Najranijeg se djetinjstva ne sjećamo, ali ga istodobno ne možemo zaboraviti jer ta duboko pohranjena implicitna memorija određuje ponašanje u odrasloj dobi, doživljaj svijeta i samog sebe. Ne razumiju li se važnost ranog razvoja djeteta i manifestacije razvojnih faza, tjera li se različitim metodama dijete na ponašanje za kakvo njegov sustav nema sposobnost ni kapacitet u tom trenutku, nanosimo mu štetu koja će odrediti sve njegove buduće odnose i doživljaj samoga sebe.
Tomislav Kuljiš terapeut je integrativne tjelesno orijentirane psihoterapije, osnivač Centra Prirodno roditeljstvo i autor programa Roditeljstvo i rani razvoj te Osobni razvoj, koje pohađaju roditelji, ali i oni koji nemaju djecu. Oni koji su sudjelovali govore da je riječ o iskustvenoj varijanti u kojoj prepoznaju vlastite mehanizme i uzroke koji su ih formirali. Razgovarali smo s T. Kuljišem uoči njegovih predavanja “Kako podići sretno dijete?” i “Zašto ljubav boli?”, što će ih 27. i 28. siječnja u organizaciji Večernjeg lista, ordinacije.hr i Centra Prirodno roditeljstvo održati u Zagrebu, a 1. i 2. veljače u Rijeci, a koja se mogu pratiti i uživo putem interneta. Više o predavanjima, ali i prijavnica, može se naći na www.prirodnoroditeljstvo.com.
Ljudi olako prelaze preko tvrdnje da nas utjecaji kojima smo izloženi u djetinjstvu oblikuju za cijeli život, kažu npr. “i mene su tukli pa mi ništa ne fali”.
Bez obzira na to što često u društvu govorimo “što mi fali?!”, ne povezujemo da su rana iskustva kada smo bili povrijeđeni u direktnoj vezi s tim što mnogi odrasli obolijevaju jer su pod stresom, kompulzivno rade, pretjerano puše ili piju, imaju ozbiljne bolesti ili su eksplozivni, kažu “imam tanke živce”, imaju unutarnji nemir, ne mogu se opustiti, imaju problema u partnerstvu i roditeljstvu... Emocionalno su “neposloženi”, a sve su to direktne posljedice neadekvatnih, ali i danas uobičajenih načina odgoja.
Većina nas u odrasloj dobi vuče te posljedice, kako to roditelji najčešće griješe?
Uz silne još uvijek normalne metode odgoja, imamo dvije krajnosti u odgoju: grublji odgoj, kojem je cilj da dijete očvrsne i postane poslušno pa roditelj koji to postigne pred drugima ispada uspješan, a druga je krajnost popustljiv odgoj, koji je kod nas manje prisutan. I jedna i druga ideja pogrešne su jer je sam pristup da idemo govoriti o metodama odgajanja djeteta već stranputica. Čim počinjemo primjenjivati neke metode nad djetetom, više nismo roditelj kakvog dijete treba i očekuje. To je kao da netko u partnerskom odnosu pročita neku knjigu i počne primjenjivati metodu iz nje u odnosima s partnerom. Partner osjeti da odnos više nije spontan, već je postao namješten, neautentičan. Dakle, kad primjenjujemo određenu metodu u odgoju djeteta, to čini da je dijete automatski već povrijeđeno jer roditelj primjenjuje nešto što nije njegova autentična dimenzija. Stvaran, prirodan odnos s roditeljem primaran je za kvalitetan razvoj djetetova sustava, fiziologije, imunološkog sustava. Kako će dijete kasnije funkcionirati, ovisi o kvaliteti odnosa. O tome danas govori interpersonalna neurobiologija koja je u osnovi naših programa.
Kako smo došli do toga da primjenjujemo metodu, zašto smo zanemarili prirodno?
Izašli smo iz normalnog, prirodnog autentičnog roditeljstva koje nosimo u sebi kao program. Imamo opstrukciju jer sami to prirodno roditeljstvo nismo najčešće doživjeli onako kako je trebalo biti. Prepuni smo ugrađenih ideja, generacije su prenosile ideje koje su dominantne u društvu, kojima nas savjetuju, a potpuno su promašene. Majke će reći “ostavila sam ga u drugoj sobi da plače jer mi je tako rekla majka”. Kad je pitate: “A što si ti osjećala tada?”, kaže da je osjećala grozno, htjela ga je uzeti. Taj trenutak tipična je situacija gdje smo se odrezali od zdravog impulsa roditeljstva i robujemo nekim idejama koje su trenutačno prihvaćene, a u biti je to degeneracija onog što bi trebalo biti. Što smo više puta povrijeđeni, to smo više odrezani od prirodnog i sve manje svjesni “kako nam je bilo”.
Većina ljudi reći će da se s takvim psihoanalizama pretjeruje.
Kad kažemo “dobro je da me tukao jer od mene inače ne bi ništa bilo”, prešli smo na tatinu stranu i odustali od sebe. Svaki put kad se osoba sa stavom “to su pretjerivanja, što meni fali” kroz podizanje memorije u terapiji samo malo poveže sa svojim unutarnjim svijetom, iz nje izbije autentična bol, tuga i razočaranje jer shvati da su ga povrjeđivali i da se osjeća nevoljeno, zapostavljeno, razočarano. Bude puno suza i bijesa i najčešće shvati – pa zar ja to radim svom djetetu? To ne želim, svom djetetu želim ono što ja nisam dobio.
Hoće li, čim postanu toga svjesni, sve ispraviti kao čarobnim štapićem?
Ne. Dio problema, plića problematika, može se ukloniti osvještavanjem, ali ono što se često događa je “znam što bih trebao, ali ne mogu si pomoći”. Opet vičem na dijete, udarim ga, a poslije mi je grozno, žderem se, ili nismo dovoljno bliski, dijete se udaljilo od mene. Ulazimo u sferu gdje racio više ne pomaže i treba ići dublje. U Centru tada dalje radimo kroz program Osobni razvoj i terapiju.
Navedite tipične pogreške roditelja male djece, što one uzrokuju?
Roditelje loše savjetuju kad kažu: nemoj dijete nositi, naučit će se, razmazit ćeš ga, ostavi ga u drugoj sobi, odmah ga treba naučiti da sam spava. Loše je i kad kažu “veliki dečko, a plače kao beba”, dakle posramljivanje zbog tuge. Kroz terapije s odraslima vidimo kako zbog takvih stvari kad su bili mali sada imaju velike emocionalne i zdravstvene probleme i probleme u partnerstvu, nesposobnosti za proradu tuge, a danas kroz istraživanja znamo da potiskivanje tuge rezultira i kardiovaskularnim bolestima. Neki ljudi imaju pojačane anksioznosti ili napadaje panike jer su ih ostavljali u sobi kao bebe da plaču, neki ne mogu normalno spavati. No danas se zna kakvo roditeljstvo dijete treba i to je ono što želimo približiti svojim radom na predavanjima, a posebno kroz osobne uvide umjesto savjeta.
