\"Putevi revolucije su teški i nezgrapni, ali je put kontrarevolucije jednostavan, kao put metka u čelo\", napisao je sredinom 70-ih na stranicama svog diplomskog rada Zoran Đinđić, pa poput kakva vješta proroka samome sebi trasirao put u smrt. Malo poslije 12 sati tog 12. ožujka 2003. metak s njegovim imenom pronašao je svoj cilj: prvog demokratski izabranog premijera Srbije, kojega je američki \"Time\" svrstao među vodeće europske političare trećeg tisućljeća. Vođu ulične revolucije \"5. oktobra\" koja je s vlasti zbacila Slobodana Miloševića.
Reakcija vlasti bila je munjevita: u policijskoj akciji Sablja pohapšeno je 11.665 ljudi – partijskih dužnosnika, visokih vojnih oficira, nositelja pravosudnih funkcija i estradnih zvijezda – a brzo su pale i prve optužnice. Negdašnji komandant raspuštene Jedinice za specijalne operacije Milorad Ulemek Legija i killer Zvezdan Jovanović, čovjek sa snajperom, tek su dvojica od 44 osobe osuđene za sudjelovanje u likvidaciji premijera, na ukupno 378 godina zatvora. I onda... muk.
Uvertira za državni udar
Deset godina kasnije, u Srbiji ne postoji akcijski tim, netko tko svaki dan dolazi na posao sa zadatkom da otkrije neku novu činjenicu povezanu s ubojstvom Zorana Đinđića. Neki je dan više od 20.000 građana u \"Šetnji za Zorana\" podsjetilo na njegov nikad izvršeni politički testament, glasno pitajući zašto je i po čijem nalogu ubijen srpski premijer.
Uistinu, mnogi novinari i politički analitičari slažu se da je sramota za Srbiju da se istragom o naručitelju ubojstva bivšeg premijera bavi obitelj Đinđić, a ne tužiteljstvo i policija po svojoj savjesti i dužnosti.
– Da me netko zaposli u tužiteljstvu, trebalo bi mi tri mjeseca da riješim pozadinu Đinđićeva ubojstva – kaže ugledni beogradski odvjetnik Srđa Popović koji je, uime majke i sestre Zorana Đinđića, 2010. podnio kaznene prijave temeljene na pobuni \"Crvenih beretki\" u studenom 2001. koja je, prema ocjeni brojnih analitičara, ključni događaj koji može pomoći u istrazi i političkoj pozadini atentata na premijera Srbije.
Srđa Popović glasni je zagovornik teorije da se u ožujku 2003. nije dogodio samo uspješan atentat već državni udar u Srbiji, kojim je na vlast došao – s atentatorima umreženi – Vojislav Koštunica. Odvjetnikova je teza da je Koštunica još od spomenute pobune počeo orkestriranu kampanju za rušenje Đinđića, u kojoj je sudjelovala vojna služba sigurnosti, Milorad Ulemek i njegove \"Beretke\" te zemunski klan.
– Oni su istovremeno planirali ubojstvo i veliki miting u Beogradu na kojem bi rušili vladu. Do toga nije došlo samo stoga što je nakon Đinđićeve smrti uvedeno izvanredno stanje – kaže Srđa Popović te dodaje da je ubojstvo dovelo do pada vlade koju je formirao Đinđić, što je bio i cilj atentata, a ljudi iz Koštuničine vlade, koji su došli na vlast, nisu imali nikakve političke koristi od istrage. Upravo suprotno, oni su opstruirali suđenje počiniteljima atentata, smijenili tužitelja, pokušali čak i ukinuti Specijalni sud, a predsjednik sudskog veća, koji je sudio egzekutorima, bio je prisiljen dati ostavku zbog, kako je kazao, pritisaka koji su na njega vršeni. Srđa Popović ne može shvatiti da nisu priveli i saslušali onog koji zasigurno ima informaciju više: Voju Koštunicu.
– Ubojstvo Đinđića nije bilo obično ubojstvo. To je bilo kazneno djelo protiv ustavnog poretka i sigurnosti zemlje, početak puzajućeg državnog udara. Taj državni udar sigurno nisu planirali Milorad Ulemek i Dušan Spasojević. Oni su bili iskorišteni za to. Atentat na Zorana Đinđića bio je dio plana da se sruši njegova vlada i nakon što je on uspio, nije dolazilo u obzir da se procesuiraju oni koji su to zamislili – kaže odvjetnik.
Koštuničina šutnja
Beogradski novinar Miloš Vasić, koji je svojim tekstovima i sam nebrojeno puta zatražio da se istraži politička pozadina Đinđićeva ubojstva, smatra da se naručitelja treba tražiti vezano uz pripreme za policijsku akciju \"Svjedok\" koja je s uhićenjima (upravo Đinđićevih egzekutora) trebala početi upravo na dan premijerova ubojstva.
– Deset godina kasnije, imamo izvođača radova, imamo poduzimača, ali nemamo ime investitora. Zoran Đinđić bio je okružen ekipom kriminalaca iz tajnih službi koja je bila dovoljno bezobrazna i bogata te dovoljno očajna da ga ubije u trenu. Tada je već bilo očito da se sprema velika policijska akcija i da bi ih sve digli 13. ožujka – kaže Vasić kojeg pitamo bi li licitirao o naručitelju tog zločina.
– Razni su se ljudi obradovali Đinđićevu ubojstvu, ali to nije kazneno djelo, već sramota. Razni su ljudi imali koristi od Đinđićeva ubojstva, ali to je politika. To je ubojstvo svakako politički motivirano, ali problem je što se nitko nije prihvatio rasvijetliti ga pa i danas visi kao moralni teret o vratu Srbije. Nisam primijetio da se itko iz vlasti jako trudi oko toga da se naručitelj ubojstva pronađe: 12. ožujka prošeću do dvorišta vlade, ostave vijence, vrate se kući i zaborave na Zorana Đinđića. Bilo bi najbolje kad bi poslušali što im govori Srđa Popović, ali Vojislav Koštunica se opire, ne da se, uvrijeđen je do neba, pa je javno odbio dati iskaz o tim događajima, što nije nalik na legalista kakvim se predstavlja. Uostalom, Srđa kaže: Ja ne krivim nikog, samo hoću da svi kažu što znaju. Nisam optimist, iako ne mogu isključiti da jednog dana nekom neće prekipjeti pa će propjevati – kaže Miloš Vasić.
Zanimljivo je čuti i Zorana Dragišića, stručnjaka za sigurnost.
– Đinđić je mjesecima uporno kriminaliziran kako bi se u javnosti stvorio dojam da je riječ o mafijaškom obračunu. Ipak, teško će itko razuman povjerovati da je skupina polupismenih paravojnika sama likvidirala Đinđića. Politička pozadina neće ni biti dodirnuta jer su Đinđićevi ubojice došli na vlast nakon njegove smrti, a ideologija koja ga je ubila vlada i danas...
