odvesti?
Zoran Milanović uspio je izvesti jedan do najnevjerojatnijih političkih povrataka u hrvatskoj povijesti (bio bi možda i najnevjerojatniji da nije bilo Stipe Mesića). I na tome mu treba čestitati. Ali u tom nevjerojatnom pothvatu Milanović je uspio dijelom i zato što je tako dobro poznavao Kolindu Grabar-Kitarović da je znao sve njezine slabosti i vješto ih iskoristio.
Vidjelo se da uživa u tome što pobjeđuje nekoga na čiji je karijerni uspon u diplomaciji i politici cijelo vrijeme imao razne prigovore (čuli smo ih u TV sučeljavanjima, oni koji ga poznaju naslušali su se tih njegovih prigovora na račun Kolinde još prije). Jedno veliko rivalstvo sa Zrinjevca je, dakle, riješeno Milanovićevom pobjedom. Drugo, između njega i Plenkovića, izlazi na megdan koji će se zvati kohabitacijom.
Dragan Bagić i Božo Skoko: Dobar dio Milanovićevih glasača o njemu je prije tri-četiri godine govorio sve najgore
Nadamo se da nas Milanovic nece unazaditi i raditi probleme samo iz inata Plenkovicu.