Kad je predsjednik Vlade Andrej Plenković nekome iskazao takvo poštovanje kao prema inicijativi #Spasime? Došao im je na prosvjed, po njihovim tezama dao nalog ministrima te ih prvog radnog dana postrojio pa izdvojio dva i pol sata strpljivo slušajući zahtjeve i dajući obećanja glumici i scenaristici Jeleni Veljači. Stižu skloništa u svaku županiju koja ih nije imala, naći će se novca i za 24-satni dežurni kontakt za žrtve... Nije tako koncilijantan bio ni s Ivanom Penavom za prosvjeda u Vukovaru za žrtve ratnih zločina, a niti su ga tako impresionirale daleko brojnije referendumske inicijative.
Tražila je Neva Tölle, čelnica Autonomne ženske kuće Zagreb, sveobuhvatnu zaštitu žena i djece od partnerskog nasilja i adekvatno kažnjavanje počinitelja, ali eto prema njezinu višedesetljetnom radu nije osjetio respekt pa su prošle dvije godine, a da ništa vidljivo nije učinjeno. Sve dok Veljača nije napisala svoj najkraći i najbolji scenarij. Bi li se Plenković tako ponio da je na mjestu glumice bila Sanja Sarnavka? Naravno da ne bi. Je li premijerovo pojavljivanje na prosvjedu bio njegov PR? Možda. Iako on tvrdi da prepoznaje problem i suosjeća. Je li ukrao show? Da, vješto je iskoristio inicijativu za popravljanje imidža, kako u očima onih koji su bili protiv ratifikacije Istanbulske konvencije zbog ideoloških tumačenja tako i onih koji su bili “za” radi žrtava obiteljskog nasilja.
Ali sve je to nevažno, ako premijer održi riječ, osobito u pogledu naizgled amorfnih zahtjeva koji se tiču prevencije, edukacije, senzibiliziranja i osnaživanja sustava i žrtve, o kojima je i sam slatkorječivo govorio, a za što su nužna velika sredstva i napori, a rezultati se vide na dulje staze.
Besmislena ‘uputa’ sudovima
Bit je, naime, da se kao društvo osvijestimo i oslobodimo patrijarhalnog načina razmišljanja. Politici je najlakše puku zamazati oči tako da paragrafima udari po nasilniku, jer to ništa ne košta, a rezultati se tobože odmah vide. “Teški” paragrafi izbor su i oporbe. Dok se Plenković suglasio s Veljačom kako treba postrožiti kazne nasilnicima, saborski zastupnik Saša Đujić najavio je kako će SDP nakon huliganskog izgreda na niželigaškoj nogometnoj utakmici tražiti rigoroznije kažnjavanje sudionika tučnjava. Kako je krenulo, ministar financija trebat će naći novac za hitno širenje zatvorskih kapaciteta. Iako smo već više puta naivno pokušavali tako riješiti problem. Na koncu, Amerika izriče drakonske kazne pa se baš ne ubraja u red zemalja za koje se može reći kako nemaju problema s nasiljem.
Ne treba imati velika očekivanja ako će opet sve biti svedeno na izmjene zakona. To više jer su neki prijedlozi dvojbeni. Pitanje je za praktičare i stručnjake hoće li položaj žrtve biti poboljšan ako se svako nasilje i seksualno uznemiravanje u obitelji obavezno tretira kao kazneno djelo, a ne kao prekršaj jer je kazneni postupak složeniji i zahtjevniji, stoga sporiji i penalno robusniji s kaznama od najmanje tri mjeseca zatvora. U prekršajnom postupku za jednokratne i blaže oblike nasilja, kazna od 3 do 90 dana zatvora prikladniji je alat uz niz zaštitnih mjera koje je moguće izreći i prije pokretanja postupka.
Inicijativa #Spasime čak je tražila da se putem upute višeg državnog odvjetništva njihov zahtjev realizira i prije izmjena Kaznenog zakona. Premda je temeljni princip “nullum crimen nulla poena sine lege” – nema kaznenog djela i kazne bez zakona! Stoga je besmislena i “obavezna uputa sudovima” jer su suci neovisni i ne sude po “uputama”. Sutkinja Visokog prekršajnog suda Snježana Oset u svom stručnom radu 2014. piše: “Prednost postojanja prekršajnopravne i kaznenopravne zaštite upravo je u sinergiji djelovanja tih dvaju područja suđenja kojima se ostvaruje specijalna i generalna prevencija snagom oružja koje ovisi o intenzitetu povrede zaštićenih prava i težini posljedice...”
Za niz zaštitnih mjera predlaže se, umjesto što ih sud “može” izreći, da ih “mora” izreći na prijedlog stranke ili tužitelja. Time se izražava nepovjerenje u prosudbe sudaca, a među prekršajnim sucima i krivičarima u prvom stupnju to su uglavnom sutkinje kojih je na tim sudovima više od 70% (jer je to rudarski, a najslabije plaćen sudski posao). Taj prijedlog ne vodi računa o opasnosti manipulacije “žrtve”, kako žene tako i muškarca. Intencija inicijative da nasilnik, a ne žrtva, treba brinuti za svoju budućnosti je naravno dobra, ali valja voditi računa da se ne pretjera s inzistiranjem na strogoći. Civilizirani pravni sustavi davno su napustili talionsko načelo “oko za oko, zub za zub”. Danas nije smisao kazne u osveti društva, nego u tomu da se počinitelj popravi. Osim toga, nasilnici pod sudskim tretmanom tek su vrh sante leda. Naivno je misliti kako će stroge kazne sve promijeniti, ako nam je istodobno normalno da žene imaju manju plaću za iste poslove, isključivo rade kućanske poslove, da su podzastupljene na političkim i poslovnim pozicijama, a nadzastupljene u slabo plaćenim i neatraktivnim poslovima, ako djecu već u vrtićima i kroz obrazovni sustav ne učimo o ravnopravnosti...
VIDEO Plenković na prosvjedu #spasime:
Borba s nasiljem u obitelji začeta je 1997. kad je Obiteljski zakon propisao da je zabranjeno nasilničko ponašanje bračnog druga ili bilo kojeg punoljetnog člana obitelji i za taj prekršaj određena kazna od 30 dana zatvora. Danas smo došli do toga da nam nije dovoljna ni kazna do tri godine zatvora, s tim da govorimo o slučajevima kad nisu počinjena teža nedjela.
Novo kazneno djelo “nasilničkog ponašanja u obitelji” s kaznom od tri mjeseca do tri godine zatvora propisano je 2000. Onda je 2003. donesen Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji koji je proširio krug osoba koje se smatraju članom obitelji, što je dovelo do porasta broja prekršajnih prijava s kaznama od 1000 do 10.000 kuna ili zatvorom do 60 dana, uz mogućnost izricanja zaštitnih mjera psihosocijalnog tretmana, zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve, osiguranje zaštite žrtvi, udaljenje nasilnika iz doma te obavezno liječenje od ovisnosti. Zatim je 2006. kazna za “nasilničko ponašanje” povećana na od šest mjeseci do pet godina zatvora. Onda je 2009. donesen novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji koji je obuhvatio “svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja”. Propisana je kazna od 1000 do 50.000 kuna, te od 3 do 90 dana zatvora, a minimalno 7000 kuna i 45 dana zatvora kad su žrtve djeca.
Omogućeno je i samostalno izricanje zaštitnih mjera pa i prije pokretanja prekršajnog postupka. Nakon toga je 2011. odlučeno promijeniti koncepciju inkriminiranja obiteljskog nasilja, kako u svom znanstvenom radu “Nova kaznena djela nasilja u Kaznenom zakonu” pišu dvije docentice Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci, dr. sc. Marissabell Škorić i dr. sc. Dalida Rittossa. Od 1. siječnja 2013. ukinuto je kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji s tim da se kao kvalifikatorna okolnost koja dovodi do strožeg kažnjavanja za tjelesno ozljeđivanje, ubojstvo ili silovanje tretira kad je riječ o počinitelju bliskoj osobi. U tom slučaju se prisila i prijetnja progone po službenoj dužnosti. Propisano je i novo kazneno djelo nametljivog ponašanja s kvalifikatornom okolnošću u odnosu na sadašnjeg ili bivšeg bračnog druga ili životnog i neformalnog intimnog partnera ili prema djeci. Pod pritiskom negativnih reakcija već 2015. opet je propisano zasebno kazneno djelo “nasilja u obitelji”.
Škorić i Rittossa pišu kako i Njemačka i Austrija nemaju nasilje u obitelji propisano kao zasebno kazneno djelo, već se ono podvodi pod zakonske opise drugih kaznenih djela. Dakle, kao što je to kod nas bilo od 2013. do 2015. te je to riješilo problem razgraničenja prekršaja od kaznenih djela.
No, zbog tumačenja primjenjivosti tog zakona na stare slučajeve, događalo se da su neki nasilnici tada prošli nekažnjeno jer su državna odvjetništva tumačila kako je nasilničko ponašanje u obitelji dekriminalizirano. Škorić i Rittossa smatraju da je takvo tumačenje pogrešno.
Pod pritiskom udruga
Obrazlažu kako su i nakon ukidanja “nasilničkog ponašanja” iz čl. 215.a KZ-a pojedina ponašanja zadržala karakter kaznenog djela ako se mogu podvesti pod zakonske opise onih djela kod kojih je kvalifikatorna okolnost da su počinjena prema bliskoj osobi. U tom je slučaju, obrazlažu, trebalo riješiti pitanje pravnog kontinuiteta koje postoji kada je konkretno činjenično stanje kažnjivo i po starom i po novom zakonu, bez obzira na to što je zakonski opisano drukčijim riječima. Tek ako po novom zakonu nema kaznenog djela, onda počinitelja treba osloboditi. Ali, udruge za zaštitu žrtava obiteljskog nasilja prigovarale su da je niz radnji prebačeno u prekršajnu sferu, da se banalizira nasilje u obitelji i da je to civilizacijski korak unatrag. Stoga je Ministarstvo pravosuđa u rujnu 2013. okupilo znanstvenike, suce, državne odvjetnike, odvjetnike, policajce i predstavnike udruga kako bi razmotrili postoji li potreba za zakonskim intervencijama.
Zaključeno je da je “nasilničko ponašanje u obitelji” i nakon ukidanja u većini slučajeva obuhvaćeno drugim kaznenim djelima. Jedino je uočena potreba te je u lipnju 2014. službeno predloženo novo kazneno djelo “psihičkog nasilja u obitelji”. Ali tada se nakon niza rasprava s predstavnicima udruga koje promiču prava žena ponovno u KZ (čl. 179a) umjesto predloženog uvedeno kazneno djelo “nasilja u obitelji” s kaznom do tri godine zatvora. Sada je opisano kao “teško kršenje propisa o zaštiti od nasilja u obitelji” kojim se kod člana obitelji ili bliske osobe “izazove strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba ili je dovede u ponižavajući položaj”. S tim ako je počinitelj počinio neko teže kazneno djelo, onda neće odgovarati za “nasilje u obitelji”, već, recimo, za “nanošenje teške tjelesne ozljede”.
Škorić i Rittossa zaključuju u svome radu kako vraćanje nasilja u obitelji u Kazneni zakon kao samostalnog kaznenog djela nije bilo opravdano, odnosno “znači ponovno suočavanje sa starim problemima i dvojbama vezanim uz njegovo razgraničenje s prekršajem iz čl. 4. ZZNO-a”. Ističu potrebu inzistiranja na osiguravanju uvjeta za provedbu postojećih propisa o mjerama zaštite žrtava te uspostavi sustava u kojem će zaduženi za njihovu provedbu odgovarati za svoje propuste.
Ne provode se ni izrečene mjere prema nasilnicima, odnosno ne otklanjaju uzroci nasilničkog ponašanja. Dvije znanstvenice ističu kako je zbog pogrešnih tumačenja Kaznenog zakona nasilje u obitelji ponovno zasebno inkriminirano “unatoč gotovo jedinstvenom stavu struke da kaznenopravnu regulativu obiteljskog nasilja u KZ/11 ne treba mijenjati”. I tada je bio popularan stav, koji sada imaju Plenković i Veljača, kako je najbolja prevencija nasilničkog ponašanja vrlo stroga represija i zatvorsko kažnjavanje nasilnika.
Škorić i Rittossa u svom radu 2015. na to kažu, kako se ponavljaju stare zablude kako se neki od problema moraju rješavati represivnim mehanizmima kaznenog prava iako za njima treba posegnuti kao za krajnjim sredstvom. Pozornost je trebalo usmjeriti na efikasno provođenje zakona u praksi te učinkovitu zaštitu žrtve, što “uključuje i rad s počiniteljima nasilja u obitelji u cilju otklanjanja uzroka nasilnog ponašanja jer je to važna karika u procesu zaštite žrtava obiteljskog nasilja”. Konačno, i dalje treba nastaviti razvijati svijest o neprihvatljivosti pojedinih obrazaca ponašanja.
Nužno je, kroz edukaciju od najranije dobi, započeti s mijenjanjem duboko ukorijenjene tradicije, svjetonazora i stereotipa u kojima treba tražiti uzroke obiteljskog nasilja.
Čini se kako je zakonodavac i pri normiranju nasilničkog ponašanja smetnuo s uma važnost prevencije i činjenicu kako rješenja treba tražiti u kaznenom pravu tek kada popuste svi drugi zaštitni mehanizmi u društvu, kritike su koje su znanstvenice tada zapravo posvetile Vladi Zorana Milanovića. Tada su se pitale je li odluka o vraćanju kaznenog djela nasilja u obitelji bila “ishitrena, impulzivna reakcija potaknuta slučajevima javnog nasilja ili se radi o pragmatičnoj odluci donesenoj nakon prevage zaključka kako je vraćanje nasilničkog ponašanja, unatoč protivljenju struke, ipak manje zlo”. Veljača je bila potaknuta užasnim slučajem s Paga u kojem je očita odgovornost sustava.
Škorić i Rittossa 2015. su na temelju svoje znanstvene analize predvidjele:
“Stoga se čini nadasve izglednim nimalo optimistično predviđanje da neće izostati novi problemi oko tumačenja nasilničkog ponašanja u praksi”. I sad će Plenković te probleme opet pod pritiskom javnosti “riješiti” kao i Zoran Milanović 2015. – ignoriranjem struke.
Pozivam sve Feministkinje da dojdu na Bauštelu ili na Asfaltiranje cesta.Budite hrabre i započnite...