Odnosi između sindikata i Vlade zaoštrili su se zbog razilaženja na sporazumu o plaćama za javne službenike. O tome zašto se sve vlade ponašaju jednako i što zapravo traže sindikati javnih službi, razgovarali smo s Vilimom Ribićem po njegovom povratku iz Bruxelles.
Što ste radili u Bruxellesu?
Bio sam na plenarnoj sjednici EGSO-a čiji sam stalni član. To je ekonomsko-socijalni parlament EU. Na sjednici su bili Timmermans i Katainen, potpredsjednici EK. Vruća tema na kojoj su se razišli poslodavci iz istočne i zapadne Europe bilo je pitanje plaća radnika koje firme iz jedne zemlje upućuju na rad u drugu EU zemlju. Prevladalo je mišljenje da ti radnici moraju biti plaćeni isto kao i domaći radnici, što je svakako pravedno i pošteno.
Kako ljudi s kojima ste o tome razgovarali gledaju na razvoj socijalnog dijaloga u Hrvatskoj, imaju li slične probleme ili im je to neshvatljivo?
apadnjacima su načini naše Vlade neshvatljivi, pogotovo ne razumiju da vlada sama podriva svoju vjerodostojnost. Istok je šaren, ima svega pa i sličnih situacija. Međutim, pritisak u pregovorima svuda je isti. Primjerice, Slovenci u javnom sektoru su pred štrajkom.
Zašto su propali pregovori o plaćama u javnim službama?
Zato što i ova vlast ima prečih potreba od plaća učitelja, znanstvenika, medicinskih sestara... Zato što ta vlast nije u stanju voditi politiku koja odgovara radnim ljudima jer pogoduje privilegiranim slojevima društva, jer slijedi i dalje neoliberalne dogme koje su u ovih sedam godina istjerale stotine tisuća naših građana iz zemlje. Sadašnja vlast je jasno poslala poruku da ne želi poštovati ugovore i moralne obveze za 800 tisuća svojih građana. To je vlast koja, baš kao i Milanovićeva, ne smatra pravnu državu ciljem i vrijednošću, već preprekom za realizaciju oktroirane politike kojoj su u fokusu deficit, dug i kreditni rejting na štetu proizvodnje i zapošljavanja. Postoji razlika između Milanovića i Plenkovića u kulturi i načinu, ali ne i u sadržajima važnim za život većine građana.
Europa je u rukama multinacionalnog kapitala koji cijedi i malo i srednje poduzetništvo kao i radnike i građane
Koliki je ukupni iznos potreban za povišicu plaća u 2017. i kako plaće u javnim službama želite usmjeriti dalje?
Bilo bi pristojno da nam vrate 6% od početka godine. To iznosi 1,8 milijardi. No, tijekom pregovora sindikati su raspolovili zahtjev na 3% u siječnju i 3% u srpnju, što iznosi 1,3 milijarde. Oni su na koncu ponudili po 3% u svibnju i prosincu, što iznosi 675 milijuna kuna. Ako se zna da se oko 45% tih sredstava izravno vraća u proračun kroz doprinose i poreze, onda je zapravo neto teret proračuna tek 370 milijuna kuna. Ako znamo da će se i taj iznos dobrim dijelom vratiti proračunu kroz povećanu potrošnju i plaćeni PDV, te imati pozitivan učinak na rast proizvodnje, onda je stvarno bezobrazluk tvrditi da se radi o nekom velikom teretu za proračun.
Ministar Čorić izjavio je da se brinu o interesima Republike Hrvatske.
Neupućenima ti iznosi mogu izgledati veliki, ali ako znamo da je riječ o plaćama za 250 tisuća ljudi, onda su ti iznosi izuzetno skromni. Ako ćemo uvijek licitirati da su plaće na proračunu veliki trošak, onda nikada tim ljudima u javnim službama nećemo održati cijenu rada.
Tražite li da vam plaće rastu 25% godišnje?
Jedan list je to napisao na naslovnici kao veliko otkriće, a to nije otkriće, već neistina. Bili smo spremni razgovarati o dugu za 2016. godinu pod uvjetom da nam osiguraju dostizanje odavno dogovorene cijene rada u nekoliko budućih godina. To bi iznosilo od 900 milijuna do moguće 1,4 milijarde godišnje, a ne 4 milijarde kao što se podvaljuje, uza sve one efekte smanjenja tereta koje sam spomenuo. Naime, plaće će sigurno po oporavku ekonomije rasti i u drugim sektorima pa je onda nužno održati relativnu cijenu rada i u javnim službama. Nije mi jasno kakvi su to umovi koji misle da učitelj i medicinska sestra ne zaslužuju porast plaća kao rezultat rasta proizvodnje u cijeloj zemlji.
Tražili ste od premijera da primi sindikaliste, on poručuje da pregovore nastavlja ministar Ćorić, a on će se uključiti ako bude trebalo. Kako na to gledate?
Premijer je dobio informacije samo iz jednog izvora. Taj izvor su njegovi ljudi, koji se moraju dokazati kao uspješni izvršitelji zadatka – ugovoriti sa sindikatima što manje plaće. S obzirom na to da ga nisu obavili, valja to objasniti premijeru. Naravno da su to objasnili na način koji nas demonizira, a njih ne dezavuira. Zato njihovi izvještaji razumnom premijeru ne mogu biti jedini oslonac. Pamtim da su o radu svojih ministara uvijek htjeli čuti i Tuđman i Račan. Ako je Plenković doista sklon dijalogu kao sadržaju, a ne pozi, onda će nas primiti brzo.
Zašto sindikati ni s jednom hrvatskom Vladom više ne nalaze zajednički jezik?
Vi ste osobno apostrofirani kao problematična osoba i od Ćorića i od Marića jer ste u konfliktu sa svakom Vladom. To je višestruka besmislica koja upućuje na demokratske deficite kod obojice. Da sam samo u konfliktu s njihovom Vladom, onda bi me optužili da radim za SDP, ovako mi zamjeraju što sam bio u sukobu sa SDP-om. Predivno, čovjek se mora nasmijati. Milanović je očito bio na pravom putu. Fokusiraju problem na mene kao osobu, a ne na osam drugih sindikata i na stotinjak tisuća zaposlenika. To je znak neupućenosti kako funkcioniraju sindikati. Primjerice, čak i u Sindikatu znanosti politiku usvajaju tijela Sindikata, a ne čelnik. Prestat ću zastupati svoje članove kada mi to članovi na izborima kažu, a ne kada to požele Marić ili Milanović.
Što je, po vama, zapravo uzrok takvoj optužbi?
Sa svim vladama do sada, sve do krize, naši su sindikati bili partner i potpisivali su mnoge ugovore. Međutim, od krize naovamo imamo tri vlade koje slijepo i štreberski provode ekonomsku doktrinu serviranu iz Bruxellesa, čiji je cilj bio obračun s javnom potrošnjom, obrazovanjem i ljudima koji tamo rade. To je program ekonomske kontrakcije, zbog kojeg je cijeli kontinent zakočen, siromaštvo i nezaposlenost eksplodirali, a povećane nejednakosti razaraju dušu i tkivo Europe. Svi su bili gubitnici osim svjetskih bankstera. Cijeli je kontinent u rukama financijskog i multinacionalnog kapitala koji cijedi i malo i srednje poduzetništvo jednako kao radnike i građane. Posljedice su Brexit, jačanje ekstremno desnih snaga i proces disolucije EU. Kod nas je posljedica trogodišnji pad BDP-a, uništavanje javnih servisa građana i masovno iseljavanje stanovništva.
Da sam u konfliktu samo s Vladom HDZ-a, optužili bi me da radim za SDP, ovako, zamjeraju mi sukob sa SDP-om
Kao što ste nekidan mogli vidjeti na primjeru Grčke, od takve politike ograđuje se danas i MMF. Jedino Europska komisija nastavlja na isti način. I s njom poslušne i bezidejne hrvatske vlade. Hrvati su i ovaj put pokazali, kako reče Nada Klaić, da su odlične sluge i loši gospodari. Naravno da su takvoj oktroiranoj politici, u kojoj vlade ne mogu korigiranjem tečaja jačati konkurentnost već u tom cilju moraju smanjivati plaće, sindikati ozbiljna prepreka. Štoviše, mora ih se demonizirati, što je Milanović radio punom parom putem svojih medijskih ispostava, a sada počinje i HDZ. Meni osobno to nije nimalo ugodno, iako sam već i navikao na laži i podmetanja iz politike i medija. Točno je da zadnjih sedam godina na isti način reagiram na nepravdu i tragične promašaje ekonomske politike. Sokrat bi rekao, o istome isto.
Rekli ste da, ne bude li dogovora do 26. siječnja, krećete sa sudskim tužbama, a nakon toga na ulicu. Ali ljudi u Hrvatskoj nisu nikad spremni za ulicu. Imate li potporu članstva?
Ne znam još sa sigurnošću. Za vrijeme pregovora bilo je burnih reakcija članova, ali to ne mora biti većinsko raspoloženje. Pamtim reakciju dijela članova koji nisu htjeli sudjelovati u štrajku u rujnu 2015. godine prije parlamentarnih izbora koja nije bila u korist njihovih vlastitih interesa. Nisu ih čak motivirale niti uvredljive Milanovićeve izjave o štrajku. Meni je to nerazumno i razočaravajuće. Stoga ne znam u kakvom nam je stanju štrajkaška vojska. Vidjet ćemo. Ljudi su nažalost više politizirani nego sindikalizirani, što je svakako loše za te ljude.
Postoji veliki jaz između ljudi koji rade u privatnom i javnom sektoru. Kako ćete ove prve, kojima se i danas smanjuju plaće usprkos statističkom rastu BDP-a, uvjeriti da potonjima treba dići plaće? Već sigurna radna mjesta i redovite plaće, a kamoli božićnicu i regres, većina iz privatnog sektora smatra nedostižnim beneficijama, što njima poručujete?
Da, postoji jaz. Primjerice, plaće za visoku stručnu spremu u obrazovanju su daleko najniže u zemlji. Državna uprava je u tragičnom stanju. Policajac pozornik ima 3700 kuna plaću, a zakleo se na vjernost hrvatskoj državi. Je li ona njemu vjerna? O stvarnom položaju privatnog i javnog sektor ne valja suditi po vašim i mojim primjerima, već po statistici. Ona pokazuje da su plaće u privredi rasle zadnjih godina, dok su radnicima na državnom proračunu plaće višekratno padale. Fokus samo na one koji su otpuštani nije cjelovit, jer postoje i sektori koji jako dobro stoje. Dakle, relevantni su samo statistički izvještaji o plaćama.
Jeste li se umorili od stalnih uspona i padova sindikalne borbe?
Imam energije, ali nemam više nade, baš kao i svi građani. A izostanak optimizma umara najviše. Da, umoran sam i razočaran. Iako nisam glasovao za HDZ, puno sam od Plenkovića očekivao. Nadao sam se da će u zemlji zavladati razumni pristup rješavanju problema nakon bezumnog Milanovića. Ne mogu se pomiriti s time da nijedna vlast ne želi odrediti i očuvati cijenu rada za zaposlenike kojima je ona poslodavac.
Kako posluje vaša sindikalna zgrada u Andrašecovoj?
Uredno i uspješno. Puno bolje nego Republika Hrvatska. Kamo sreće da nam država funkcionira kao Sindikat znanosti.
>> Sindikati javnih službi i Vladin pregovarački tim dogovorili osnivanje radne skupine
biti sindikalni vodja..u hr..znaci biti..uhljeb na kvadrat..puno zujati a malo meda davati..