Veljača je pa je petnaestak krava, bolji poznavatelji znali bi da je riječ o alpskom smeđem govedu, i otprilike isto toliko teladi, u stajama na imanju na sjeveroistoku zemlje. Vani je ono što Švicarci zovu Hudelwätter, odvratno vlažno i hladno, sa sjevernim vjetrom koji probija kosti. Proplanak na 1050 metara nadmorske visine – slično kao vrh Medvednice – samo 150 metara ispod vrha Hundsrücken na brisanom je prostoru. Šiba ga brise, sjevernoistočni vjetar, pa onda fen, donoseći oblake i kišu. Zato u proljeće i ljeti bujaju vrtovi – vlasnik farme obožava bobičasto voće pa je između cvjetnih gredica zasadio kupine, maline i borovnice. Iako farma nema oznaku organskog uzgoja, ne koriste umjetno gnojivo, a krave hrane na ispaši i sijenom. Od ostalih životinja, tamo se skiću četiri mačke, mješanka autohtonog, appenzellskog ovčara Luna (Mjesec) i minijaturna svinja, kućni ljubimac imena Nubes (Oblak). Na toj idiličnoj švicarskoj razglednici sve je domaće. Strana su tek imena ljubimaca. I vlasnik mliječne farme, 39-godišnji Toni Brunner pobrinuo se da u cijeloj Švicarskoj tako ostane što dulje.
Protiv Kosovara
– Ne, nikako, nismo mi protiv stranaca. Jednostavno, previše ih je. Nemamo više mjesta – govori predsjednik švicarske stranke koja je inicirala uspješan referendum o ograničavanju useljavanja strancima. Stranka SVP (Švicarska narodna stranka) pojedinačno je najjača stranka u parlamentu i sad je uspjela vlastima zadati teške glavobolje. Nema se kamo, volja naroda se mora poštovati pa makar to značilo da se odluka prvo, slučajno, prelomi na Hrvatskoj, s kojom je upravo trebao biti potpisan sporazum o liberalizaciji useljeničkih kvota, koje su je dosad – kao treću državu – vezale, da bi za deset godina izjednačili hrvatske s ostalim građanima EU. Bruxelles je reagirao, ta ne može se tako: Želi li Švicarska zadržati ugovore s EU, ne može birati što želi. Nakon prvotnih prijetnji i najave ukidanja fondova, uveden je status quo, dok Bruxelles ne vidi kako će Švicarci rezultate referenduma, a bilo je tijesno – za 20 tisuća glasova je pobijedila opcija za ograničavanje useljavanja – pretočiti u zakone.
Možda bi Brunnerove riječi da nema problema sa strancima imale više vjerodostojnosti da, primjerice, Švicarska grca pod nezaposlenima, no prema podacima Nacionalnog statističkog ureda, računanoj prema standardima međunarodne organizacije rada, njih je u trećem kvartalu bilo 4,1 posto, 0, 3 posto manje nego u protekla tri mjeseca. Možda bi mu se moglo povjerovati da, primjerice, nije provodio kampanju protiv Kosovara i jedva izbjegao kazneni progon. Sad mu se zaista ne može prigovoriti da je protiv ovih ili onih – referendumski plakati bili su više nego jasni: Jezu izazivaju crne radničke cipele (ili možda čizme) koje gaze švicarsku zastavu. Imigranti dolaze.
Ljepuškasti Brunner, nasmijani plavokosi muškarac, ipak je politička osoba za unutrašnju upotrebu. Sa stranim medijima prozbori tek rečenicu dvije. A i ne govori ni jedan strani jezik. On je amblematsko lice SVP-a: iz ruralnog je kraja i govori njemački. SVP se iz manje, u pretežno neurbanim sredinama djelujuće stranke, pretvorila u državotvornu političku snagu s gotovo 30 posto birača, velikim dijelom iz poljoprivrednih krajeva, gdje je nezaposlenost, spomenimo, manja od jedan posto. No nedavni je referendum pokazao još jednom liniju podjele švicarskog društva: “Röstigraben”, rov koji odvaja frankofoni i germanofoni dio. Svi frankofoni kantoni bili su protiv inicijative, ali i gradovi poput Züricha ili Berna. Frankofonski kantoni oduvijek su u nekoj vrsti savezništva s Francuskom te se ne osjećaju ugroženima. Njemački dio se traži i iznova pokušava izgraditi svoj identitet, objašnjavaju sociolozi taj fenomen. Na što im iz SVP-a kažu da su to gluposti te da bi i frankofoni dio mogao poraditi na nacionalnoj svijesti.
Iz narodne stranke, umjesto Brunnera, puno radije ponude njegova zamjenika Luzija Stamma, gospodina, kozmopolita s političkim stažem u Strasbourgu pri Vijećem Europe.
– Živio sam i dvije godine u Kaliforniji, potom u Italiji... – nabraja pa dodaje kako mu je jako žao što je Hrvatska, eto, postala kolateralna žrtva. Ne, nikako, nemaju ništa protiv Hrvatske. On je uglađeno lice stranke koja je prije nekoliko godina inicirala referendum i zabranila minarete. I usprkos tomu tvrdi da kultura i vjera nemaju ništa s ograničavanjem useljavanja i nije mu jasno zašto se Bruxelles buni.
– Nismo članica Unije – kaže Stamm.
Užitak je razgovarati, sa svime se slaže, na provokativna pitanja odgovara uz smiješak. Da, imaju brojne ugovore s EU, potvrđuje naše protupitanje. Da, Švicarska uplaćuje u zajedničku blagajnu EU, ali zato i koristi prednosti koje im pružaju ugovori s EU. Slobodnu trgovinu, novac za znanost...
– Sve je točno, ali kakve veze ima sloboda kretanja ljudi sa slobodom kretanja robe – nastavlja Stamm, potpuno mirno.
Pregovori sa Švicarskom ionako su bili mučni. Jedva su 1999. potpisali sedam sektorskih ugovora, no već tada je Švicarska frktala na slobodu kretanja pa se EU “osigurao” sigurnosnom klauzulom, tzv. giljotinom, koja predviđa da padne cijeli paket ako padne jedan od sporazuma. I misli li stvarno da će EU pregovarati o provođenju samo dijela ugovora? Da, uvjeren je. Isto kao što EU ima ugovore s ostalim trećim zemljama. Na opetovano pitanje je li i predsjednik EK-a Jose Manuel Barroso poručio da ne mogu birati što će uzeti iz kompleta ugovora, odmahuje rukom, nimalo nervozno. Što ako vam ukinu carine, a glavni trgovinski partner vam je Njemačka?
Predstava za javnost
- Ne vjerujem da će ukinuti carine jer bi time kaznili i sebe. Neće povući potez kojim sebi štete. Ova buka i galama su samo predstava za javnost – uvjeren je.
– Lani smo izdali 155 tisuća dozvola. Koliko vas je u Hrvatskoj? Ako se ne varam, 4,5 milijuna. Zamislite, to je kao da vam se godišnje useli 70-80 tisuća stranaca. Otvorena smo država, primali smo sve. Ali je zaista postalo previše – ispaljuje brojke. No, kažemo mu, zar i useljenici ne uplaćuju poreze u švicarsku blagajnu. Nisu teret.
– Nisu, ali kad u kratko vrijeme dođe mnogo ljudi, lokalna zajednica puca – govori Stamm.
Kao ni Brunner, ne vjeruje da će EU ustrajati u ukidanju Obzora 2020, razvojnog fond EU vrijednog 70 milijardi dolara, koji će trajati sedam godina, te programa studentske mobilnosti Erasmus, po kojem danas u EU studira oko tri tisuće švicarskih studenata. Malo ishitrena izjava, primjećujemo. Prije programa Obzor 2020, program znanstvene suradnje i izvrsnosti poznat kao FP7, Švicarcima je donio 50 milijardi eura. S uplatama u budžet EU i fondovima otprilike su na nuli, no nije samo financijski aspekt važan za ekonomiju države koja se temelji na znanosti i visokoj tehnologiji. Suradnja s Europom ključna je za švicarske institute i sveučilišta.
– Glasovao jesam za referendum, ali to ne znači da sam protiv stranaca, već za to da Švicarska ima pravo sama odlučivati koliko joj useljenika treba. Na žalost, slomilo se na Hrvatskoj, ali referendum nije bio protiv Hrvata – govori nam Niko Trlin. Već gotovo 30 godina, otkako je 1985. otišao iz Hrvatske, živi u Švicarskoj. U kantonu Zug radi u marketinškoj tvrtki, bavi se politikom i natječe za mjesto u gradskom parlamentu na listi SVP-a te je jedan od osnivača udruge Nova domovina, koja okuplja imigrante u toj državi.
Puni vlakovi
Zašto vam smetaju useljenici, pitamo.
– Nikako. Švicarska živi od useljenika, golem ih broj radi i doprinosi uspjehu ove zemlje. Od znanstvenika do onih koji rade poslove koje Švicarci neće ili nemaju kadrova, na gradilištima, u zdravstvu, ugostiteljstvu... Na žalost, zbog malog broja onih koji se ne pridržavaju zakona, mrlja pada na sve useljenike koji se osjećaju diskriminiranima, posebice desnih stranaka – govori Trlin.
Treba i tu primijetiti da je Švicarcima jeftinije “uvesti” nego školovati neke kadrove, poput liječnika, dodajemo. Ispada da zbog “loših stranaca” zatvaraju granice?
– Nije riječ o dobrim ili lošim strancima. Kad smo 2005. govorili o otvaranju granica, procjene Parlamenta su bile da će ih se godišnje doseljavati između osam i deset tisuća. U međuvremenu je ta brojka narasla na 80 tisuća godišnje. U Švicarskoj živi 23 posto stranaca. Kad se tome pribroje i oni s državljanstvom, penje se to na više od 30 posto. U mom kantonu, Zugu, postotak je 34 posto. Za usporedbu, u Njemačkoj je osam posto stranaca, a i tamo se otvorila debata o useljavanju. Švicarska jest otvorena, no postalo je previše. Doslovce, nema mjesta u vlakovima, cijene nekretnina su otišle u nebo. Mjesečna najamnina stana od 90 četvornih metara u središtima gradova doseže 1800 eura. A radnik u trgovačkom lancu zarađuje 3500 eura. Tko si to može priuštiti? – kaže te dodaje kako se ne boji izolacije od EU:
– Tako su govorili kad je bila kampanja za ulazak u EU: “Dolazi smak svijeta, za tri godine nas nema ako ne uđemo u Uniju”. A danas, eto nas. A EU? Kako se on drži? Za sankcije sumnjam. Više je to stvar principa Bruxellesa. Boje se da i druge države ne stave svoje interese ispred onih Bruxellesa. Pozicija Švicarske je važna, ako ništa drugo, tuneli Lötschberg – Basis i Gotthard poveznica je sjevera i juga Europe. Imamo industriju i mislim da trebamo i Europi i svijetu.
U Svicarskoj, Hrvati nisu uopce nikakav problem, problem svicaraca je u tome sto u Svicarskoj zivi vec vise od 25% stranaca, zbog toga su uveli stop strancima koji vazi jednako za svakog stranca iz bilo koje zemlje europe ili svijeta.