U ratnom paklu Vukovara prije 14 godina postojalo je mjesto u gradu gdje je humanost, požrtvovanost i herojstvo nadvisivalo sve posljedice ratnih strahota, gdje su se spašavali životi, gdje se rađao novi život. Kako nam je ispričala Terezija Biškup, časna sestra Damira, u vukovarskom rodilištu tijekom opsade grada rođeno je šesnaest beba!
Devet majki sa svojim bebama napustilo je bolnicu i Vukovar dok se još moglo, a sedam beba je ostalo u bolnici do samoga kraja. I sve su preživjele, čak i tri bebe koje su rođene prerano i koje su zbog dužeg ostanka u bolnici bez majki dočekale opsadu i pad grada.
U vukovarskom rodilištu sestra Damira je radila još od 1966. godine:
- U kolovozu je rodilište premješteno u podrumske prostorije jer su gornji katovi bili opasni zbog granatiranja i snajpera - prisjeća se časna Damira. - Rodilište je vodila ginekologinja doktorica Gordana Žužić, a glavna sestra je bila Katarina Brašulj - sestra Mirka.
Naše su nam gardistice iz ljekarni donijele svu dječju hranu koju su našle, bilo je tu i kašica i mlijeka u prahu. Najveći problem bili su struja i voda. Bilo je dobro kad je radio agregat, na malom rešou smo prokuhali vodu koju smo dobivale samo pet litara za cijelo rodilište. To je moralo biti dovoljno za sve, i za čaj i za hranu i za prokuhati bočice i dudice, za prebrisati djecu.
Spas u Đakovu
Sestra Damira se prisjeća kako su previjali djecu u pelene koje su prali, no neka su dječica dobila ojedine. A tada su stigle spasonosne Pampers pelene, “samo što su bile velike, za puno veću djecu. Ali bilo nam je važno samo to da su u čistom i suhom. Unatoč tome, bebe su stalno plakale.”
I došao je 17. studenoga, dan kada su srpske jedinice ušle u bolnicu. Svi koji su izbjegli transport za Ovčaru ili za srpske logore, ostali su u bolnici čekajući organizirani prijevoz za Hrvatsku. No, toga dana svi autobusi su vozili samo za Srbiju i tek sutradan, 19. studenoga, pet je autobusa krenulo prema Hrvatskoj. No, i taj put je vodio preko Srbije.
- Govorili su da ne znaju što će s nama jer nas Hrvatska neće. Tako smo stigli u Sremsku Mitrovicu, gdje smo noćili u autobusu. Sestra Mirka i ja smo cijelo vrijeme na rukama nosili malu Tanju Šimić, koju nismo imali čime nahraniti niti u što presvući.
Jedan mi je slastičar za malu donio prezaslađeni čaj od kojeg je dijete dobilo proljev, a mi smo za večeru dobili po jedan sendvič. Drugo jutro krenuli smo preko Bosne i kod Bijeljine se ukrcali u autobuse kojima smo stigli u Đakovo. Tamo su svu dječicu odmah cijepili protiv tuberkuloze, presvukli nas sve u čisto. Malu Tanju predali smo u Dječjoj bolnici u Klaićevoj, gdje su se začudili kao je mala u dobrom stanju - kaže sestra Damira.
Zaslužena mirovina
Sestre Damira i Mirka još su četiri godine radile kao medicinske sestre u Klinici za traumatologiju u Zagrebu, nakon čega su otišle u zasluženu mirovinu.
Vukovarski oblaci
- Oblačni dani podsjećaju me na Vukovar. Ni sunca ni mjeseca, samo oblaci i kiša i kiša granata. A moram i po noći nahraniti djecu pa upalim svijeću, a gardisti viču gasi to, ja je zakrilim, pa ne vidim ništa. Uzmem djetešce ili nedonošče, pipam u mraku, napipam glavicu, pa nosić, ispod su usta. Stavim dudicu ispod nosića i dijete je u mraku samo nađe i počne sisati...
