Hrvatsku već godinama napuštaju njeni stanovnici. Mahom mlađi. Razočarani, ojađeni i ljutiti, ali odlučni u želji i namjeri da svoje živote prožive na dostojanstven način - tamo gdje će njihov rad biti poštovan i dostojno plaćen, gdje će garancija njihova zadovoljstva i uspjeha biti oni sami, kao ljudi, a ne stranačke iskaznice - iz Hrvatske odlaze uz vrlo čestu, a tako tužnu poruku "da se više ne vrate". Tu i tamo se dogodi da se karta u jednom smjeru ipak prometne u onu povratnu. Time ne gubio samo njih već i naše buduće stanovnike, njihovu djecu. Time nastaje ogromna, sve ogromnija demografska praznina.
Jedan od njenih također poraznih efekata jest i gorka činjenica da se naša zemlja suočava sa sve većim problemom nedostatka radne snage. Svugdje, u skoro svakom segmentu rada. A poslovi se moraju obavljati. Ne smije se stati. I onda tu sve ogromniju prazninu popunjavaju - strani radnici, naši novi sugrađani. Ne da nema dana, ne da nema sata, nego nema više ni minute da negdje oko sebe ne vidimo i ne čujemo nekoga tko je k nama došao iz blizine, iz susjedstva, ili iz dalekih zemalja kako bi radio na onim poslovima čija upražnjena mjesta vape za njegovim rukama.
Mnoge od njih na takav je životni put također navela neka sila. Da se moglo pristojno živjeti i oni bi sigurno radije ostali i kruh zarađivali u svojim zemljama, okruženi svojim obiteljima, prijateljima, običajima, jezicima... No, stvarnost je ispala drugačija. A ta stvarnost i za njih i za nas sad zvuči ovako - prošle godine u Hrvatskoj je izdano ukupno 172.499 dozvola za boravak i rad, od toga u najvećem broju u djelatnostima graditeljstva, turizma i ugostiteljstva, industrije, prometa i veza te trgovine, i to najviše državljanima Bosne i Hercegovine, Srbije, Nepala, Indije, Sjeverne Makedonije, Filipina, Kosova, Bangladeša, Turske i Albanije. Podaci za ovu godinu pokazuju pak da će biti postavljen novi rekord jer je od 1. siječnja do 31. srpnja ove, 2024. godine, izdano ukupno već 131.879 dozvola za boravak i rad, u istim onim već navedenim sektorima i već navedenim državljanima stranih zemalja, uz dodatak Uzbekistana i Egipta.
No nad cijelu tu ionako otužnu situaciju nadvija se velika, mučna, neljudska sjena - sve učestaliji napadi naših građana na strane radnike. Ruku na radišne ljude druge boje kože, druge vjere, druge kulture, drugog jezika i pisma, do jučer drugog načina života, ne libe se dignuti ni naši mladi građani, čak i oni maloljetni. Čak i u samim centrima naših gradova. I prošlog smo tjedna svjedočili vijestima o takvim sramotnim događajima, napadima na strane radnike, naše nove sugrađane. Promptno se, posve opravdano, oglasio i ministar unutarnjih poslova osuđujući svaki takav nasilan čin koji u sebi ima elemente ksenofobije, rasizma... Ali to nije dovoljno.
Generacijske razlike
Što smo mi sami učinili da ljude koji nam dolaze iz daleka, koji dolaze raditi kako bi naši životi i naše društvo mogli nastaviti normalno funkcionirati, prihvatimo s razumijevanjem, uvažavanjem, zahvalnošću i poštovanjem? Jesmo li im i koliko pomogli da se osjećaju dobrodošlima, prihvaćenima i sigurnima? Jesmo li im organizirali i ponudili svaku moguću pomoć da se što lakše snađu, priviknu i uklope, da se, kako se to stručnije kaže - integriraju? Jesmo li se potrudili doznati iz kakvih su nam krajeva i kultura oni došli kako bi premošćavanje razlika i njima i nama prošlo što lakše, blaže i veselije? Razgovaramo li o svemu tome i u osvojim obiteljima, vrtićima, školama, fakultetima, na radnim mjestima, u mjerodavnim institucijama? Ukratko, što činimo kako bismo bili što bolji, srdačniji i velikodušniji domaćini? Pitanja su to koja su već davno prije trebala imati precizno osmišljene i razrađene konkretne odgovore koji su onda već trebali i zaživjeti. Ovako se suočavamo s nemilim nasilnim scenama koje za posljedice imaju tuđu i fizičku i psihičku i duhovnu patnju, a našu sramotu. O tome nam je govorila i naša sugovornica.
VEZANI ČLANCI:
– Ono što je Hrvatskoj potrebno jesu migracijska i integracijska politika i strategija. Posljednja migracijska politika bila je donesena za razdoblje od 2013. do 2015., i od tada se očekuje donošenje nove koja je u najavi već neko vrijeme. U okviru ovih politika potrebno je senzibilizirati javnost za pitanja doseljavanja stranaca u Hrvatsku. Program senzibilizacije morao bi biti osmišljen tako da pruža točne, konkretne i pravovremene informacije o strancima koji dolaze u Hrvatsku. Budući da se velika većina građana o strancima informira iz javnih medija i s društvenih mreža važno je lokalnom stanovištu ovim kanalima približiti primjere dobre prakse i integracije stranaca, informirati ih o njihovoj kulturi i običajima kako bi se prevenirali razvijanje predrasuda i diskriminacije. Jednako je važno osigurati i implementirati mehanizme učinkovite integracije samih stranaca koji dolaze u Hrvatsku. Integracija je dvosmjerni proces prilagodbe između migranta i društva primitka, a ostvaruje se kroz osiguranje tečajeva učenja hrvatskog jezika, informiranje o propisima, pravima i obvezama te kulturi i navikama domicilnog stanovništva. Uz to je potrebno adekvatno reguliranje uvjeta smještaja i kvalitete života jer u suprotnom riskiramo getoizaciju i marginalizaciju imigranata koji sami po sebi mogu biti dodatni čimbenik poticanja straha i negativnih stavova i ponašanja prema njima – kazala nam je dr. sc. Margareta Gregurović, viša znanstvena suradnica na u Institutu za istraživanje migracija u Zagrebu.
Potom se osvrnula na posebno zabrinjavajuću dimenziju istog problema, to što animozitetu prema strancima, koji eskalira u fizičko nasilje, podliježu mladi ljudi. Prema rezultatima istraživanja generacijskih razlika u stavovima prema drugim etničkim skupinama koje su, dodaje naša sugovornica, proveli u Institutu za istraživanje migracija, mladi su u većoj mjeri skloni etnocentričnim stavovima i zatvorenosti prema kulturnoj i etničkoj različitosti u usporedbi sa svojim roditeljima, što upućuje, kako kaže, na generacijske razlike u procesu etničke socijalizacije, ali i na važnost društveno-povijesnih događaja.
– Osim navedenog, mladi su u većoj mjeri izloženi informacijama s društvenih mreža koje se ne mogu uvijek smatrati pouzdanim i objektivnim izvorima informacija kako općenito o društvu, tako i o imigrantima – zaključila je dr. sc. Gregurović.
>>> VIDEO Strani radnici iz Nepala opisuju život u Hrvatskoj
Najveća odgovornost na politici
Za sve navedeno odgovorni smo svi, počevši od svakog pojedinca, svake obitelji, pa do najviših nacionalnih i političkih institucija. I, da budemo slikoviti, kako glasno ustajemo protiv svakog oblika nasilja nad ženama i djecom, tako bismo glasno trebali ustati protiv svakog uvredljivog, ponižavajućeg i nasilnog oblika ponašanja prema stranim radnicima. Mjesta bilo kakvoj nehumanosti ne bi smjelo biti. Takve poruke i pouke trebale bi se svakodnevno čuti i u našim domovima, vrtićima, školama, na fakultetima, radnim mjestima, a trebale bi biti upućivane i s govornica svih političkih stranaka, Sabora, Vlade i ureda predsjednika države.
– Neosporna je činjenica da će u Hrvatskoj biti sve više stranih radnika naprosto zato što je nas sve manje, ne samo zbog velikog broj odlazaka Hrvata u zemlje EU i svijeta, nego i zato što se nas sve manje rađa. Dramatični su podaci o padu broja novorođenih. I to je tema koja također nije dovoljna vidljiva u javnom prostoru. Logična posljedica je da će zbog održavanja našeg gospodarstva sve više stranih radnika iz dalekih zemalja dolaziti u Hrvatsku. U tom smislu Hrvatska mora imati osmišljene imigracijske politike, ali i komunikacijsku strategiju, usmjerenu posebno prema mladim ljudima. Mladi ljudi koji su po prirodi buntovni, koji često znaju što ne bi, a vrlo rijetko što bi, trebaju razumjeti da su strani radnici u Hrvatskoj zapravo pomoć hrvatskom gospodarstvu, a ne nešto negativno. Međutim, to se mora adekvatno komunicirati. I to na svim razinama, prije svega na razinama politike jer je ona najodgovornija. Isto tako, Vlada bi trebala investirati u osmišljenu i razrađenu komunikacijsku strategiju u kojoj bi i drugi dionici - javne osobe, relevantne institucije... - sudjelovali u edukaciji cijelog našeg stanovništva, a posebno mladih ljudi, da Hrvatska treba prihvaćati strane radnike koji nam dolaze. Važno je ne zaboraviti da su i prije, a posebno nakon 1945., i Hrvati odlazili u druge zemlje svijeta i da su oni tamo znali biti doživljavani kao građani drugog reda, da su i oni i njihova djeca znali biti pogrdno nazivani "gastarbajterima". Takve obrasce ponašanja prema stranim radnicima ne bismo sad trebali niti smjeli ponavljati u našoj zemlji. A to je samo pitanje adekvatne edukacije i komunikacije, osobito prema mladima. Odgovornost za to je na svima nama, ali je najveća odgovornost na političarima - vrlo jasno politička analitičarka Ankica Mamić objasnila je što nam je činiti. Odmah, jer već kasnimo.
VEZANI ČLANCI:
>>> FOTO Strani radnici u Hrvatskoj
Političari u Hrvatskoj bi prije svega trebali stvoriti uvjete za veće plače pa ne bi ni trebali strane radnike jer većina domaćih ne bi otišla na zapad. Poslodavci koji nisu u stanju dati pristojnu plaću ne bi trebali niti postojati ili neka rade sami unutar svoje obitelji ako smatraju da im je crkavica dovoljna.