Aleksandar Šmonov je gostoljubivi domaćin. S vrata mi nudi čaj i kolač i govori da ne trebam skinuti jaknu, neka samo uđem i sjednem gdje god mi odgovara. Istina, nema se tu gdje sjesti – čitav mali jednosobni stan natrpan je kutijama s dronjcima, dio njih može se naći čak i na krevetu. Nejasno je gdje Aleksandar spava i objeduje (ni u kuhinji nema ni komadića slobodnog prostora).
Na koncu s njim razgovaram stojeći.
– Tek sam se doselio – objašnjava Šmonov nered, nakon čega mi priča o planovima za budućnost koji su prilično neobični za jednog 64-godišnjeg umirovljenika.
– Svoje sam prebivalište prodao prije mjesec dana i tim novcem kupio stan u novoj zgradi, no stan je u izgradnji pa privremeno živim u ovom iznajmljenom stanu. Čim se zgrada izgradi, prodat ću i taj stan za puno više novca no što sam ga platio. Dio novca ostavit ću sebi, a za ostatak ću unajmiti tri programera koji će oživjeti moj izum.
Slagao sam ženi kamo idem
Izum na kojem radi već nekoliko godina, koji nimalo skromno naziva “otkrićem”, i koji već nekoliko godina bezuspješno pokušava patentirati, službeno se zove “Metode inovacija kojima tri programera lako mogu stvoriti softver uz pomoć kojeg računalo može izmisliti puno izuma bez pomoći čovjeka”.
Posljednji terorist Sovjetskog Saveza ima više od dvadeset sličnih izuma i sa svima me pokušava pobliže upoznati. A to su: “Metoda poboljšanja prosječnog životnog standarda svih neposlovnih ljudi u Rusiji za dva ili tri puta u godini dana”, “Metoda znatnog smanjenja broja i stupnja prijevara kupaca”, “Metoda poboljšanja građana i stvaranje kopija ljudi za postizanje toga”. Čak i “Metoda poboljšanja seksualnih mogućnosti muškaraca bez upotrebe lijekova”, čije upute sadrže samo jednu rečenicu: “Za poboljšanje seksualnog potencijala ovaj muškarac mora uvijek (odnosno, danju i noću) držati noge razdvojenima.”
Sve upućuje na to da je, za razliku od jednog drugog poznatog sovjetskog terorista Viktora Iljina koji je pucao u Leonida Brežnjeva i koji je također bio poslan na obavezno liječenje umjesto smrtne kazne, Šmonovo liječenje uzelo svoj danak.
Njihove su priče općenito nevjerojatno slične. Kao i Iljin, Šmonov se rodio u Lenjingradu (danas Sankt-Peterburgu) te je bio prilično respektabilan sovjetski građanin (obrazovao se u građevinsko-arhitektonskoj tehničkoj školi i radio kao inženjer u tvornici). Sve dok nije “progledao”.
– Godine 1975., nakon što je Brežnjev potpisao Helsinšku deklaraciju, Sovjetski Savez privremeno je prestao prigušivati radijske stanice BBC i Glas Amerike. Tu sam prvi put čuo istinu o onome što se događa u Sovjetskom Savezu, o progonima neistomišljenika i disidenata. I shvatio sam da je totalitarni težim strašan – kaže Aleksandar.
Baš kao i Iljin, Šmonov je u Kremlj poslao pismo s ultimatumom u kojem je zahtijevao izravne nacionalne predsjedničke i parlamentarne izbore. Kada nije dobio odgovor, odlučio je, baš kao i Iljin, ubiti sovjetskog vođu. Kako bi izvršio svoj plan, otišao je u Moskvu na proslavu 73. godišnjice socijalističke revolucije, koja je uključivala proslavu na Crvenom trgu i pozdrav Gorbačova s mauzoleja.
– Ženi sam rekao da ću biti na dači i raditi u vrtu, dok sam u stvarnosti sjeo na vlak i pošao u glavni grad.
Pitam Aleksandra poznaje li Iljina. Sankt-Peterburg vjerojatno je jedini grad na svijetu u kojem mirno žive dva bivša terorista koja su izvršila pokušaj atentata na čelnike države.
– Ne, nikada se nismo upoznali, no naravno da znam njegovu priču – odgovara Šmonov, upućujući na glavnu razliku između njega i Iljina: – Ja nisam djelovao sam. Imao sam suradnika.
Šmonov je svog suradnika upoznao u Lenjingradskoj narodnoj fronti. Početkom 90-ih, zbog naglog pogoršanja kvalitete života i mogućnosti da se u medijima govori istina, u SSSR-u raste snažan protestni pokret. U Moskvi i Lenjingradu održavaju se antisovjetski mitinzi na kojima se okupljaju stotine tisuća ljudi.
Gorbačov je izravno odgovoran za smrt ljudi u Bakuu i Tbilisiju. On sam nije poštivao smjer ka slobodi koji je sam objavio
Lenjingradska narodna fronta bila je službeno neregistrirana društvena organizacija koja je zahtijevala demokratizaciju državnog sustava i koja je brojila oko dvije tisuće članova. Šmonov joj se priključio 1989. godine. Sljedećeg proljeća mu je na jednom od sastanaka prišao kolega i u šali spomenuo da on u slučaju revolucije ima pištolj.
– Tada mi je sinula ideja o partneru – priznaje Aleksandar. – Moj je plan bio prilično kompliciran za jednu osobu.
Nije ga trebalo dugo nagovarati.
– Dogovorili smo se ovako: obojica ćemo hodati u koloni demonstranata, kada dođemo ispred mauzoleja, ja ću izvaditi pušku (Aleksandar je tri tjedna prije kupio lovačku dvocijevku – op. RBTH) i naciljati u Gorbačova. U isto će vrijeme moj partner, kako me nitko ne bi ometao dok ciljam, izvaditi pištolj i zahtijevati da mi se nitko ne približava ili će u protivnom otvoriti vatru. No kada je došao trenutak za to, on se uspaničio. U posljednji je trenutak jednostavno produžio dalje s kolonom. Izvadio sam pušku i gotovo odmah su me primijetili. Dok sam otpuštao osigurač i ciljao, do mene je dotrčao jedan narednik i povukao cijev puške. Zbog toga su meci promašili Gorbačova. A zatim je na mene skočila gomila...
Pitam Šmonova o njegovu neobičnom odabiru cilja: zašto baš Gorbačov, čovjek koji je započeo perestrojku, otvorio granice i stao na kraj cenzuri u medijima? No Aleksandar je odlučan.
I danas isto misli o Gorbačovu
– On je izravno odgovoran za smrt ljudi u Bakuu i Tbilisiju. On sam nije poštivao smjer ka slobodi koji je sam objavio. Devedesetih godina su me tri puta uhitili zbog dijeljenja letaka koji su ljude pozivali da ne glasuju za članove Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza.
Nakon neuspješnog pokušaja atentata, Šmonov je odveden u zatvor Lefortovo.
– Ondje sam proveo mjesec dana, prisjeća se. – A zatim su me proglasili neuračunljivim i poslali u “ludnicu”, iako sam djelovao u potpunosti svjesno. Oni jednostavno od mene nisu htjeli napraviti narodnog heroja i zato su me proglasili ludim. I unatoč tome što sam pri kupnji oružja prošao sve preglede i dobio potvrdu o mentalnom zdravlju.
O strahotama boravka u gradskoj psihijatrijskoj bolnici Šmonov govori iznenađujuće mirno.
– Uvjeti su bili kao u koncentracijskom logoru. Nije se imalo što disati. Svi prozori i otvori bili su zablokirani, prostorija se nije provjetravala godinama, a van se nije smjelo ići, premda je to bilo zakonom propisano. Napisao sam tužiteljstvu žalbu o uvjetima u pritvoru. Glavni doktor saznao je za to te je došao u moju sobu i izravno rekao: “Pa, pazi sad. Nema više tableta – samo teške injekcije”. Znate li što je to flufenazin? To je kada nakon injekcije ne možete niti stajati, niti sjediti, niti ležati. Tijelo se čitavo vrijeme trza. A injekcija djeluje mjesec dana. Tri mjeseca poslije pisao sam majci: “Učini nešto, nagovori liječnika, podmiti ga – samo me vadi odavde.” Sve to vrijeme gotovo uopće nisam spavao. Na koncu je majka, ne znam kako, uspjela nagovoriti liječnika i prestali su mi davati injekcije. Više se nisam žalio na uvjete.
Kako bi se oporavio nakon “liječenja”, Šmonovu je, prema njegovim riječima, trebalo pet godina. No još je trebalo napustiti bolnicu.
– Ne znam što me spasilo, govori on. – Moj je otac bio šef policijske postaje, pukovnik. Pisao je pisma različitim tijelima. Kada je Jeljcin postao predsjednik, napisao sam mu: “Poštovani Borise Nikolajeviču, 1990. godine skupio sam dvjesto potpisa podrške za vas, molim vas da mi pomognete ublažiti moju sudbinu.” Na posljednjem psihijatrijskom vještačenju, a održavali su se jednom u pola godine i uvijek bih dobio dijagnozu “delirij”, odnosno “pogrešno rasuđivanje”, odlučio sam se pretvarati da priznajem svoju pogrešku. Nisam trebao pucati u Gorbačova, kajem se. Na koncu je povjerenstvo ocijenilo da se nalazim u stanju remisije. I bio sam slobodan.
– Priznajete li svoje pogreške? – zanima me.
– Ne. Moj odnos prema Gorbačovu nije se promijenio.
No Mihail Sergejevič Gorbačov, koji će 2. ožujka napuniti 86 godina, ne treba se brinuti.
Čovjek koji ga je nekoć htio ubiti danas je u potpunosti zadubljen u neke sasvim drukčije ideje i inovacije.
>> Ovo su sve načini na koje su pokušavali atentat na Fidela Castra
