Donekle je suzdržan, donekle ima samopouzdanja, makar tako izgleda. Za televiziju progovara u kratkim rečenicama i jasno je da pred kamerama nije na domaćem terenu. Uživo je pristupačan i zanimaju ga tuđa mišljenja. Dobar je promatrač, ali nije prirodni govornik.
Karakteristike koje sam prepoznao čim sam upoznao Božu Petrova upravo su one zbog kojih je dobar psihijatar – jer psihijatar koji govori više od pacijenta i jest pacijent. Međutim, Božo Petrov kao vođa… to je već teže pitanje.
Most je obećao mnoge stvari koje nije ispunio. Obećao je strukturne reforme, ali smo dobili dvije beznačajne: ukidanje pečata i rezanje troškova ministara. Prva je simbolična i bit će potrebno izmijeniti još desetak zakona kako bi promjene stupile na snagu – što znači da smo i dalje na istom. Druga je reforma primjer površnog populizma koji će uštedjeti malo proračunskog novca. Most je obećao da će ljude birati prema stručnosti, ali smo samo dobili drukčije upakirane stranačke poslušnike i provincijske rodijake predstavljene kao „stručnjake“. Hrvatskoj je deklarativnih stručnjaka dosta.
U ranim su fazama mostovci demonstrirali lošu procjenu izborom Ivana Lovrinovića koji je unio nered i borio se za propale ideje. Zatim mu je Most de facto dao moć veta u svojem Nacionalnom vijeću, zbog čega Vijeće više nije moglo samostalno donositi odluke. Naposljetku se pokazalo da je savez toksičan za Most, a Lovrinović nije uspio osigurati dodatne glasove i okrenuo se protiv svojeg tima. Most je obećao iskrenost, ali je uporno svoju koaliciju s HDZ-om predstavljao kao produktivnu i uspješnu, unatoč tome što je svima bilo jasno da je istina daleko od toga. Zbog svega navedenog podrška Mostu drastično je pala: u jednom je trenutku iznosila tek trećinu podrške dobivene na izborima.
Unatoč neuspjesima Mosta, Boži Petrovu dugujemo određenu dozu zahvalnosti. Politika kao odraz društva otkriva da proživljavamo tri krize: krizu vodstva, krizu hrabrosti i krizu sposobnosti. Naklonjeni smo narcisoidnim osobnostima i brkamo agresivnost i moć.
Ne osjeća se ugodno
Uzmite u obzir Tomislava Karamarka. Radi se o čovjeku koji druge rijetko gleda u oči i na čijem licu nikada nismo vidjeli osmijeh, ali je na konferenciji za novinare na kojoj je HDZ najavio da želi srušiti sada već bivšeg premijera djelovao gotovo razdragano. Na trenutke se doista i smijao, kao da je premijerov pad razlog za slavlje. Sociopatsko veselje nije karakteristika poželjnog vođe.
Baš kada smo pomislili da Božo Petrov i njegov Most padaju u zaborav, „mršavi klinac nesigurna glasa“ prepoznao je blef zlostavljača, ali i naš vlastiti. Mnogi od nas, kao i ja sam, smatrali su da je Most dobra ideja koja je tragično završila. Most je od veljače do svibnja 2016. godine bio predmet ismijavanja, kao i sam Petrov. Nevjerojatno, ali pored Mosta je i Živi zid počeo nalikovati na ozbiljnu stranku. Međutim, kada je vrag odnio šalu, Božo Petrov se suprotstavio zlostavljaču i odabrao izbore umjesto kapitulacije, unatoč činjenici da je riskirao gubitak mjesta u Saboru.
Narod se umorio od Mosta i Bože Petrova, a dobar dio toga osjećaja proizlazi iz dojma o Mostu kao grupi nezrelih provincijalaca koji samo drže moralne prodike. Dio ove percepcije je točan, ali mislim da i njima i samima sebi dugujemo objektivniji pregled njihova utjecaja na hrvatsku politiku.
Božo Petrov je vođa koji djeluje kao da se na toj poziciji ne osjeća ugodno. Ne znam leži li razlog u tome što Petrovu nedostaje liderski gen ili u tome što nije siguran da on to želi biti. Možda je u pitanju kombinacija ta dva faktora. Petrov nije govornik po prirodi i to je dobro iskoristio prije izbora. Njegov očiti nedostatak iskustva i iskrenost pomogli su da proda Most glasačima kojima je bilo dosta slatkorječivih šarlatana. Petrov nije vođa kojega krasi sposobnost sagledavanja šire slike ili vizije. Međutim, naša uska politička slika toliko je zatrovana da je njegov naglasak na pročišćavanju svakodnevnog načina funkcioniranja možda za sada i dovoljan. Božu Petrova također se osuđuje zbog sporog donošenja odluka, ali po onom što sam ja vidio imam dojam da on zapravo odluke donosi poprilično brzo. Organizacijska struktura Mosta je previše klimava i raspršena da bi bilo moguće brzo donositi odluke. Kao javno lice organizacije, krivi ga se za tu usporenost. Međutim, po meni je njegova najveća slabost moć rasuđivanja.
Ivan Lovrinović, Drago Prgomet, struktura Mosta i drugi značajni problemi koji su redom nastali zbog lošega rasuđivanja razvodnili su utjecaj koji je Most mogao imati. Vođe preuzimaju odgovornost za dobro i zlo u svojim domenama utjecaja. Međutim, s obzirom na to da odluke Mosta donosi misteriozno Nacionalno vijeće, ispada da Petrov zapravo nikada nije kriv ni za što. Međutim, sudjelovao je u osmišljavanju organizacijske strukture i stoga je odgovoran za njezine nedostatke.
Njegove su glavne prednosti kao vođe uvjerljiv nastup i iskrenost. Kada su te karakteristike izražene (kao u periodu prije izbora te ponovno tijekom posljednja dva tjedna) komunikacija mu dobro ide i popularnost Mosta raste. Kada nisu očite i kada ponavlja PR parole pripremljene u Metkoviću (kao tijekom prvih pet mjeseci ove Vlade i prije početka HDZ-ove hajke na Tihomira Oreškovića), ostavlja dojam slaboga komunikatora i popularnost Mosta drastično pada. Petrov nije „blagoslovljen“ sposobnošću uvjerljivog laganja poput Zorana Milanovića, Ive Sanadera ili pak Nikole Grmoje.
Prije tri mjeseca napisao sam sljedeće: „Svi znamo kako prepoznati dobroga vođu, test je jednostavan. Samo se treba zapitati: vjerujem li ovoj osobi kada govori, djeluje li kao da ima razrađen plan, bismo li je slijedili?“ (Hrvatska vrijedi 35% više!). U slučaju Bože Petrova, mislim da bi mnogo Hrvata odgovorilo da mu ponovno vjeruju, nakon pet mjeseci dvojbi. Mislim da bi većina također s pravom zaključila da on i njegova stranka još nemaju legitiman plan za našu zemlju.
Uzdrmali su političku scenu
I naposljetku, najvažnije je pitanje – hoće li ga glasači slijediti? To prije svega ovisi o tome kojega ćemo Božu Petrova gledati tijekom idućih nekoliko mjeseci. Smatram da je u svojoj srži Petrov čovjek od riječi, ali politika je igra kompromisa. Kompromisi podrivaju svačiji osobni integritet u određenoj mjeri, osim ako ste osobito pažljivi, a takvih je ljudi malo. Moći ćemo procijeniti koliko je politikantstvo utjecalo na Most promatranjem Bože Petrova. Hoće li to biti onaj dobar komunikator s integritetom, ili onaj loš komunikator sa daljinskim PR-om?
Božo Petrov i Most trebaju biti itekako zahvalni HDZ-u. Ostavili su dušu negdje na putu između Metkovića i Zagreba i bio je potreban HDZ-ov brutalni napad na Vladu, njezine institucije i dostojanstvo kako bi je ponovno pronašli.
Bez obzira na to volite li Most ili ne, nedvojbeno je da je znatno uzdrmao hrvatsku političku scenu. Nitko nije govorio o reformama dok Most nije počeo inzistirati na njima. Nitko nije razotkrio SDP-ovu i HDZ-ovu glad za moći na način na koji je to učinio Most. Nitko nije inzistirao na idealima i integritetu kao Petrov i njegov tim (bez obzira na to jesu li ostali pri tome). Nitko drugi nikada nije tako ogolio HDZ. I nitko prije njih nije uspio navesti Katoličku crkvu na to da ozbiljno promisli o svojoj podršci suvremenom, disfunkcionalnom HDZ-u. To su tektonski pomaci do kojih je došlo u manje od godinu dana.
Most nam možda nije donio obećane reforme, ali je pokrenuo promjene. Božo Petrov možda neće postati naš kralj reformi, ali je za sada nedvojbeno naš princ političke disrupcije.
Sada nam treba neki "MOST" koji će jednako tako pokazati svi trulost, nesposobnost, lažljivost, korumpiranost i bijedu Zorana Milanovića i ljudi koje je okupio oko sebe. Hoćemo li nekoga takvoga dobiti, veliko je pitanje, jer kod nas pod "lupu javnosti" dolaze u pravilu samo tzv. desne opcije, ove druge istovremeno rade što hoće a sve ostaje "ispod radara". Zahvaljujući medijima punim novinara i tzv. aktivistima koji su svi redom politički školovani u bivšem jugo-komunističkom sistemu ii su proizvod takvih duboko ideološki umočenih i kompromitiranih ljudi. No, dobro, tema je MOST. --- Kao čovjek koji je na prošlim izborima dao glas MOST-u i k tome čovjek istinski desne orijentacije, mogu reći da sam u konačnici zadovoljan onm što su napravili i svoj bih im glas, s ovim znanjem, na tim izborima ponovno dao. HDZ nikad nije bio zaista desna stranka, nataložilo se k tome u njemu koješta što ne valja i to je jednostavno trebalo raskrinkati. Volio bih da je ova vlada ipak preživjela to raskrinkavanje, ali što je - tu je. Petrova ocjenjujem uglavnom pozitivno. Veliki, jako veliki minus MOST-u je izbor Orepića za ministra policije - taj je čovjek ubačena crvljiva jabuka, a ne isuviše je važnoj poziciji u društvu da bi se to moglo tolerirati. Ovi neredi na utakmici s Češkom izravna su njegova odgovornost, kao i odgovornost šefa SOA-e. Da i ne spominjem ukradeni novac i zlato iz sjedišta policije koji se više uopće ne spominju, Dominićev službeni automobil koji mu je ostavljen, odbijanje smjene kadrova koji su postavljeni po političkoj liniji od bivše vlasti, aferu Grizli i dr. Na novim izborima, međutim, svoj glas vjerojatno neću dati MOST-u jer desna opcija sada treba jak vjetar u leđa, pogotovo ako HDZ preuzme liberal blago lijeve orijentacije poput Plenkovića, čime bismo dobili još jedan, ali malo kultiviraniji, SDP na sceni. Moj glas ići će HRAST-u. To je jedina stranka koja je u ovom rašomonu koji smo imali prošlih 6 mjeseci nastavila spominjati demografsku politiku i obiteljske vrijednosti. A bez demografske obnove i obiteljskih vrijednosti te zdravog nacionalnog naboja koji danas svi akteri društva (pa i Kolinda GK) nastoje svim silama ugušiti, sve drugo je uzalud. MOST-u želim sve najbolje i da na novim izborima osvoje što više glasova te postanu popriličan "kamenčić u cipeli", ali ovoga puta SDP-u i Zoranu Milanoviću, jer je to stranka koja upravo vapi za raskrinkavanjem svega negativnog što se u njoj skupilo. Sretno!