Subota 17. kolovoza Nije sporno obrazovanje, nego tehnika kao fetiš
Sisački biskup Vlado Košić na Veliku se Gospu osvrnuo na tzv. školu života - zapitao se “je li to ispravan put ako se ne uvažavaju sugestije stručnjaka, ako se sve više izostavlja odgojni vid a naglašava samo obrazovanje, i to uvođenjem tehničkih, informatičkih pomagala, te je li to onda samo tehnicizacija, odnosno informatizacija obrazovnog procesa koji se sve više lišava odgojne dimenzije”. Uzvratila mu je na Facebooku ministrica Divjak rekavši kako “prema hrvatskim zakonima i međunarodnim konvencijama svako dijete ima pravo na obrazovanje” i “pravo na dotok informacija ili sadržaja utemeljenih na suvremenim znanstvenim i obrazovnim standardima”. Napomenula je “da se škola i Crkva ne moraju u svemu slagati, te da ministar i biskup imaju različite nadležnosti kojih se trebaju držati.” Zna li ministrica da isključivanjem Crkve iz “nadležnosti” isključuje golemu većinu roditelja čiji su stavovi o odgoju djece puno sličniji crkvenima nego stavovima ministrice, njezine liberalne stranke i njezinih reformatora? Nije sporno obrazovanje, ali pretvaranje tehnike, informatike u fetiš, u svetinju može ga u odgoju djece učiniti diktatom kojemu su djeca sredstvo a ne slobodna ljudska bića.
Nedjelja 18. kolovoza
Crkvena i državna hijerarhija istog podrijetla
Šef Papinske akademije društvenih znanosti u Vatikanu Stefano Zamagni očinski se obratio Hvatima: “Ne vjerujte suverenistima, oni ne vide da zatvaranje vodi u propast”. Kao da slušamo nekog čelnika iz Europske unije kojemu protivljenje “zatvaranju” znači otvaranje prema interesima moćnih europskih i svjetskih zemalja i njihovih profitera koji su pokupovali u Hrvatskoj velika nacionalna bogatstva (banke, telekomunikacije, Plivu, Inu...). i iz njih izvlače milijardske dobiti. Nepojmljiva je drskost kojom se Zamagni iz raskoši Vatikanskih vrtova i s vrhova papinske moći koji nemaju baš ničega srodnog s Kristovim naukom upleće u hrvatski politički život. Njegov napad na suvereniste nije ništa drugo doli demonstracija potpune nadmoći Vatikana nad Crkvom u Hrvatskoj koju onda prenosi i u politiku, Crkvom tako kukavički ovisnom o papi. I dokaz da su crkvena i državna hijerarhija istoga podrijetla i iste težnje za moći koja je bila uzrokom tolikih opačina i koja je također strana izvornom kršćanstvu. Vatikan je iznevjerio najplemenitije očekivanje Hrvata da se Stepinac proglasi svetim, a Zamagni nam sada s istim prezirom prema hrvatskoj suverenosti dijeli političke lekcije. Sramotno!
Ponedjeljak 19. kolovoza
Hoće li ‘Galeb’ podsjećati i na diktatorove zločine?
Hoće li brod “Galeb”, ploveća rezidencija predsjednika Tita, bude li restauriran i pretvoren u muzej, imati i sadržaje koji će podsjećati na diktatorove zločine? Hoće li na njemu biti izložene slike desetaka tisuća Hrvata ubijenih u bleiburškoj tragediji, zastrašujućih kolona na križnim putovima, zatvorenika Golog otoka, slike Udbinih ubojica i emigranata koje su smaknuli? Budući da je Vlada poduprla projekt i za njega osigurala potporu iz fondova EU, ona te zločine slavi i smatra ih herojskom i časnom prošlošću koju nasljeđuje. Nasljeđuje je i vrlo konkretno – istina, ne ubija, ne zatvara, nema bleiburških kolona, ali ima kolona Hrvata koji traže spas u inozemstvu bježeći od njezine politike. Obnovi “Galeba” koja bi koštala desetke milijuna kuna u riječkom Gradskom vijeću žestoko se usprotivio i Tihomir Čardašev, vijećnik Akcije mladih, koji kaže kako je očito da “Obersnel ne može realno sagledati smislenost ovog projekta, već ga gura pod svaku cijenu, što nas je i dovelo do situacije da sad moramo izvlačiti grad iz ponora”. Ali nema te cijene koju Plenković i Obersnel ne bi platili, makar bi se Rijeka još zadužila kao što se zadužuje i Hrvatska dok su na rubu ponora i jedna i druga.
Utorak 20. kolovoza
Uspomenu na Šretera čuva Slavko Degoricija
Čitam naslov - “HDZ odbacuje tvrdnje o zaboravu na dr. Ivana Šretera: Konkretnim djelima čuvamo uspomenu na njega...”. Ali uspomenu na hrvatskog liječnika čuva i jedan od najpoznatijih HDZ-ovaca Slavko Degoricija. U knjizi “Nije bilo uzalud” napisao je da se Milorad Pupovac 1991. zauzimao za dvojicu Srba liječnika koji su na okupirani teritorij švercali medicinsku opremu. Naši su ih pustili, a zauzvrat su tražili od Pupovca da se pusti Šreter. Potom Pupovac dolazi Degoriciji, koji dalje piše: “’Ti si obavio posao, a ja za sada nisam.’ Pitam ‘Zašto?’ ‘Ne daju ga jer im treba kao liječnik, znaš kako je, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora, puštaju Šretera.’ Nije od toga prošlo nekoliko dana, doznajem od predstavnika UNPROFOR-a da je Šreter mrtav, likvidiran, već više od mjesec dana... da ga Srbi nisu koristili ni jednog trenutka kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja premlaćivali.” HDZ danas o tome šuti zbog koalicije s Pupovcem, kao što šuti i o njegovim stavovima o Oluji, i kao što šuti o tome da drugi HDZ-ov koalicijski partner HNS desetljećima zastupa tezu o jednakoj krivnji za rat i o agresiji Tuđmanove Hrvatske na BiH. HDZ=HDS – hrvatska demokratska sramota.
Srijeda 21. kolovoza
Tragači za ustašama žale što nema komunizma
Danas me naslov jedne kolumne potaknuo da pišem o tome kako ima lijevih novinskih autora koji manje-više uvijek pišu o jednome – o ustašama. Površan pogled na stanje u hrvatskom društvu dovoljan je da zaključimo kako je riječ o bolesnoj obuzetosti tom temom u kojoj se vrti nekoliko slučajeva, uglavnom oko pozdrava “za dom spremni”. Hrvatska ima oko 1,4 milijuna zaposlenih i oko milijun umirovljenika, od kojih golema većina brine kako preživjeti, kako uzdržavati obitelj, školovati djecu... Ostalo su djeca, učenici, studenti... koji brinu svoje brige i traže zabave. Ako zamislimo kako tim ljudima ni na kraj pameti nisu ideologije iz Drugog svjetskog rata, ili su im usputna, prigodna tema nebitna za njihov život, ostaje pitanje – gdje su onda ustaše, gdje su im političke stranke, gdje su te opasnosti...? Pa sam zaključio – tragači za ustašama su razočarani time što nemaju svoj komunizam, svoju Jugoslaviju, svoju vojsku i policiju, svoju jedinu partiju, prevlast svojih Srba u najopakijim državnim službama i u institucijama. U nedostatku toga zaleđa, te zaštite, priviđaju im se ili proizvode ustaše o kojima su ovisni, bez kojih ne mogu, kao što ne mogu ni srbijanski dužnosnici i mediji.
Četvrtak 22. kolovoza
Božji blagoslov za počinjene lopovštine
Dan nakon što je dao ostavku, bivši je ministar uprave Lovro Kuščević na pitanje boji li se kaznenog progona, odgovorio – “Hvaljen Isus”. S “Hvaljen Isus” obraćao se novinarima, počinjao telefonske razgovore te je izjavio da ga nitko zbog toga nije ukorio. No nisu se prestajale objavljivati priče o njegovu bogatstvu koje je stekao dok je bio politički dužnosnik na Braču, o nekretninama, o prenamjeni zemljišta... Plenkoviću je pak bio sve miliji pa je u hijerarhiji HDZ-a napredovao do političkog tajnika stranke, postao je jedan od najmoćnijih ljudi u državi. Šef ga je dugo štitio, ali više se nije moglo, Kuščević je dao ostavku i zadržao svoj pozdrav “Hvaljen Isus”. No ni taj ga pozdrav kojim je odgovorio na novinarsko pitanje o kaznenom progonu nije spasio – u njegovu kuću na Braču upali su policijski istražitelji koji u sklopu USKOK-ova izvida obavljaju pretrage, razlog su nekretnine i prenamjena zemljišta. Drskost kojom je Kuščević zlorabio najsvetije ime samo je najslikovitiji primjer licemjerja u HDZ-u, jedva ima značajnijeg HDZ-ovca koji se nije obogatio i za kojim se nisu vukle afere, ali ih redovito viđate na misama gdje od Boga traže blagoslov za svoje bezboštvo.
Petak 23. kolovoza
Umirovljenike smo pretvorili u neželjen teret
Što možete kupiti za 44 kune? Otprilike – kilogram junetine. Ali to meso možete imati za obitelj samo jednom u mjesecu. Toliko će od rujna prosječno biti veće mirovine zbog usklađivanja s rastom plaća. Umirovljenici imaju potrebe kao i ostali ljudi, ali, zamislite, na primjer, da se među tim ostalima plaće ministrima i zastupnicima u Saboru povećaju 44 kune. Nezamislivo. Osim toga oni u restoranu u Saboru na jeftinoći jela uštede bar deset puta više od rujanskog povećanja mirovina. Utoliko je veći cinizam vlasti za koju su umirovljenici poniženiji od prosjaka koji po gradovima 44 kune skupe u sat vremena. Tko je zaslužan za raskoš u kojoj žive političari a i mnogi drugi, tko je zaslužan za sve što u zemlji imamo? Umirovljenici. Ali oni se iz toga bogatstva protjeruju kao da se protjeruju iz vlastite kuće, zaslužni djedovi i očevi koji imaju djecu i unuke izbacuju se kao višak, kao neželjeni teret, kao islužene tegleće životinje. A u medijima u vijesti o povećanju mirovina naglasak nije na bijedi toga povećanja nego na mukama na kojima se našao ministar financija Marić koji sada u proračunu mora naći 320 milijuna kuna koliko će državu od rujna još koštati umirovljenici. Da zaplačeš!
Zbilja je licemjerno kad kršćanski poglavari govore kao Zelani ili kao dobro pofutrani soroševci i ostale nevladine organizacije iz svojih bjelokosnih kula.