Vladimiru Šišljagiću, bivšem osječko-baranjskom županu i nekadašnjem čelniku HDSSB-a, počelo je ponovljeno suđenje za, kako ga se tereti, izvlačenje 122.000 kuna iz županijske blagajne. Uz njega, na optuženičku klupu sjeo je i Martin Marolin, bivši pročelnik županijske Agencije za razvoj. Šišljagić i Marolin stigli su na sud u pratnji odvjetnika.
– Ne, ne smatram se krivim – izjavili su i Šišljagić i Marolin nakon čitanja optužnice.
U uvodnoj riječi, obrana optuženika navela je kako se optužba "temelji isključivo na iskazima Zlatka i Ane Maksimović koji su usmjereni na izbjegavanje vlastite kaznene odgovornosti". Marolinov odvjetnik Ljubo Pavasović Visković postavio je pitanje i tko je oštećenik.
– Nikako to ne može biti pravna osoba navedena u optužnici – rekao je.
Vladimir Šišljagić iznosi svoju obranu.
– Nakon sedmogodišnjih istražnih radnji i brojnih obavijesnih razgovora, oslobađajuće presude pa sve do novog suđenja, USKOK temelji optužnicu i dalje na lažnim iskazima Zlatka i Ane Maksimović i neuvjerljivoj tezi da je Zlatko Maksimović bio moj dugogodišnji prijatelj i osoba od mojeg posebnog povjerenja. Želim se, stoga, prvo osvrnuti na tu tezu da smo Maksimović i ja dugogodišnji prijatelji i suradnici. To nije istina. Do mog dolaska na specijalizaciju u osječku bolnicu, negdje polovicom 1988., Zlatka Maksimovića nisam poznavao. Bio je zaposlenik na odjelu Uho, grlo, nos. Naši rijetki susreti bili su slučajni i isključivo profesionalni. Ne sjećam se da je u vrijeme Domovinskog rata sudjelovao u zbrinjavanju ranjenika na Klinici za kirurgiju, pa u tih pet godina nije bilo ničega što bi navelo na zaključak da smo bili i poznanici, a kamoli jako dobri prijatelji. Kad bi nekome iz moje obitelji zatrebalo liječenje na Maksimovićevu odjelu, to sam dogovarao s njegovim kolegama koje sam bolje poznavao. Obiteljski se nikada nismo družili. O privatnim i financijskim problemima Zlatka Maksimovića nisam imao nikakvih saznanja niti me to tada zanimalo. Nisam bio ni na svadbi s njegovom trećom suprugom kada je intervenirala policija zbog lažne dojave o podmetnutom eksplozivu. On je bio istaknuti član SDP-a, a ja sam do 2005. bio u HDZ-u, pa nije moguće objasniti tezu o našem prijateljstvu i uzajamnom povjerenju – započeo je Šišljagić u svojoj obrani.
– Nakon lokalnih izbora 2009., Zlatko Maksimović postao je predsjednik Skupštine Osječko-baranjske županije, slijedom koalicijskog dogovora sa SDP-om. Imao je pristup svim dokumentima, radnim materijalima i nacrtima odluka, u svakom trenutku mogao je kontaktirati pročelnike, bio je na svakodnevnim kolegijima župana, gdje su se donosile odluke, primao je građane... Zahvaljujući javnom hodogramu, u svakom trenutku svi su moji suradnici tjednima unaprijed znali s kim se nalazim, gdje i u koje vrijeme. Točno je da smo Maksimović i ja znali popiti piće sa zajedničkim poznanicima, ali nikada to nije bio planiran susret. Nakon što je središnjica SDP-a u jesen 2010. odlučila raskinuti koaliciju s HDSSB-om, Maksimović se tome usprotivio pa je isključen iz stranke i postao nezavisni vijećnik. Nekoliko mjeseci kasnije pokazao je bezuvjetnu želju postati član HDSSB-a. Primljen je u siječnju 2011. Dana 18. lipnja 2011. prvi i jedini put nazočio sam dijelu proslave koju je Maksimović organizirao u povodu rođendana svoga djeteta u Hotelu Central – nastavio je.
Naveo je i kako je tražio razrješenje Zlatka Maksimovića kao predsjednika Skupštine kada je protiv njega i supruge Ane pokrenut sudski proces pod optužnom da su od suprugine tetke uzeli mito od 4000 eura za njezino zapošljavanje. Napustio je sve dužnosti i izašao iz HDSSB-a.
– Jasno mi je da bez teze o prijateljstvu s Maksimovićem USKOK-ova optužnica ne bi imala smisla. Potpuno je jasno da sam ga poznavao tek kao slučajnog prolaznika do 2009. i koalicije sa SDP-om. Oni su nevjerodostojni, nepouzdani i lažni svjedoci – poručio je Vladimir Šišljagić.
Podsjetio je kako je Zlatko Maksimović pravomoćno osuđen na 11 mjeseci zatvora i dvije godine uvjetno, a supruga na devet mjeseci zatvora i jednu godinu uvjetno zbog uzimanja mita za zapošljavanje rođakinje.
– Istina je da je Zlatko Maksimović u nazočnosti tadašnjeg odvjetnika u veljači 2014. na Županijskom sudu u Osijeku samoinicijativno i bez prisile dao izjavu, službenu zabilješku, u kojoj je progovorio o postupanju USKOK-a. Izjavio je da je višekratno primao pozive od zamjenice državnog odvjetnika, vezano za pronevjeru u Osječko-baranjskoj županiji, da je više puta dao izjave o tome, pa tako i pred Mladenom Bajićem i Dinkom Cvitanom. Nikada za ta ispitivanja, naveo je, nije primio službeni pisani poziv, samo telefonski. Sugeriralo mu se, citiram, da prizna svoju krivnju u spomenutoj prijevari jer će tako lakše osuditi Šišljagića – izjavio je Šišljagić.
Šišljagić je u svojoj obrani secirao i financijsku situaciju Zlatka Maksimovića pa je ustvrdio i kako je Maksimović osam godina izbjegavao plaćati porez na motorna vozila.
- Zbog duga za porez na motorna vozila, Osječko-baranjska županija bila je primorana 2014. tužiti Zlatka Maksimovića, a po pravomoćnoj presudi morao je isplatiti 8029 kuna s kamatama. No, on je i nakon pravomoćne presude odbijao platiti dug, pa se išlo u prisilnu naplatu, ukupno oko 11.4000 kuna – naveo je Šišljagić.
Podsjetimo, Šišljagić i Marolin nepravomoćno su oslobođeni optužbi u svibnju 2016. na Županijskom sudu u Osijeku. Tri godine kasnije Vrhovni je sud presudu ukinuo, zauzevši stav kako je preuranjen zaključak prvostupanjskog suda da njih dvojica nisu počinila inkriminirano kazneno djelo. Ranije je za isto kazneno djelo, ali kao posrednik, osuđen bivši predsjednik županijske skupštine Zlatko Maksimović, i to pravomoćno jer se nagodio s USKOK-om.
Kažnjen je s 11 mjeseci zatvora, ali uvjetno. Baš su te suprotne presude izazivale prijepore, a Maksimovićev iskaz secirao je i Vrhovni sud. Maksimović je, naime, ustvrdio da je vidio predaju novca, no osječki je sud taj iskaz smatrao nevjerodostojnim te istaknuo da nema drugih krucijalnih dokaza. Viši je sud ocijenio da iskazi nekih svjedoka, poglavito Maksimovića, nisu temeljito razmotreni niti su dovedeni u korelaciju s nekim drugim dokazima.
Prema optužnici, Šišljagić i Marolin pronalazili su poduzetnike od povjerenja i na račune njihovih tvrtki isplaćivali nepovratne poticaje iz županijskog proračuna, a vlasnici su morali i do 80 posto tog iznosa vraćati njima. Činili su to, tereti ih se, sami ili posredstvom Maksimovića.– Poduzetnik Vlado Kolak porekao je da je dao ikakav novac Šišljagiću. Poduzetnik Marinko Bando potvrdio je da je 20.000 od primljenih 30.000 kuna predao Zlatku Maksimoviću, a i Dalibor Mršić naveo je da je novac dao Maksimoviću. Nema dokaza da je on proslijedio taj novac županu i Marolinu – obrazložio je tada sudac Krunoslav Barkić. Šišljagić se u međuvremenu razišao s HDSSB-om, izgubio izbore kao nezavisni kandidat za župana i vratio se na posao kirurga traumatologa u osječku bolnicu.
Hahahaha, hajde dodajte bar još jednu nulu da bude realno.