Jedna dvostruko glupa izjava – kako ju je naknadno sam nazvao – velike američke sveučilišne i medijske zvijezde, britanskog povjesnika dr. Nialla Fergusona o karizmatičnom i gotovo beatificiranom političkom ekonomistu dr. Johnu Maynardu Keynesu izazvala je ogorčenje njegovih studenata i kolega, ali i homoseksualnih i biseksualnih aktivista te postmodernih liberala. Ne i klasičnih: njima je nesputano traganje za istinom još uvijek važnije od političke korektnosti.
Gubavac liberalne zajednice
Evo kako je sam, u otvorenom pismu harvardskoj zajednici, opisao srž svoje dvostruke gluposti: „Prošlog sam tjedna rekao nešto glupo o Johnu Maynardu Keynesu. Priupitan za komentar Keynesova slavnog zapažanja: ‘Na duge staze svi smo mi mrtvi’ iznio sam mišljenje da je Keynes vjerojatno bio ravnodušan spram dugih pruga jer nije imao djece i da nije imao djece jer je bio “veseljak” (gay). Bila je to dvostruko glupa izjava. Prvo, očito je da se ljudi koji nemaju djece također brinu o budućim naraštajima. Drugo, zaboravio sam da je Keynesova žena Lydia imala spontane pobačaje. Bio sam s pravom napadnut zbog svojih izjava i zato nudim neodgodivu i bezrezervnu ispriku. Ali ovu ispriku ne upućujem onim kritičarima koji su tvrdili da moj grijeh (krivnja) nije samo glupost nego i homofobija. Ne dvojim da su, u najmanju ruku, neki studenti povjerovali tim optužbama. Nitko ne želi biti student bigota (zadrta čovjeka). Upravo zbog toga dužan sam studentima – bivšim i budućim – jasno i nedvosmisleno objašnjenje: ja nisam takav bigot.”
„Dvostruko glupe“ riječi harvardski i oksfordski profesor izgovorio je na summitu 500 „krvožednih“ financijskih morskih pasa – burzovnih špekulanata, financijskih eksperata i investitora – u kalifornijskom gradu Carlsbadu.
Iako je, zapravo, govorio istinu – Keynes doista nije imao djece, njegov najbolji biograf, britanski ekonomski povjesničar ruskih korijena Robert Jacob Alexander, Baron Skidelsky, kategorično tvrdi da je bio biseksualac, a njegovi su ga cinični suvremenici zbog dvojne spolne usmjerenosti posprdno nazivali „kraljicom kraljeva“ (Queen of Kings’) – morao se javno proglasiti glupanom kako bi spasio sveučilišnu karijeru i lišio se pošasti pribijanja na homofobni stup srama koji bi ga pretvorio u moralnog gubavca liberalne akademske javnosti. Učinio je to nesretnik kako ne bi izgubio posao i bankrotirao, a to mu se lako moglo dogoditi jer se prije tri godine rastavio od žene s kojom ima troje djece i ponovno oženio pa mu troškovi stalno rastu. Naime, na prvi se pogled smrtno zaljubio u fatalnu somalsko-nizozemsko-američku feministicu i aktivisticu pokreta za ženska prava Ayaan Hirsi Ali, poznatu kritičarku islamskog fundamentalizma i nazadnjaštva, danas pripadnicu svjetskog jet-seta. Brojne rasprave i polemike o Fergusonovu verbalnom deliktu pokrenuo je novinar i esejist Thomas „Tom“ Kostigen, vatreni zagovarač nulte snošljivosti prema „homofobiji“, koji je optužio Fergusona da je „teroriziranje homića podigao na višu razinu“ pokušavajući „perverzno cijeli teret financijske krize pribiti na leđa homića i neplodnjaka (ljudi bez djece)“.
U burnoj medijskoj raspravi koja je uslijedila zagovornici teze o Fergusonovoj homofobiji i osporavatelji te teze odjednom su se prisjetili da harvardsko-oxfordski profesor nije čak ni originalan. Neki od sudionika rasprave otkrili su da je kultni austrijski ekonomist Joseph Schumpeter u smrtopisu objavljenom 1946. u the American Economic Review za Keynesa nešto slično napisao: “On je bio bez djece i njegova je životna filozofija u srži bila kratkoročna filozofija.”
Nažalost, kako se rasprava o Fergusonovu verbalnom deliktu odvija na homoseksualno-homofobnoj bojišnici, skrenula je pažnju javnosti od znatno važnijeg pitanja: imaju li doista ljudi bez djece drukčiji emocionalni, spoznajni, ali i interesni odnos prema dalekoj budućnosti ili, ako baš hoćete, vječnosti, bezvremenosti? Ponašaju li se oni po logici maksime: poslije mene potop?
To pitanje vrlo je važno i za današnju Hrvatsku jer se, igrom slučaja, na vodećim položajima u Lijepoj našoj – važnim za donošenje odluka o „ekonomskim izgledima naše unučadi“ (naslov jednog od kultnih eseja Johna Maynarda Keynesa) – nalaze brojni, vrlo moćni ljudi bez djece! Ili, kako je narod običavao govoriti: „Bez kučeta i mačeta”. U hrvatskim prilikama još se radi o ljudima koji žele, ali, nažalost, ne mogu imati djecu. U Americi se sve češće radi o ljudima koji naprosto ne žele imati djecu. Zato predlažem da ih, prispodobom s riječju bezemljaši, za ljude bez zemlje, od danas zovemo: bezdjecaši. Ovdje u Americi za njih postoje dva izraza: childfree ili child-free (dijete-slobodni ili slobodni od djece) i voluntary childlessness (dragovoljni bezdjecaši). Radi se o sve raširenijem fenomenu: svjesnoj odluci mladih plodnih muškaraca i žena da ni pod koju cijenu ne žele imati djecu.
I duhovno smo jalovi
Razlozi ili motivi za pojavu tog fenomena različiti su: od pukog konformizma i mladenačke sebičnosti, straha mladih žena od „gubitka ljepote“, preko ekološke osjetljivosti (dobar dio mladih iskreno vjeruje da je Zemlja prenapučena), feminističkih deluzija, karijerne nužde, različitih stvaralačkih predrasuda, doktrinarni razlozi (celibat), racionalni (svijest o nasljednim bolestima koje se mogu prenijeti na potomke) i iracionalni strahovi (ne žele donijeti dijete na svijet prepun siromaštva, oskudice, zla) itd.
Bilo kako bilo, za razliku od tradicionalnih društava u kojima je plodnost bila jedan od najvećih ideala, vrijednosti i vrlina, prije svega biološka, ali i duhovna i duševna plodnost danas je za sve veći broj ljudi prepreka punom „normalnom“ životu. Naime, kad se isključe svi svjetonazorski i mušičavi razlozi koji dovode do odluke o teroru pojedinaca i parova nad nagonom za produljenje vrste, ostaje razlog kojemu svi ostali uzeti zajedno nisu ni do koljena: dijete je danas u Americi naprosto preveliki ekonomski luksuz, ali i teško podnošljivo dopunsko radno „opterećenje“ za moderne kapitalističke sluge i robove koji rade od rane zore do crnoga mraka.
Djeca su u Americi toliki luksuz ili toliki ekonomski i radni teret da poznati teoretičar bračne sreće i nesreće, harvardski psiholog Daniel Gilbert u svojoj uspješnici (Stumbling on Happiness) tvrdi da je brak bez djece ili brak iz kojeg su otišla djeca jedini sretan brak. Iako je ovdašnje ministarstvo poljoprivrede izračunalo da su ukupni troškovi rađanja i podizanja jednog djeteta do polaska na fakultet 286.050 dolara, da se nakon završenog studija na javnim sveučilištima penju na 350.00 dolara, a ako pohađa „prosječno“ privatno sveučilište, premašuju 400.000, moji uvidi govore o još većim iznosima koji, kod roditelja čija djece odlaze na elitne privatne fakultete dosežu gotovo 1,000.000 dolara.
Ta zastrašujuća igra brojeva jedan je od ključnih razloga što je ovdje odavno stvoren običaj da djeca nakon završenih škola i fakulteta napuštaju roditeljske domove kao rakova djeca: tražeći sreću u samostalnosti.
Ipak, nisu ekonomski računi jedini razlog što se sve više Amerikanaca osuđuje vlastitu lozu na izumiranje. Podizanje djeteta u današnjem svijetu nipošto nije emocionalno lagan zadatak. Pošasti suvremenog svijeta, današnji jahači apokalipse – ratovi, terorizam, prirodne katastrofe, droga, nasilje, ubojstva, besposlica, beznađe itd. – roditelje bez djece oslobađaju noćnih mora, nesanice, čekanja, zebnje, osjećaja straha i krivice. Uza sve to američki sustav zdravstvenog osiguranja mladoj majci koja rađa osigurava, u najboljem slučaju, rodiljski dopust od tri mjeseca.
Nije, dakle, nimalo čudno što je neplodnost ili, da iskoristimo prastaru i poučnu hrvatsku riječ, jalovost, na kraju zavladala i Obećanom zemljom nakon što je prije toga u crno zavila staru damu Europu.
Internet je preplavljen mrežnim stranicama oko kojih se okupljaju proroci, apostoli i sljedbenici te nove svjetovne religije: Childfree by Choice, Childfree Clique, Childfree.net, Child-free.com, HappyChildfree.com, TheChildfreeLife.com itd., itd. Knjige i priručnici tipa „40 razloga zašto ne treba imati dijete“ – o osobnim iskustvima i samopomoći ljudi koji su “oslobođeni djece/klinaca” – također cvjetaju: na Amazon.com danas je u ponudi 365 knjiga s tim naslovima. Pripadnici te nove čudačke sljedbe redovito međusobno komuniciraju, druže se, zabavljaju, odlaze na ljetovanja i zimovanja, stvaraju vlastitu kontrakulturu pa i nastranu umjetnost. Pitanje je dana kada će početi organizirati vlastite parade sreće i ponosa.
Srž njihove životne filozofije možda je najslikovitije izrazila jedna od pripadnica tog pokreta, 35-godišnja marketinška specijalistica Heather McGhinnis: “Posao roditelja mene ne zanima. Kao što ne želim biti računovotkinja, tako ne želim biti ni roditelj (nije upotrijebila riječ majka)”.
Danas prosječna Amerikanka rađa samo 2,1 dijete, što je na granici „proste reprodukcije“. Situacija u našoj zemlji puno je gora! Ne samo što je opća stopa plodnosti Hrvatica već stoljećima u padu (prosječna Hrvatica donese na svijet 1,49 djece) nego se i naša opća duhovna plodnost smanjuje. Naše su aktualne javne rasprave – političke prije svega, ali i znanstvene i intelektualne – naprosto jalove: besmislene, nekorisne, suvišne, oskudne, nemušte, prazne, uzaludne. Živimo, mora se to javno kazati, u biološki i društveno – jalovom vremenu.
Na kraju, vratimo se početku priče. Strah od odmazde prisilio je dr. Nialla Fergusona da javno zaniječe svoje uvjerenje, predrasudu, a možda i znanstvenu istinu: da postoje neke razlike u odnosu ljudi prema budućnosti s obzirom na to imaju li ili ne djecu. Istraživanja i rasprave o toj temi znatno su važnije od javnog pokliča novih cenzora upućenih dotad slavnom i omiljenom profesoru: Izvolite začepiti gubicu, dr. Ferguson, ili će vas pojesti akademski i medijski mrak!
>>Inflacija nije bauk. Amerika izlazi iz recesije tiskanjem dolara
