O pobačaju u posljednje vrijeme govore svi – političari, Crkva i neokonzervativne udruge, liječnici u javnim bolnicama u kojima se priziv savjesti institucionalizirao, ministar zdravstva najavljujući novi zakon... Žene koje su kroz to iskustvo prošle najmanje o njemu govore, pogotovo zato što ih društvo sve više stigmatizira bez razumijevanja za životne okolnosti koje su prethodile njihovoj odluci.
U Hrvatskoj se očekuje novi Zakon o pobačaju, koji bi prema najavama mogao imati i neke restriktivne mjere, što bi značilo da će se dodatno otežati pristup pravu na ionako sve teže dostupnu zdravstvenu uslugu prekida trudnoće. Takav bi zakon mogao imati velike posljedice za zdravlje i život žena, a posramljivanjem onih koje su prekinule trudnoću nastoji se ušutkati njihov glas.
Zato je Platforma za reproduktivnu pravdu u sklopu kampanje “10 dana akcije protiv urušavanja reproduktivnih prava” obilježila Globalni dan akcije za siguran i legalan pobačaj tako što su tri mlade žene otvoreno progovorile o svojim bolnim iskustvima pobačaja.
Odgovorni su oboje, a teret nosi žena
Marinella Matejčić rodila je vrlo mlada, a njezina je kćer danas svestrana, inteligentna, predivna tinejdžerica kojoj je mama pružila najbolji život koji je mogla. U vrijeme kad je današnja tinejdžerica imala tri godine, njezina je mama Marinela ponovno ostala u drugom stanju.
– Koliko god sam željela iznijeti trudnoću i biti majka dvoje djece, ekonomski, logistički i emocionalno nisam bila spremna na to da radim za minimalac i moram razmišljati hoće li moja djeca sutra imati što jesti, hoću li ih moći obrazovati i hoće li imati majku kakvu bi trebali imati. Vrlo sam rano shvatila da sam trudna i period do odlaska u bolnicu bio je vrlo stresan. Bila sam kod liječnice koja radi s HZZO-om i uzima 200-250 kuna za ultrazvuk, a ne izdaje račun. Uvijek sam htjela dvoje djece, ali si to jednostavno nisam mogla priuštiti. Djeca nisu zlatne ribice koje nahraniš i žive u akvariju, često kad kupujete za jedno dijete, nemate ni za njega dovoljno. Sa mnom je bila žena u sličnoj situaciji, s malim djetetom koje nije mogla prehraniti, i još jedna iz Istre koja je imala blizanačku trudnoću i kojoj je ista ginekologinja rekla: “Zar stvarno želite uništiti dva prekrasna života?”, ne vodeći računa o tome da žena s trogodišnjim djetetom ne može preležati cijelu trudnoću, brinuti se za dijete i posao koji vodi i dočekati spremna još dvoje djece. Tako smo sjedile gologuze u hodniku i čekale, slušajući vakuumsku pumpu kako radi. Čistačica nam je dala zelene krpe da se pokrijemo, da imamo minimum dostojanstva. Ušla sam jako plačući pa me anesteziologinja pitala: “Jeste li sigurni u svoju odluku?”, ali bila je toliko suosjećajna i dala mi do znanja da i dalje imam izbor – priča Marinella.
Zahvat je obavljen, za nekoliko sati otpuštena je iz bolnice, a kući ju je odvezao otac njezina prvog djeteta.
– Odgovornost je na oboje, ali teret nosi žena. Kad čitam o tom izmišljenom PTSP-u nakon prekida trudnoće, razmišljam kako je perfidan način ograničavanja prava na emocije ženama – zaključila je Marinella Matejčić.
Ana Kolar pobacila je 2008. u početku obećavajuće veze, i to uz kondom, pa danas ističe: jedini zaista siguran način da žena ne zatrudni jest da se ne seksa!
– Imala sam savršen ciklus i odmah sam shvatila da nešto nije u redu. Saznavši da sam trudna, nazvala sam mamu toliko plačući da nije razumjela ništa što govorim. Ona mi je bila jedina podrška. Bila je to toliko rana trudnoća da ni doktori nisu bili sigurni pa sam nekoliko puta odlazila na pretrage, no kad su potvrdili, ja sam htjela roditi iako nisam imala nikakve uvjete. Mama je bila razborita i rekla: “Nećeš živjeti kao ja”, naime morala je otići od nasilnog muža. Nije htjela da budem ovisna o djetetovu ocu. Kad sam išla na zahvat, imala sam ideju da će me netko, mama ili dečko, zaustaviti, ali to se nije dogodilo. Danas mi je drago što sam to napravila jer da sam rodila, dijete bi imalo jako nesretnu majku – priča Ana. Platila je 1200 kuna za zahvat i još 500 za opću anesteziju, no svejedno je osjetila vaginalni tuš s visokim pritiskom.
Dogodi se i s kondomom
Anamaria Ružak pobacila je prije godinu dana.
– Nisam bila emocionalno spremna na trudnoću i odgoj djeteta nakon što sam izašla iz braka, s 2,5-godišnjom djevojčicom. Nisam znala kako će novi muškarac u mom životu prihvatiti moje prvo dijete, iako mi on jest bio velika potpora u cijelom procesu. Osjećala sam veliki gubitak i bol zbog prekida trudnoće, ali vjerujem kako sam svojim pobačajem štitila svoje prvo dijete – govori ona.
Od 2003. godine naovamo zabilježeno je 158.234 pobačaja na zahtjev. U cijelom diskursu o pobačaju nameće se sintagma o zaštiti života, ali u zaštitu života ubrajaju se radna i socijalna prava, vrtići, pravo na obrazovanje, ističu u Platformi.
– Radi se o cijelom setu stvari koje treba napraviti da do pobačaja ne dođe. Ljudi imaju seksualni život i treba to prihvatiti, seksualne odnose normalizirati, a ne ponašati se kao da to rade samo kad žele dobiti dijete, to nije realno. Trebamo učiniti sve što možemo da bude što manje prekida trudnoće, počevši od toga da seksualne odnose treba normalizirati edukacijom u školama – govori Marinella Matejčić.
Reproduktivna prava neodvojiva su od socijalnih prava, nedopustivo je da pravo na pobačaj, dostojanstvenu i sigurnu trudnoću i porođaj ili redovitu ginekološku skrb bude dostupno samo ženama kojima ekonomsko-socijalni status dopušta da za te usluge plate kada im zatrebaju.
– Svjedočimo tome da se reproduktivna prava u ovom društvu urušavaju i upozoravamo na potencijalno daljnje urušavanje ako novi Zakon o pobačaju ne bude zakon u čijem će središtu biti potrebe i dostojanstvo pacijentice, poručuju iz Platforme. Svaki glas dio je borbe za siguran, dostupan i besplatan pobačaj, borbe za reproduktivna prava i kvalitetan zdravstveni sustav. Pozivaju zato žene da s njima podijele svoja iskustva o pobačaju i drugim načinima narušavanja reproduktivnih prava. O odbijanju pregleda, nedostatku ginekoloških usluga, plaćanju ultrazvuka kod ginekologa/ica koje imaju ugovor s HZZO-om bez računa i dokaza, zlostavljanju tijekom poroda i prilikom postupaka medicinski potpomognute oplodnje, diskriminaciji mlađih žena prilikom odlazaka na redovne ginekološke preglede govori se malo ili nimalo – a jednako su bolna i važna.
– Nemojmo pristati na to da naša iskustva (p)ostanu normalizirana praksa u zdravstvenim ustanovama, a naša prava samo predmet rasprava, poručuju.
Pozivaju žene da u inbox Facebook stranice Platforme za reproduktivnu pravdu, anonimno ili potpisano podijele svoja iskustva o pobačaju i drugim načinima narušavanja reproduktivnih prava. Ondje je dostupan i razgovor dr. Jasenke Grujić i sociologinje Paule Brečak o dostupnosti i rasprostranjenosti kontracepcije, kao i kulturološkim obrascima koji se primjećuju vezano uz trendove (ne)korištenja kontracepcije.
Pravo na izbor se imate prije odlaska u krevet,a ne u cekaonici klinike!