Otkad je buknula, afera s lažiranim SMS porukama zbog koje su pritvoreni bivši policajac iz Belišća i nekadašnji vozač i kum drugog čovjeka HDZ-a Milijana Brkića pokušava biti interpretirana kao unutarstranački obračun u najvećoj, trenutačno vladajućoj političkoj partiji. Inače sasvim legitimna, s analitičkog aspekta nužna navada da se prodre u pozadinu neke pojave te detektiraju uzroci i posljedice određenog događaja ponovno postaje skretnica pomoću koje se vlak usmjerava na sporedni kolosijek. Kako bi se reklo u žargonu odnosa s javnošću – spin.
U posljednjih godinu i pol dana koliko je na funkciji premijera, Andrej Plenković, nimalo svojom zaslugom, dobio je dvije povijesne prilike, koje još uvijek nije iskoristio na pravi način. Posrnuće Agrokora, najmoćnijeg koncerna u državi i njegova donedavno nedodirljiva vlasnika Ivice Todorića, koliko god bilo opasno za stabilnost domaćega gospodarstva, nenadana je šansa da se zauvijek raskrsti s nepoštenim i oligarhijskim tipom kapitalizma sazdanom na nepoštenoj praksi umreženih i od svih vlasti zaštićenih subjekata, čija je posljedica sve veće ekonomsko i socijalno zaostajanje Hrvatske u usporedbi čak i s najnerazvijenijim zemljama Europske unije poput Rumunjske i Bugarske.
Afera SMS, iako na prvu nema veze s Agrokorom, providnošću vlastodržaca može postati logičan nastavak procesa pozitivne transformacije društvenih, ekonomskih i političkih sfera s ciljem stvaranja temelja nekog pravednijeg društva. Ili barem njegova privida. I jedan i drugi slučaj Plenkoviću su sjeli na volej koji može ili ne mora iskoristiti. Zasad se može reći da loptu nije promašio, a hoće li zatresti rašlje, pokazat će vrijeme.
Kao što očekujemo da nakon implementacije nagodbe Agrokor postane tvrtka koja neće svoj rast temeljiti na iscrpljivanju malih poslovnih partnera, voljeli bismo vjerovati da istraga lažnih telefonskih poruka nije posljedica rata “naprednog” proeuropejskog i “nazadnog” desnog krila vladajuće stranke, već želje za čišćenjem državnih institucija od mufljuza kojima domoljublje ne predstavlja ništa više od unosne valute za potkusurivanje.
Dečki su se zapleli u vlastitu mrežu špijunskih igara, kolokvijalno nazvanu paraobavještajna struktura i špijunsko podzemlje, koja se pomno isprepleće Hrvatskom već gotovo tri desetljeća. U zemlji gdje su takvi likovi zakonitu i nužnu tajnovitost represivnog aparata sustavno koristili da prikriju vlastite ilegalne radnje, ovakav slijed događaja više je nego poželjan.
Je li Milijan Brkić doista sudjelovao u razotkrivanju istrage kreiranja lažnih poruka, koje su Zdravka Mamića imale prikazati političkom žrtvom, pa je preko svog kuma upozorio Franju Vargu da je pod mjerama, ili je s kazneno-pravnog aspekta potpuno nevin, iz perspektive šire javnosti manje je važno.
Sama činjenica da je razotkriven samo i djelić takve socijalne mreže jednog visokopozicioniranog političara dovoljna je da se stvar stavi u pravi kontekst. Utoliko interpretirati posljednje događaje kao unutarstranački obračun znači ne vidjeti šumu od drveća. Jer politički udar na Brkića, bude li ga uopće, nije uzrok afere s lažnim SMS-ovima, već njegova posljedica.
Pogledajte video kronologije afere lažnih SMS-ova:
Hrvatski mediji jad nad jadima sad nego ikad više. Od navodnog napada nad Pupavca oni rade zločin najviše razine. A kad je svojevremeno bivša predsjednica vlade napadnuta jajima od napadača su stvarali junake. Kad je marginalna aktivistička stranka bombardirala jajima središnjicu najveće stranke, predstavili su to kao simpatičan perfomans primjeren demokratskom svijetu. A kad je kompletna luđakinja koju nazivaju novinarkom izvršila fekalni atentat na središnjicu pokušali su je pretvoriti u profinjenu heroinu sa stilom. Ma ljudi moji, je li to moguće?