Postaje li Srbija još jednom žrtvom vlastitih demona koji joj priječe put čak i kad se ne kreće u dobrome pravcu? Radikalu Aleksandru Vučiću ispriječila se najprije demokratska masa prosvjednika, sa simpatijama velikoga dijela javnosti zato što je htjela drukčiju, moderniju vlast, oslobođenu suvišnog autokratizma i bolesnoga nacionalizma. Iz subote u subotu, nekoliko mjeseci već, na beogradskim ulicama odvijao se pokret koji je ukazivao na to da se ponovno rađa „druga Srbija“ kojoj prošlost nije jedino pogonsko gorivo.
Karađorđevići i Obrenovići
Nijedna dosad nije bila uspješna, ali svaka je budila nadu da je pravo vrijeme da se u Beogradu počne ispočetka graditi demokratsko društvo i pravna država. Činilo se da je stvorena kritična masa koja bi mogla utjecati na to da se vlast otvori građanima, a ne samo narodu. Došlo je, međutim, do radikalnoga preokreta kad su se ovoga vikenda na čelo pokreta instalirali najekstremniji vođe srpskoga nacionalizma i nametnuli obračun koji neodoljivo podsjeća na povijesne sukobe karađorđevićevske i obrenovićevske loze. Nije između njih bilo neke suštinske razlike, kao što je nema između Aleksandra Vučića i Boška Obrenovića, osim što jedan vlada Srbijom, a drugi bi htio vladati.
Prosvjedi protiv Vučića bili su demokratski motivirani i demokratski intonirani: građanska Srbija pokazivala je da ne mora biti nacionalistička (isto vrijedi i za sve njene susjede koji joj daju “hranu“) da bi mogla prosperirati. “Jaki čovjek Srbije“ bio je nerazumno hladan na sve zahtjeve prosvjednika, uključivši i one koji su se mogli testirati s visine i iz daljine – da javni servis sustavno ignorira masovni politički događaj koji je počeo generirati negativno raspoloženje prema vlasti. Iako se oblačio u svoje domoljubne i nacionalističke fraze, car je bio gol kad su ga pokušali rušiti njegovi radikalni protivnici koji bi i parlament prebacili na ulicu, samo da dođu do riječi. Na antivučićevsku energiju koju su mjesecima proizvodili prosvjednici s naglašenom demokratskom kulturom, Obradović, Đilas i ekstremističko društvo dodali su primitivniji dio srpske političke nekulture, zasnovan na sili i na nasilju.
VIDEO Prosvjedi u Srbiji
Dovoljno je Aleksandar Vučić na vlasti da su se mogle ustanoviti sve opasnosti njegove nacionalističke politike. Agresivni odnos prema Hrvatskoj, stalne oscilacije i cik-cak kretanja samo su elementi toga političkoga kolopleta iz kojeg se Srbija neće izvući bez radikalne – a ne radikalske – promjene političke matrice. Kod prosvjednika, koliko god bili slojeviti, čak i amorfni, dalo se naslutiti da žele svoju zemlju izvući iz zatrovane prošlosti. Samoproglašeni vođe ne bi mijenjali matricu jedne istrošene politike, nego bi srušili Kurtu da uzjaše Murta. Za razliku od Vučića koji, kakav je – takav je, uvijek može reći da ga je izabrao narod, Obradović i Đilas nemaju takav legitimitet, oni bi stvorili kaos u zemlji da iz kaosa mogu izgraditi svoju vlast. Opet se pokazuje koliko je Srbija umorna od lidera i koliko nije ništa naučila iz vlastitoga iskustva. Moderna njena povijest prepuna je borbi između dinastija i političkih klanova; i kad su padale glave, Srbija nije napredovala. Slobodan Milošević došao je na vlast jer Ivan Stambolić nije bio dovoljno dobar za Srbiju, ili nije bio dobar Srbin; što je Slobo sve učinio za Srbe i za Srbiju, toga svi, očito, još nisu svjesni. Zoran Đinđić, u tradiciji političkih ubojstava, ubijen je zato što nije bio dobar za Srbiju; što je ostalo poslije njega, ni to nije dovoljno valorizirano kad se Srbija vraća radikalima i obnavlja slavu Dragoslava Draže Mihailovića. Sad se i Vučić tjera u „mišju rupu“, ne bi li mu sudili možda opasniji od njega.
Sukobi s ulice mogu potencijalno prerasti u nasilje. Neće Aleksandar Vučić moći predugo igrati partiju šaha sa svojim ministrom policije; mogla bi mu pasti zastavica. Bude li ga dalje izazivala “elita“ koja je, po Kovačevoj definiciji, gora od rulje, mogla bi Srbija završiti tamo gdje matica prosvjednika nije mislila da će završiti. Dok s Kosovom igra ping-pong, ne znajući gdje su granice, dok s Moskvom ljubaka, a s Bruxellesom sprema brak, Srbija je ranjiva država, čak i da je ne pritišće toliko teška prošlost. Bude li političku budućnost povjeravala uličarima, a ne biračima, nastavi li probleme države rješavati opsadom, a ne otvaranjem rasprave, svašta se još neočekivano, čak i nepredvidivo može dogoditi u kratkome vremenu u Beogradu.
Ustaše pod prozorom
Jedno su prosvjedi protiv Aleksandra Vučića i njegove politike; oni bi bili legitimni čak i da nisu politički opravdani. Drugo je nasilje, u što su se prosvjedi izrodili, pod očiglednim utjecajem političkih vođa s kojima ni Srbiji ni susjedima ne bi bilo bolje da dođu na vlast. Vučićeva je vlast ustaše tražila po Hrvatskoj, a njegovi politički protivnici čak i njemu pod prozorom, uz arsenal prigodnih slogana: “Lopovi, lopovi“, “Ostavka, ostavka“, uzvikuju i: “Ustaše, ustaše“. Kad jedan notorni četnik postane ustaša, može se misliti kakva politika proizvodi takve konstrukcije.
Vučića se ne može braniti kao demokrata; nije dao valjane dokaze da stvarno vlada demokratski. Može ga se braniti u ime demokracije, jer je on izabran na biralištu, nije došao na vlast u Srbiji prevratom na ulici. Može ulica na njega praviti pritisak, što je bio smisao prosvjeda dok ih nisu konfiscirali Obradović i Đilas: ne može ulica zamjenjivati biralište, jer bi to bio kraj svake demokracije. Dok je prosvjedovala, građanska Srbija davala je nadu u demokraciju; kad su prosvjedi prerasli u nasilje, krhka demokracija mogla bi postati prva žrtva. Zasad se ishod sukoba procjenjuje po tome na čijoj je strani policija; tko pita narod na čijoj je strani? Sila bi mogla odlučivati, a ne politika.
rodo pa ti si do jucer bio suradnik udbe ,tko si ti da bi ti nekome odredivao status?