"U mjesecu travnju, kad trešnje se bude,
u gradu gdje Sunce pozdravlja ljude,
tek jedan dan stare, ostavljene na cesti,
ne znaju da će skoro dobru vilu sresti.
Dvije mica-mace,
domaće rase".......
Priča o dvije mice, Verici i Vjeki, u mjesec i pol dana pretočena je u slikovnicu, ali zapravo traje već gotovo devet godina. Dva mačića spojila su Anu Surač, koja je doznala za mačiće ostavljene u kutiji pokraj smeća, i Maju Blažetić koja ih je udomila. Njihova slikovnica priča o životu, o tome kako se jednim činom dobrote mijenjaju životi, o nesebičnosti volontera udruge Prava šapa i svim izazovima koje su prošli na putu od napuštanja do Zauvijek doma.
– Dojava o napuštenim mačićima stigla mi je u trenutku kad je u mojem domu već bilo nekoliko maca na privremenom smještaju, a mjesta nije bilo ni kod drugih teta čuvalica. Nisam znala kamo ću s njima i hoću li se uspjeti brinuti za tako male mačiće, ali znala sam da ne mogu okrenuti glavu i ostaviti ih da uginu u toj kutiji – prisjeća se Ana Surač. Uskače tada prijateljica Tanja i preuzima težak i odgovoran posao – othranjuje mačiće na bočicu. Kad su malo narasli, preuzela ih je Anina mama. Verica i Vjeko od prvog su dana bili jako povezani, nerazdvojni u igri, maženju i spavanju. Kad se Verica razboljela i završila u Zagrebu na liječenju, Vjeko je tugovao. Nije se igrao, slabo je jeo, mijaukao je i tražio Vericu. Njihov ponovni susret bio je presudan za odluku – udomljavat će ih zajedno.
– Gotovo godinu dana trajala je potraga za njihovim domom. Bila sam nadomak toga da ih udomljavam odvojeno, ali samo jedan pogled na njih bi me u to razuvjerio. Jedno jutro zazvonio je telefon, s druge strane bila je Maja. Sve ostalo je povijest – priča nam Ana..
– Suprug Emil i ja htjeli smo udomiti macu i Vjeko nas je privukao zbog emotivnih poruka i urnebesnih fotografija na stranicama Prave šape. Ana mi je objasnila da su Verica i Vjeko gotovo nerazdvojni, a kad su oboje stigli u naš dom odmah smo znali da Verica ne ide nikamo! Tog dana rodilo se jedno divno prijateljstvo koje je ovjekovječeno ovom slikovnicom – govori Maja.
Kad su krenule, tekst je samo nicao, ideje su se rađale a slikovnica je rasla. Željele su tekstom, ali i bajkovitim prikazima ilustratorice, inače akademske kiparice Mirele Srabović, prikazati Vericu i Vjeku kao prave mačje heroje. One koji nas uče gledati srcem. I vjeruju da su u tome uspjele, vrijedilo je svake probdjevene noći!
– Jako nam je važno podizati svijest o spašavanju i udomljavanju napuštenih životinja, kojih, na žalost, kod nas ima jako puno, i općenito o pomaganju onima kojima je potrebna pomoć. Ako naša priča samo jednu osobu uspije potaknuti na to da spasi neku napuštenu životinju i udomi je, naša će misija biti ispunjena a naša srca na mjestu. Veselimo se svim budućim projektima i svemu što će nam priča o Verici i Vjeki donijeti u budućnosti. A dotad se nadamo da će ova slikovnica pronaći mjesto u brojnim domovima, na mnogim policama i da će biti jedna od onih slikovnica koje se izližu od čitanja, jer ne postoji nijedan razlog zbog kojeg u ovoj slikovnici ne bi mogli uživati baš svi. Zapravo, ovo je slikovnica koju bi trebao pročitati baš svatko jer, kako je to sročila naša recenzentica Ana Pasarić: "Prava je istina da za ovu slikovnicu ne postoji nikakav dobni okvir. Jer, nikada nisi premalen ni prevelik da upoznaš Vericu i Vjeku. Nikad nisi premalen ni prevelik da čitaš (sebi ili drugome) beskrajno toplu priču o nesebičnosti, o ljubavi, o posvećenosti, o brizi za drugo biće, o pomaganju – o svemu onome čega svijetu danas nedostaje. Ne postoji nijedan razlog zbog kojeg u ovoj slikovnici ne bi mogli uživati baš svi, djeca svih dobi, roditelji, bake i djedovi. Zapravo, ovo je slikovnica koju bi trebao pročitati baš svatko To nije samo priča o mačkama, već priča o tome kako odustajanje nije opcija - ni onda kad si malen, ni onda kad si sam, ni onda kad si nemoćan. Priča je to o velikim i važnim stvarima i o tome kako svijet ipak nije ružno mjesto. Zato jer postoje zauvijek-ljudi. Kao i inače u životu, svijet postaje malo ljepše mjesto svaki put kad sretnemo - ljude. Ili - čovjeka”. A njezine riječi potpisujemo i nas dvije – ističu autorice.
Spasiti živo biće, kažu, unatoč svim izazovima, pružiti mu sigurnost, dom, ljubav, pružiti mu život - to je čudesan osjećaj i čarolija koja vas tjera naprijed i da nikada ne okrenete glavu na poziv u pomoć. I zato ova slikovnica promiče ideju pomaganja svim živim bićima, dodaju.
– Ponekad ne možemo ni pretpostaviti kakav će utjecaj na nečiji život imati samo malo naše pomoći. Samo jedan čin ljubavi i dobrote zaista sve mijenja. Nekad svu tu silu ljubavi i promjene uvidimo odmah, nekad tek nakon nekoliko godina. Ponekad ni ne doznamo jesmo li nečiji život promijenili na bolje, ali vjerujem da to nije ni važno. Jer takva djela najviše mijenjaju nas same, čine nas boljim ljudima. A dobro se dobrim vraća – u to vjerujem svim srcem – kaže Ana.
Želja im je da dijelom prihoda od prodaje slikovnice, ali i popratnih projekata koje će vezati uz nju, pomognu daljnjem radu udruge Prava šapa, svim napuštenim macama, njihovu liječenju, sterilizaciji i udomljavanju. Slikovnicu su htjele što prije objaviti pa su prvu nakladu financirale same, a tako je planiraju i distribuirati. Na mail vericaivjeko@gmail.com možete naručiti svoju slikovnicu. A dok glavni likovi Verica i Vjeko uživaju u najboljem domu, u domu kakvog svaki volonter priželjkuje za životinju o kojoj skrbi, Ana i Maja pripremaju slikovnicu za izlazak na inozemno tržište u engleskoj verziji. Nakon toga slijedi drugi nastavak iz Zauvijek-doma, ali detalje još ne otkrivaju. Kažu samo da se raduju svim budućim projektima i svemu što će im priča o Verici i Vjeki donijeti u budućnosti. I nadaju se da će njihova slikovnica pronaći mjesto u brojnim domovima, na mnogim policama, da će biti jedna od onih koje se izližu od čitanja.
