Vožnja bicikla bez ruku – kazna 300 kuna. Vožnja na “paktregeru” – kazna 300 kuna. Slušalice u uhu – kazna 300 kuna. Udvojena vožnja, kada je jedan bicikl pored drugoga, a ne iza njega – kazna 300 kuna.
Policijske službenice Eleonora Matić i Tatjana Lovaković ponovile su to toliko puta da sve već znaju i vrapci na osječkim granama. No, ne i biciklisti u gradu na Dravi. I nije Osijek izuzetak, slično je i u Zagrebu ili bilo gdje u Hrvatskoj.
– Gospodine, ne smijete voziti bicikl pješačkom stazom – zaustavljaju one umirovljenika u središtu grada. Iza njega viri dugački, improvizirani štap.
– Imao sam moždani udar pa se plašim voziti cestom jer sam usporeniji. Štap nosim da mi je lakše hodati kad siđem s bicikla – započnije on.
– Zbog tog vašeg stanja ne biste onda ni trebali biciklirati, već se voziti javnim prijevozom ili pješačiti – govori mu policajka.
Dok ispraća njega, s druge strane ceste nogostupom juri 19-godišnjak.
– Znam trebao sam pregurati bicikl, ali evo, sad sam na biciklističkoj – uzvraća mladić, nervozno prevrćući mobitel i slušalice u rukama. E, da – i za mobitel je kazna 300 kuna.
Eleonora i Tatjana ne kažnjavaju, nego savjetuju i pomažu građanima kako im svako sjedanje na bicikl ne bi značilo i stavljanje “glave u torbu” – svoje ili nečije tuđe. Jer, iako okreću pedale, oni su vozači baš kao i oni koji sjede za upravljačem automobila. Ravnopravni su, barem zakonski gledano.
Njih dvije krstare Osijekom na službenim policijskim biciklima, s kacigama na glavama, a toliko se stope s okolinom da ih drugi biciklisti primijete tek kada ih zaustave.
– Pretpostavljam da ljudi imaju dosta svojih briga pa uopće ne obraćaju pažnju oko sebe, što nije dobro, jer ne gledaju ni prometne znakove – prikazuje Eleonora kojoj su 44 godine, a u službi je 25 godina.
Ne uoče, tako, ni pištolj za njihovim strukom.
– Pištolj i lisice su sastavni dio naše službene odore pa ih moramo nositi, bez obzira na postupanje. Lisice je skrio džemper, jer moramo grijati leđa da se ne prehladimo na biciklu – smješkaju se one.
Od sredine lipnja Policijska uprava osječko-baranjska provodi projekt “Biciklirajmo biciklističkom”, a od tada su i njih dvije “na pedalama”. Osijek, inače, slovi za grad s najviše biciklističkih staza u Hrvatskoj, od gotovo 50 kilometara.
– Educiramo bicikliste jer smo uočili kako se ne znaju sigurno i pravilno kretati, ne poznaju znakove. Većina djece ne nosi kacigu, što nas posebno brine jer su djeca do 15 godina, kao biciklisti, najugroženija u prometu. Priznaju nam kako ju imaju kod kuće, ali ne i na glavi jer ih vršanjci ismijavaju – otkrivaju naše sugovornice, čija je misija sve te nepravilnosti što više smanjiti, edukacijom.
Kada ih ulove u prekršaju i pitaju zašto ne poštuju prometne znakove, biciklisti samo sliježu ramenima. Nije nužno neznanje u pitanju, za bicikl se ne polaže vozački ispit, ali većina biciklista, pokazuje njihovo iskustvo, vozači su automobila, dakle pretpostavlja se da poznaju pravila. No, neki ih uporno ignoriraju. Usto, vozači su se navikli na vertikalne znakove, a na biciklističkim su stazama i oni horizontalni pa ih samo “pregaze”.
– Gdje postoje biciklističke staze, dužni su voziti po njima, a gdje ih nema, moraju na kolnik. Pješačka staza je zabranjena – poručuju.
A tko se više žali, pješaci na bicikliste ili obrnuto?
– Podjednako! Moja poruka bi bila: krenimo od sebe, ne gledajmo one druge koji griješe, nego se ponašajmo kako nam zakon nalaže i onda nećemo biti potrebe ni za preventivnim, a kamoli represivnim postupcima – poručuje Eleonora.
Romobili donose zbrku
Dodatnu zbrku u promet unijeli su električni romobili, ultimativni hit na prometnicama (čitaj: pješačkim stazama) diljem naše zemlje.
– Još nije bilo, srećom, ozlijeđenih, ali pješaci se žale da se romobili prebrzo kreću pa se nadamo kako će se u skorijoj budućnosti urediti Zakonom o sigurnosti prometa na cestama da ih se ne svrstava više u pješake, već da ih se zbog brzine kretanja prebaci na biciklističku stazu – kažu policajke.
Kada se suoču s plavom uniformom, većina je osječkih biciklista opuštena i nasmijana, iako na prvu ni ne znaju hoće li ih one kazniti ili samo upozoriti. Daje to nadu da su, ne tako davni, animoziteti biciklista prema policiji ipak prošlost jer, podsjetimo, Osječani su prije dvije godine izašli i na ulice i prosvjedovali zbog represije prema vozačima na pedale.
– Ne kreću odmah s isprikama, ali ima pojedinaca koji, znajući da su u prekršaju, krenu sa žešćim tonom, no kada ih upozorimo da samo želimo smanjiti broj poginulih, a ne ih kazniti, situacija se smiri i ponovno je osmijeh na licu – pričaju naše sugovornice.
Najčešći su izgovori za pogreške žurba, k liječniku ili, kod mlađih, u školu. Ipak, većina ih samo sliježe ramenima, a to, u konačnici, i jest najmudrije...
Od pet biciklista koji su užim središtem grada, pred našim očima, prošli doslovce u dvije-tri minute, svaki je napravio barem jednu pogrešku: dvoje ih je preguralo bicikl po označenom biciklističkom prijelazu, uz “zebru”, iako to nisu trebali. Dvoje ih je nosilo teret na upravljaču pa su se ljuljali lijevo i desno, boreći se kako održati ravnotežu i ne pasti. Peti je vozio jednom rukom.
– Vožnja jednom rukom dopuštena je jedino kada skrećemo pa pružimo ruku da najavimo promjeru smjera. Kad smo skrenuli, ruka se vraća na upravljač – ističu. Ne bismo, tako, ni smjeli jesti sendvič ili sladoled dok vozimo – iako nas za to neće nitko kazniti, moramo biti svjesni da tako umanjujemo svoju i tuđu sigurnost u prometu.
Mnoge bi, pak, začudilo da “paktreger” nije sjedalo, već nosač tereta, što mu, uostalom, i jest hrvatski naziv.
– Nema tu dobi, ne smiju se na njemu voziti ni djeca, ni odrasli, nitko! Baš kao ni na upravljaču. Opasno je, narušava se stabilnost vozila. Isto tako, narušavaju je i vrećice na upravljaču. Iako nije zakonom zabranjeno, radi sigurnosti teret bi trebalo nositi u bisagama – upućuju policajke. Dječju je sjedalicu, nadalje, sigurnije je montirati iza, nego naprijed, jer ova stražnja ima oslon za noge. Eleonora i Tatjana na teren ne izlaze bez bijele kacige, a zakonski to ne smiju ni djeca i mladi do 16 godina. A prava je muka natjerati srednjoškolca, svjedoče i one, da se do škole odveze s kacigom na glavi...
– Od opreme na biciklu, obavezni su zvono, svjetla i reflektirajući prsluk, ako nas zatekne mrak. Većina građana nema prsluk. Moderni bicikl čak nemaju ni svjetla, već ih se kupuje kao dodatnu opremu... – prikazuje Tatjana.
Iako će nas većina biciklističkih prekršaja “olakšati” za 300 kuna, jedan ćemo ipak platiti više, 500 kuna – alkoholiziranost. Njih će se najčešće zateći popodne i predvečer, a redovito napire najmanje 1,5 promil.
U 9 mjeseci 624 prekršaja
Pri zatjecanju pijanih vozača bicikla postupak je jednak kao i kod drugih sudionika u prometu pod utjecajem alkohola. Evidentira se prekršaj te, ako postoji opasnost da će nastaviti voziti pijani, određuje im se smještanje u posebne policijske prostorije do otrežnjenja.
– Biciklistima se ne može oduzeti vozačka, niti zabraniti vožnja biciklom na određeni period, kao što je to slučaja kod vozača B kategorije, ali napiše se napomena da je biciklirao pijan – pojašnjava Tatjana.
Ukupno 524 prekršaja biciklista evidentirana su na području grada Osijeka u prvih 9 mjeseci ove godine, dok je u istom periodu lani zabilježeno čak 906 prekršaja vozača bicikala. Prevencija, očito, daje rezultate. Najčešći prekršaji koje čine vozači bicikla su upravo vožnja pod utjecajem alkohola i vožnja po nogostupu ili nekorištenje biciklističke staze.
– Znate li zašto ste zaustavljeni? – pitaju naše policajke još jednog 19-godišnjaka na dva kotača, “uhvaćenog” na nogostupu.
– Trebao sam pregurati bicikl? – odgovara on protupitanjem.
– A prije nego što ste trebali sići s bicikla, trebali ste držati obje ruke na upravljaču – opominju one.
– Popravljao sam frizuru – “ispucava” mladić, i automatski počinje namještati šiške.
– Frizuru popravimo kod kuće i više ne umanjujemo stabilnost kretanja biciklom. I preko pješačkog gurate bicikl, jesmo se dogovorili? – govore policajke, a mladić odlazi, priznajući nam kako je znao da je vožnja bez ruku zabranjena.
Iako su ravnopravni sudionici u prometu, što se često ističe, biciklisti su i najranjiviji – njih ne štiti lim, svaki kontakt s drugim vozilom ujedno je i kontakt njihovim tijelom. Stradala su 84 vozača u Osijeku u protekloj godini, od čega su tri poginula, 25 ih je teško ozlijeđeno, a 56 je prošlo s lakšim ozljedama. U ovoj godini, do kraja rujna, ukupno je stradalo 45 biciklista – jedan smrtno, 12 je teško i 21 lakše ozlijeđen.
Dodatan je problem što se na bicikl može sjesti i spustiti cestom doslovce čim se prohoda, nema obuke kako se ponašati u prometu. Tek jedan ili dva školska sata o prometnim znakovima uče đaci u sklopu tehničkog odgoja. A to očito nije dovoljno. Uz sve, nikako da mine taj vječni animozitet: pješaci su ljuti na bicikliste, kada se oni popnu na bicikl, ljuti su na pješake, a svi su zajedno ogorčeni na vozače automobila, i obrnuto... Uloge se mijenjaju, ali pravila su ista, poručuju u policiji.
Fotografije Eleonore i Tatjane, dok čuče pokraj djeteta ili razgovaraju s odraslima, objavljene su proteklih dana i na lokalnim portalima. Na slici se, naravno, ne vidi da one mirnim, ljubaznim, gotovo majčinskim tonom objašnjavaju, primjerice, kako pravilno postaviti svjetla. Toga dana, kada su fotografirane, nisu kažnjavale, jer one to i ne čine. (Uoče li, pak, pijanca na biciklu, njega će zadržati i pozvati kolege iz prometne postaje). One su tada, baš suprotno, nagrađivale za pravilno ponašanje u prometu. Ipak, osvanule su u medijima s upozorenjem: “Građani, oprez, policija provodi pojačane mjere!” Povrijedilo ih je to, priznat će nam, ali ih neće i pokolebati.
– Nama je cilj osvijestiti bicikliste da svojim greškama mogu ugroziti vlastitu i sigurnost drugih sudionika u prometu. Dugi niz godina nije nas bilo na biciklima, pa je građanima malo neobično vidjeti nas. Nismo još morali juriti ni za kime biciklom, pristojni su i ljubazni čim objasnimo da nema kazni. A nama su, naravno, daleko draži ovakvi tereni, nego uredski rad – zaključuju one.
Jel ima šta u ovoj hr a da se ne kažnjava sirotinja