U biblioteci Autobiografije zagrebački AGM je pod uredničkom paskom Grozdane Cvitan objavio knjigu kazališnog redatelja i pisca Miroslava Međimorca “Kostino pismo (Svrha od slobode)”. I nije slučaj da se na naslovnoj stranici ove knjige nalazi Međimorčev portret, crtež nezaboravnog zagrebačkog glumca Mladena Budiščaka zvanog Budilica. Baš je Budiščak, jedan od Međimorčevih omiljenih glumaca i jedan od glavnih likova trpke redateljeve autobiografije.
No, naslov knjizi Međimorec je ipak u znaku slavnog hrvatskog kazališnog redatelja Koste Spaića. Ipak, “Kostino pismo” nikako nije obračun s danas već pokojnim redateljem čija moć nije bila samo umjetnička. Prije je to dobrohotno, a pomalo i iskupiteljsko sjećanje na kazališnog velikana koji je u ona socijalistička vremena Međimorcu, ali i piscu Ivanu Kušanu ponudio premijeru na Dubrovačkim ljetnim igrama turbulentne 1971. godine. Tako je nastala znakovita predstava “Svrha od slobode” koja je izvedena samo dva puta, a jednu je izvedbu, stjecajem okolnosti, pogledao čak i čuveni francuski dramatičar Eugène Ionesco!?
Bila su to slavna vremena Dubrovačkih ljetnih igara, ali je Međimorčeva režija Kušanove farsične drame imala tužnu sudbinu, a tragično je utjecala i na sudbinu oba umjetnika koji su dobili etikete nepoćudnika u ono mučno postmaspokovsko vrijeme. Iako je inicijalna ideja o dubrovačkoj “Svrsi od slobode” bila Spaićeva, taj se poznati redatelj, odmaknuo od autorske ekipe ostavljajući je na brisanom prostoru, što mu Međimorec dugo nije mogao zaboraviti. Osjećao se žrtvovanim, zajedno sa svim članovima ekipe koja je iznjedrila danas gotovo već potpuno zaboravljenu predstavu. O tim svojim brojnim sukobima s hrvatskim kazališnim establišmentom, koji je ostao netaknut svih ovih desetljeća, Međimorec piše potresno štivo svjedočeći o cijeloj svojoj (zlo)sretnoj generaciji kazališnih prijatelja i zanesenjaka među koje uz Budiščaka, ubraja i velikog Darka Ćurdu, Enesa Kiševića, Zdenka Jelčića, Dragu Meštrovića...
Na mahove je Međimorec i indiskretan, naročito kada piše o Budiščakovoj teškoj bolesti, ali nikada ne prelazi granicu dobrog ukusa. Međimorec piše autentičnu prozu o autentičnim zagrebačkim likovima i autentičnom umjetničkom Zagrebu, gradu u kojem se u umjetnosti oduvijek sve strogo kontrolira i docira. Gradu koji svoje najveće talente zna besprizorno i okrutno odbaciti, štiteći i promovirajući mediokritete i nedostojne uhljebe. Ali, Zagreb je i grad s više dimenzija u kojima se uvijek može naći prostor za kreaciju i umjetničku ljepotu, o čemu zorno svjedoče i Međimorčeve znamenite režije koje su se posljednjih desetljeća temeljito prorijedile. Stoga je temeljno pitanje ove autobiografske knjige zašto je Miroslav Međimorec više radio u ona olovna partijska vremena i zašto proteklih desetljeća u hrvatskom kazalištu za njega nema mjesta? Tu i tamo pokoja režija. Tu i tamo pokoji dramski tekst. Ali ništa na duže staze. Ništa na najprestižnijim kazališnim festivalima (da Dubrovačke ljetne igre i ne spominjemo), ništa u sve brojnijim hrvatskim nacionalnim kazalištima. Međimorčev kratkotrajni ali sudbinski kazališni suputnik Kosta Spaić umro je prirodnom smrću.
A Miroslava Međimorca hrvatski je kazališni mainstream uspješno “upokojio” još za života.
>> Miroslav Međimorec: Moj junak odbija premijere
