U blatnjavi jesenji suton, na obronku brežuljka ponad Kupe, zakriljeni sjenama pavlinskoga samostana iz 1407. godine, poput ptića koji čube na kiši, stajala su neka djeca, zagledana u blatnjavu cestu zagubljenu među lugovima. Zvono Majke Božje Snježne okončalo bi večernju i noć bi već polegla ponad kuća od hrastovih planjki, a onda bi se pri daljini obzorja ukazao jedan stari mercedes oprezno birajući put među lokvama.
MOJA DRAGA KLEMENTINA
– Kino! Ide kino! Došlo je kino! – rastrčali smo se selom vrišteći.
Raskrižje putova zvalo se križanje, a na tom križanju bio je zadružni dom.
Gola cigla koja zaudara po mokraći pijanaca iz zadružne birtije, po znojnim dresovima kamenšćanskog nogometnog kluba i ustajalom mlijeku iz aluminijskih kanti otkupne stanice. U tim večerima, kad bi došlo kino, birtija bi pomičnom pregradom bila raspolućena, poslagale bi se duge zadružne klupe. Iz mercedesa izlazila su dvojica u balonerima podignutih revera, smrtno ozbiljnih lica, noseći kolutove filma i jedan stari Iskrin projektor zelenog ispucalog laka. A onda bi se kroz kumuluse dima, na zemljovidu FNRJ okrenutom na poleđinu, ukazala “Moja draga Klementina” Johna Forda. U polumraku krijesnice cigareta, na podu snježni zapusi oglodanih bučinih koščic, dok pijanci svaki čas otvaraju vrata iz kojih nasrće hladnoća, a bijesni glasovi viču: “Zapri!”.
KUĆNO KINO
U zimskim noćima, iza mojeg plavog kinderbeta mirisala je kaljeva peć. „Hoćeš kino?“ pitala bi me mati i širom otvarala vratašca od lijevanog željezna. A žar i vatra, kroz vitičastu rešetku na zid ispred mene, projicirali su uskovitlane slike stotina nijansi crvenih i zlatnih u kojima bih do sna sanjao svoje filmske svjetove.
THOMAS ALVA EDISON
Iduća sekvenca mojeg zavičajnog filma koji nikad neću snimiti zove se kino Edison. Usred znamenite Zvijezde (Karlovac spominje i Shakespeare u predgovoru Kralju Learu), narečeno je kino bilo samostojeće secesijsko zdanje. Usput, nikad mi neće biti jasno da je to ime Teslina protivnika i konkurenta preživjelo ‘45. U Edison smo išli biciklima. Kao manje dijete, sjedio sam na rami tatina bicikla, a moja dvije godine starija sestrica otraga. Bio sam uvjeren kako je to znatno bolje sjediše od mojeg. Kao što je moja sestra u kinu sjedila na pravome stolcu, a ja na pomoćnome, na počeku reda, kraj tate kojega sam cijelo vrijeme obasipao pitanjima: tko su oni, kamo idu? Kad bi s bočnih prolaza zapljusnulo kasnopodnevno svjetlo i začula se lupa drvenih stolaca, nestalo bi čarolije i kino bi bilo gotovo.
LUPO POVERO
Prvi sukob filma i televizije iskusio sam na vlastitoj koži te davne 1959. godine, kad se moj tata vratio s Jelačić-placa u Zagrebu gdje je gledao prvi televizor i čvrsto odlučio da bi baš njegovi Kamenšćaki trebali imati drugi. Nisam siguran jesu li razumjeli o čemu je riječ, ali voljeli su svojega učitelja kojega su zvali gospon drug. Moj me je otac učio o kralju Tomislavu, Domagojevim strijelcima i Velome Joži, a moja bi mati o sutonu, dok bi vani bili snjegovi i titrale svijeće pri oltaru Majke Božje Snježne, slušala radiodrame, što će također odrediti moj filmski život. Sjećam se tajanstvenog zelenog oka koje bi iz sna budilo neke male ljude koji obitavahu u toj pogolemoj kutiji radija.
I uglavnom, svaki je Kamenšćak dao najveći hrast iz svoje šume, a za prikupljeni novac dobiven od tvornice željezničkih pragova, kupljen je, ako ne drugi, a onda barem deveti televizor u Narodnoj Republici Hrvatskoj. I tako je na moju djetinju žalost, televizija doslovno pobijedila film, zemljovid FNRJ je uklonjen i na tome je mjestu sagrađen golemi nosač za još veću napravu koja se zvala Orion, s majušnim jajolikim ekranom. Orion bi preko dana od letećih birtijskih boca bio zaštićen kutijom od debelih dasaka, pod ključem.
Žao mi je priznati da su zadružne klupe bile krcatije nego na “Mojoj dragoj Klementini”, premda tada još gotovo da i nije bilo hrvatskoga programa, nego Rita Pavone na Rai Uno i moj dragi animirani vukić koji bi se oglasio „Io sono lupo povero“.
BEN HUR
Moravice, austrougarski gradić u Gorskom kotaru, najveće željezničko čvorište između Rijeke i Budimpešte, bilo mi je važno ne samo zbog moje bake i djeda šnajdera, nego i zbog kina. Dok bi djedica heftao i krojio, baka mljela kavu mušterijama, mačak Tigrić ležao na pragu a pas Bobi davao šapu, ja bih zurio u drevnu zidnu uru čekajući večer kada će utihnuti singerica, djedica odjenuti svečani svileni prsluk i povesti nas u kino Sokolskoga doma. Već tada je bilo uglavnom prazno, na balkonu, djedica, sestra i ja, sami, na stropu golemi bakreni luster, sivkasto-smeđe platno, a na njemu “Ben Hur”!
NA VELIKOM KANALU
Kad je pred kinima nestao posljednji preprodavač ulaznica, kad je ugasnuo posljednji filmski projektor sa svojim zupčanicima, to je bila smrt kina
Kino se zvalo „Olimpia“, na Campo san Gallo u Veneciji. U zimsku večer prije Silvestrova tamo me odvela Branka, i otamo me vratila. Magla je bila tako gusta, a ja tako panično zagubljen da ne bih umio bez Branke slijediti čak ni našu vlastitu rupu u magli koju opisuje nobelovac Brodski. Kino je bilo drevno, mirisalo je po mulju Velikog kanala, i potpuno prazno, negrijano poput gotovo svih venecijanskih hotela, a na ekranu “Crveni” Warrena Beattyja.
VESANT VIHAR
Nisam siguran je li se tako zvalo kino ili četvrt u New Delhiju. Bilo je možda tristo mjesta, ali je stalo triput više gledatelja, kao što je slučaj i s indijskim vlakovima. Bio sam s uzorkom od onih oko 100 milijuna Indijaca koji su gledali “Oficira s ružom”. Najviše pamtim onaj opojni i tajnovito prijeteći miris Indije koji sam prvi put osjetio na indijskom odjeljku frankfurtskog aerodroma. I mnoštvo velikih tamnih očiju, gromoglasnu tišinu.
U indijskom filmu tada, nije se mogao vidjeti poljubac, a u “Oficiru” – podosta toga. No film je od indijske vlade dobio službenu oznaku masterpiece i bio oslobođen cenzure. Bila je to moja možda najveća filmska pobjeda ikad; cijelo je kino plakalo. Duša je pobijedila tijelo.
ROMANIJA
Kina su desetljećima bila ne samo andrićevski znakovi pokraj puta, već put sam, hramovi filmskog neba. Kina su imala svoje zgrade, kvartove, mirise, huligane i preprodavače, svoja imena. U Zagrebu, tako agramerska kao na primjer Romanija, Kosmaj i Kozara. U Romaniji na starome Trnju, snimao sam sekvencu svojeg polusatnog igranog filma. Svi trnjanski huligani i šverceri statirali su te večeri. I kako to zna biti na filmskom setu koji opsjedne zla volja i nervoza, negdje o ponoći izbila je tučnjava koju sam osobno morao spriječiti. Huligani i šverceri u auli kina zbunjeno su gledali okršaj mog epizodnog glumca s jedne i direktora filma s druge strane kojega ću, nekoliko desetljeća kasnije, kao velikog maga filmske industrije i dvostrukog oskarovca susresti u New Yorku i opet u kinu, na svom filmu.
IZGUBLJENI KOVČEG
“Dva igrača s klupe”, Tribeca Film Festival, New York, službena konkurencija, svečana premijera, Lincolnov centar. Dovoljno razloga da promijenim svoje osobno i redateljsko načelo da u kino, uključujući vlastite premijere, odlazim odjeven kao za doma. Ali svečano venecijanskao ruho ostalo je u izgubljenom kovčegu na JFK-u. U najkino svog života prispio sam u trapericama i tenisicama koje mi je Deltin zaštitar pregledao kao da je u svakoj peti C4. U Lincolnov centar pustili su me tek kad sam na ulazu pokazao svježi “New York Times” s pohvalama “Igračima” i, što je važnije, mojim imenom i prezimenom koje su usporedili s onim u putovnici.
NAJBOLJI OD SVIH SVJETOVA
I u hrvatska je kina napokon bio prispio najbolji od svih svjetova, liberalni kapitalizam, čija je osnovna misija ugoditi ljudskome biću. Drveni stolci u kinima – fuj, susjed kojeg moraš gledati i slušati, još veća grozota. Privatnost, u kinu si kao doma. Desetke zagrebačkih kina pretvorba je pretvorila u dućane, ali dobili smo bolje – multiplekse. Filmske autobusne kolodvore, filmske zrakoplovne luke. Čudesna slika, savršen zvuk, potpuna udobnost. U skladu s Marxovim naukom, barem kad je o filmu riječ, kapitalizam je besprijekorno radio na vlastitoj propasti. Prije svega, ukinuta je filmska publika; onaj uzdah, smijeh, tišina, gunđanje, uzbuđujući dah i duh gomile ubijeni su arhitekturom i dizajnom. Sve filmske premijere u multipleksu propadaju, jer sam prostor ubija i pljesak i smijeh. Inventivni je filmski kapitalizam toliko radio na privatnosti gledatelja da se osjećaju kao doma dok u tome nije potpuno uspio, tako da ljudi – i ostaju doma. Zašto platiti skupe ulaznice, udisati zadah znoja i palmina ulja iz plastičnog baršuna, zašto biti vrijeđan da si moron ako zaboraviš stišati mobitel, zašto biti teroriziran reklamama, zašto vapiti za kavom koje nema jer su svi kafići u multipleksu propali, kad doma imaš kućno kino, odličnu sliku, odličan zvuk, i doma si – doma. Inteligentni je kapitalizam to, naravno, shvatio i načinio obrat. Malograđanska TV banalnost prepuštena je multipleksima, a inteligencija, talent i snaga – preselili su se u kućno kino dobrih TV serija.
UMRLO I USKRSNULO
Kad je pred kinima nestao posljednji preprodavač ulaznica, kad je ugasnuo posljednji filmski projektor sa svojim zupčanicima, to je bila smrt kina. Kad su nestale posljednje filmske fotografije u reklamnim panoima – kino se činilo mrtvim. Kad su bačeni pocinčani kolutovi filmske vrpce i iščezli prodavači kikirikija i koštica – kino je umrlo. Orwellovska se budućnost s obzirom na vrijeme današnje, pretvorila u sjetnu prošlost.
Milijarde sa žicom u uhu i plosnatim strojem na dlanu novovjeko su roblje kojem njihov Veliki Brat ne prijeti, nego im nudi, obasipa ih prividom slobode i njihovim vlastitim željama.
Zaslon mobitela postao je kinom. Poganski svijet tisuća hramova zvanih kina kamo se dolazilo na noge filmskim bogovima, zamijenila je velika i moćna Filmska Vjera, u kojoj je Bog neprestano uz tebe i na svim mjestima, u vlakovima, čekaonicama, na ulicama. Definicija filma kao života iz kojeg su izrezani dosadni dijelovi, preoblikovala se u istinu da svaki dosadni dio života više ne mora biti izrezan, već može biti ispunjen kinom koje je, oslobođeno dvorana, publike, sjedišta, tame, projekcijskih snopova i ulaznica, napokon proprimilo svoj konačni i savršeni, gotovo spiritualni oblik.
