Aleksandar Vučić dolazi u Hrvatsku! Ništa senzacionalno, svakako mu neće biti prvi put. Od “povijesnog” govora u Glini ususret Oluji pa do uveličavanja zagrebačke inauguracije hrvatske predsjednice, nekadašnji Šešeljev mali od palube narastao je do mjesta za kormilom Srbije, cijenjenog gosta u svim svjetskim lukama, pa je u tom smislu onaj susret na polovici erdutskog mosta bio samo relativno simpatični igrokaz. Čemu onda uskličnik, pitate se?
Prisjetimo se, iako je više puta najavljivala da bi uskoro moglo doći do službenog susreta u Zagrebu, predsjednica je još u listopadu nakon niza otrovnih strelica lansiranih s Dedinja prema Griču i Pantovčaku poručila da se ipak još nisu stekli uvjeti. Pitanje je što se onda sad promijenilo? Očito – ništa. Barem ne nabolje! Doista je neobično da objava poziva stiže ni 48 sati nakon što je hrvatski MVP uputio diplomatsku notu Srbiji zbog nediplomatskih izjava srbijanskog šefa diplomacije.
Mali Sloba u svojem klaunovskom stilu ne propušta nijednu prigodu Hrvatskoj očitati lekciju, kao da je on neki moralni autoritet koji bi mogao imati neko pravo na takav pogled svisoka. Hrvatska ministrica nije mogla ostati nijema na to da se u sjedištu UN-a u New Yorku održava izložba koja prikazuje srpsku propagandnu stranu povijesti.
Hrvatska, naravno, nije protiv izložbe o Jasenovcu, nego protiv manipulacija i zloporaba jasenovačkim žrtvama u dnevnopolitičke svrhe. Dobro je da iz službenog Zagreba stižu smireni odgovori na izjave srbijanskog vrha nakrcanih kvalifikacijama o licemjernim Hrvatima te da ne pristaju na licitaciju brojem ubijene djece. Da, zločin u Jasenovcu pukim smanjivanjem brojki ne postaje ništa manji, ali napuhivanje broja žrtava na 700 tisuća u službi je srpske grandomanije i mitomanije te uvijek na meti ima i današnju Hrvatsku.
No, tko zna, možda Beograd bude dosljedan, možda dogodine na isti dan na East Riveru organizira i izložbu o jednom drugom logoru koji je također bio na tlu NDH, ali samo formalno. U zemunsko Sajmište Nedićevi kolaboracionisti zdušno su slali srbijanske Židove na istrebljenje, tako da je već 1942. iz Beograda u Berlin stigla slavodobitna poruka da je Srbija – “Judenfrei”. To je pak povijest koju se Srbija trudi pošto-poto izbrisati, a u tamošnjem memorijalnom centru Srbiju i Srbe amnestirati od bilo kakve odgovornosti za taj zločin, pa tako i kvislinšku vlast Milana Nedića.
Naravno, daleko više od toga kako se povijest lakira u Srbiji treba nas zanimati kako se prema mračnoj prošlosti odnosimo u Hrvatskoj, napraviti sve što je nužno da bi se iskazao pijetet prema svim nevinim žrtvama te iz javne uporabe bez nametanja striktnih zabrana iz formalne uporabe izbaciti sve simbole totalitarnih sustava. Valjda će i Plenkovićevo povjerenstvo u tom smislu donijeti razumnu odluku. Ove godine, nadajmo se, u Jasenovac će ići jedna kolona.
U RH se ne bismo trebali previše uzbuđivati oko toga što misli ovakva srbijanska vlada. Mnogo važnije je da ne zapinju odnosi s Izraelom. Netanyahuov posjet polovicom godine bit će dobra prigoda da se hrvatski i izraelski premijer zajedno poklone žrtvama u Jasenovcu!
Predsjednica je pak očito shvatila da nema smisla i ovaj put čekati da se slegne prašina, jer je pitanje hoće li ijedno zatišje dovoljno potrajati, a i međunarodni sponzori srpsko-hrvatskog detanta vjerojatno su već izgubili strpljenje. Ono što je bitno jest njezina najava da će probleme istresti na stol, pa tako na prvo mjesto stavlja rješavanje granice na Dunavu, odnosno 100 kvadratnih kilometara Hrvatske koju Srbija još uvijek drži pod okupacijom te 40-ak kilometara Dunava na kojima je na obje obale hrvatsko tlo. To se neće riješiti samo od sebe, a ako se ne riješi prije eventualnog ulaska Srbije u EU, onda neće nikad.
A srpsko društvo će, na žalost, nastaviti istim putem. Koliko god se čak i Dačić javno protivio, nakon Dražine rehabilitacije, na redu je Nedićeva. Takva Srbija usuđuje se u UN-u organizirati izložbu na kojoj odgovornost za zločine pripisuje Stepincu!
Na žalost, pogled na povijest je nešto oko čega se ni najtolerantniji Hrvati i Srbi nikad neće do kraja složiti. Sasvim teoretski, mogli bismo glumiti da oni drugi uopće ne postoje te ignorirati svaki pokušaj provokacije kao da se nije ni dogodio.
Na žalost – pa i na sreću – spaja nas i previše sudbina i problema koje možemo samo zajednički riješiti, pa je iluzorno čekati da nas vrijeme uglazbi na zajedničku valnu duljinu. Provokacije valja shvatiti kao dio folklora i pomiriti se da za naših života taj show – must go on. Vučić na Pantovčaku? OK, sigurno može gore. Recimo da umjesto njega dođe Dačić, ukrade mikrofon i – zapjeva.
Gdje se komemoracija obavljala do 1966.godine (što su antife čekale20 godina iza rata da se sjete nekog strašnog logora u Jasenovcu?). Kako je te silne tisuće ili stotine tisuća "ubijenih" u Jasenvcu zaboravio i njihov bog Tito? Kako to da Tito nikad nije htio doći u Jasenovac? Govore ili ove činjenice nešto ovim današnjim antifama ili su oni još uvijek na nivou Nikoletine Bursaća? Ili su jednostavno mrzitelji države Hrvatske (bilo koje, one, ove,...), inače se ne bi poigravali s mrtvima!