Danas 39-godišnji Vanja Suzić zbog nasilnog je oca sa svojih je 15 godina postao beskućnik, a za HRT je ispričao svoju tešku životnu priču.
- Kad sam završio na cesti, tu više nemaš vremena biti dijete, već sljedeće jutro shvatiš da si sad u jednom drugom svijetu, u jednom novom danu i ne možeš više biti dijete. Znači, više ne možeš ni promatrati djecu dok se igraju jer moraš promatrati kutove gdje ćeš prespavati, moraš znati gdje ćeš jesti. Moraš razmišljati što ćeš obući. Ono što dobivaš s punoljetnošću, kada se zaposliš ili završiš školu pa si sad odgovoran čovjek koji mora platiti režije, kupiti si odjeću, to dobivaš na ulici. Ti moraš razmišljati gdje ćeš to ukrasti jer nemaš posao koji ti nudi da zaradiš pa da si to omogućiš, ali isto tako moraš biti korak ispred sata koji dolazi, kaže Vanja Suzić.
- To nije preživljavanje iz dana u dan, to je iz sata u sat. Kad preživiš sat - dobro je, idemo u sljedeći, kaže.
Sve što o životu zna, Vanja je naučio na ulici. Rijetki su oni lijepi kojih se sjeća u svom odrastanju, a zbog ružnih sa samo 15 godina postao je beskućnik. Ulica mu je tri i pol godine bila jedini dom. Napuštena spremišta postajala su poželjna skloništa za hladnih mjeseci, a klupe u parku udoban krevet. Na dječja igrališta rijetko je navraćao, morao se pobrinuti da preživi. Odrastao je preko noći.
Sa svojih 15 godina postao je beskućnik i tako je živio 3 i pol godine.
- Zadnje što se ja sjećam je scena koju je otac izveo kada me zvala susjeda s prizemlja, jer smo se mi kao djeca uvijek igrali ispred zgrade loptom ili nešto. „Brzo dođi!” U trenutku kad sam ja ušao u stan, majka je već bila srušena s foteljom dolje, brat je plakao u sobi, susjeda je tada već zvala policiju i Hitnu. Hitna je odvela majku, na koncu je ispalo da joj je otac tada strgao dva rebra. Ja sam u nekom trenutku totalno na to oglušio i meni je to postalo normalno. Kad se to nije dogodilo, ja sam postao već sav napet i čekao da završi scena koja treba biti, ritual, da netko dobije batina, da on nešto polupa, da se nešto dogodi kako bi jednostavno prošao dan i da to završimo. I onda kad bi on kasnio s takvim scenama, kada bi se negdje zapio previše, kada nije dolazio u uobičajeno vrijeme - e onda je meni bilo teško njega dočekati i da to prođemo, pa da možemo ići spavati, kaže Vanja.
Vanjina majka je zbog nasilnog oca napustila obiteljski dom s njegovim mlađim bratom, a njega ostavila s ocem. Neko vrijeme je još dane provodio kod bake, a nakon što je preminula, odlučio je napustiti očev dom i rodnu Kutinu.
- Išao sam autostopom. Prvi auto koji mi je stao pitao me kud idem, ja sam rekao: „Na more”, kaže: „Ja ti idem prema Puli”. Ja sam rekao: „Super, tamo idem i ja”. Nisam imao pojma gdje je Pula, da se razumijemo. Da je on rekao idemo za Zadar, ja bih tamo otišao, prisjeća se Vanja.
- Moram priznati da mi nikad nije bilo ljepše spavati nego tu prvu noć. Koliko mi je bilo teško bez bake, toliko sam osjetio i olakšanje što sam se maknuo iz tog mjesta. Znao sam da stari neće niotkud doći i to mi je bila super prospavana noć, kaže.
Preživljavao je zavlačeći ruke u tuđe džepove. Odjeću je pronalazio na štrikovima, a hrane je bilo u obližnjim trgovinama.
- Ja sam imao turiste, imao sam novčanik i - lijeva ruka, desni džep, i vidi što ima. Jednom sam čak ukrao novčanik, neću nikada zaboraviti, s markama i nisam znao koji je novac, pa sam ga bacio. Uvijek sam krao iste stvari - paštetu, jogurt i ona američka peciva za hamburger što su zapakirana. I ona je znala, već nakon trećeg puta je znala da ja kradem jer nisam nikad ništa kupio, nisam ja sad imao nešto sitnog pa da sam kupio Čunga Lungu. Ne. Pred kraj, kada su već sve tete skužile da kradem, ta teta me je dočela vani, imala je pauzu, i stavila mi je unutra pašteta, limenki ribe i rekla je - „nemoj više ovdje, sad svi znaju”, prisjeća se Vanja.
Privremeni je boravak pronašao kod jedne bake koja mu je dopustila da spava u njezinoj drvarnici i hranila ga je. Tri i pol godine nakon odlazi iz Pule u Poreč gdje pronalazi prvi posao i napokon ima krov nad glavom. Radi kao konobar, no noćni život krije mnoge zamke.
- To je meni jako puno značilo da mene netko primjećuje, da sam ja nekome bitan, i sad sam ja netko, nisam ja više nitko, ne spavam ja više na klupi, sad ljudi dolaze meni, ne ja njima. To je meni u tom trenutku bilo wow. To su bili prvi ljudi koji su mene prihvatili, koliko god oni bili loši i ovakvi i onakvi, oni su mene prihvatili i oni su meni dali svoju ruku. Tu se pojavila droga, ali droga je bila moj izbor, nije me nitko tjerao da ja uzmem drogu. Nakon šestog overdosea prošlo je točno 45 minuta kad sam ja počeo baš plakati. Nikad u životu nisam toliko plakao kao tad. I počela me gristi savjest zbog svega. Sve što sam ukrao, svakome kome sam prodao drogu, svakome kome sam dao drogu da konzumira, doslovno sam se digao i 10 grama kokaina sam istresao u WC. I stjerao sam sve oko sebe, kaže.
- U beskućnicima prvenstveno vidim sebe. Oni jesu ja, sve ono što sam ja nekoć prolazio gledajući nekoga tko to prolazi sad na ovaj ili onaj način je nešto što meni nikad neće dati mira. Na taj način se ja uvijek vraćam tim ljudima jer na nemam problem s tim da netko ima porok, da netko smrdi i tako dalje. Nemam problem s tim da podijelim obrok s nekim, ali ono što ja mogu je uvijek pružiti ruku i dati nekome drugu priliku, koja je uvijek, nažalost, uskraćena svima, kaže.
Nakon svih tegoba koje su ga zadesile, Vanja se uspio podići na noge, a danas je u braku i ima dijete.
- Da mogu išta promijeniti u svom životu, onda bih birao da mi je otac bio otac, ali pošto ja ne mogu to birati, imam roditelje koje imam, ne bih ništa mijenjao. Cijeli život je jedna moja škola i dobra škola i siguran sam da je s razlogom, zaključuje.
>> VIDEO Evo što se sve stavlja na teret osumnjičenom kutinskom gradonačelniku Zlatku Babiću i još trojici
Svaka mu cast.